Adsorpcija je sposobnost neke čvrste tvari zvane adsorbensa da na svojoj graničnoj površini veže (adsorbira) molekule plina ili otopljene tvari iz otopina (adsorbant), formirajući takomolekularni iliatomski film kojeg nazivamo adsorbat. Ovaj pojam se često zamjenjuje s pojmomapsorpcije, međutim riječ je o sasvim drugačijem procesu. Oba procesa se mogu nazvatisorpcijama, dok suprotan proces zovemo desorpcijom.
Osnova adsorpcije leži uenergiji površine materijala. U većini materijala, svi atomi i molekule povezane sukemijskim vezama (biloionskim,kovalentnim ili vezama metalne prirode) s drugim atomima i molekulama. Izuzetak predstavljaju atomi koji se nalaze na površini materijala, koji nisu potpuno okruženi drugim atomima. Iz tog razloga, površinski atomi imaju manji ili većiafinitet u formiranju veza s nekim drugim atomom koji se nađe u blizini.
Adsorbenti su obično materijali u obliku praha, cijevčica ilimonolita s hidrodinamičkom veličinom svojihčestica između 0,5 i 10 mm. Potrebno je da imaju veliku otpornost naabraziju, visokutoplinsku stabilnost i malipromjer mikropora, pošto jekapacitet adsorbenta ovisan o njegovojpovršine. Postoje različite vrste industrijskih adsorbenata:
E.L. Cussler:Diffusion: Mass Transfer in Fluid Systems, 1997., 2. izdanje, str. 308-330.
R.L. Narayan i T.S. King:Hydrogen adsorption states on silica-supported Ru-Ag and Ru-Cu bimetallic catalysts investigated via microcalorimetry, Thermochimica Acta, 1998., vol. 312, nos.1-2, str.105-114.
C. Zupanc, A. Hornung, O. Hinrichsen i M. Muhler:The Interaction of Hydrogen with Ru/MgO Catalysts, Journal of Catalysis, 2002, svezak. 209, str. 501. – 514.
