Rođen je 1906. uprotestantskoj obitelji u Solingenu kao najstariji od petero djece Adolfa Karla Eichmanna i Marije (rođene Schefferling). Obitelj se 1913. godine seli uLinz, gdje mu se otac zapošljava kao knjigovođa.
Nakon neuspješnog školovanja u gimnaziji, upisuje zanatsku školu za mehaničara. Tijekom tog školovanja upoznajeErnsta Kaltenbrunnera, koji kasnije postaje šef sigurnosne policije SD, te Eichmannov nadređeni oficir.[2]1921. godine Eichmann napušta zanatsku školu i zapošljava se u tvrtci njegova oca. Od1925. do 1927. godine radi kao trgovac a1933. godine postaje zastupnik tvrtke Vacuum Oil Company, njemačke podružnice američke kompanijeStandard Oil.[3]
Godine1927. Eichmann se učlanjuje u njemačko-austrijsku organizacijuFrontkämpferbund, savez desnice u Austriji. U travnju1932. godine postaje članNjemačke nacionalno socijalističke radničke parije (NSDAP) s članskim brojem 889895 i članSS-a s brojem 45326. Nakon zabrane NSDAP u Austriji1933. godine, odlazi u Bavarsku gdje se učlanjuje u Austrijsku legiju (njemački:Österreichische Legion), paramilitarnu organizaciju austrijskih nacionalsocijalista u Njemačkoj. UKlosterlechfeldu i, kasnije, uDachauu završava četrnaestomjesečnu vojnu obuku u SS-u. Dobrovoljno se javlja u Sigurnosnu službu SD, te radi kao referent za razradu tzv. masonske kartoteke. U lipnju1935. godine unaprijeđen je u referenta za tzv. židovska pitanja, te u suradnji s njemačkom tajnom policijomGestapom radi na planiranju protjerivanja Židova iz Njemačke.
Nakon pripajanja Austrije 1938. godine, kao zapovjednik SD, raspoređen je uBeč, gdje zajedno sa svojim zamjenikomAloisom Brunnerom osnivaCentralni ured za iseljavanje Židova s ciljem nasilnog iseljavanja židovskog stanovništva iz Austrije. Po tom modelu osniva ured s istim ciljevima i zadacima uPragu. Za vrijeme njegovog djelovanja u Beču protjerano je oko 180.000 Židova.
Početkom1940. godine preuzima Centralni ured u Berlinu odReinharda Heydricha, te postaje šef Referata IV D 4 centralne sigurnosne službe RSHA. U srpnju1941. godine Eichmann biva zadužen za cjelokupno iseljavanje i protjerivanje Židova iz Njemačke i okupiranih područja, kao i njihov transport u koncentracijske logore. Pod njegovom upravom je koordinacija svih transporta, uglavno željeznicom, organizacija i stvaranjegeta, te oduzimanja židovske imovine i upravljanja istom. Time je odgovoran za smrt preko 6 milijuna Židova, koji su pogubljeni kako u getima tako i u koncentracijskim logorima.
Godine1941. sastaje se sMohammed Amin al-Husseiniem, jednim od začetnikaantisemitizma u arapskim zemljama, te s njim planira istrebljenje Židova na prostorima Arabije i Bliskog Istoka.
Godine1942. naKonferenciji u Wannseeu koordinira i vodi protokol, o tzv.Konačnom rješenju židovskog pitanja. Nakon posjete koncentracijskom logoruAuschwitz, surađuje smađarskimfašistima na zajedničkim transportima Židova prema Auschwitzu. Okupacijom Mađarske od straneWehrmachta Eichmann osniva tzv.Eichmann-Kommandu, specijalnu jedinicu SS pod svojim vodstvom, koja je zadužena zajedno s lokalnom upravom za deportaciju desetine tisuća Židova iz Mađarske Jedinica se sastojala od 150 osoba. Posjeta u Auschwitzu omogućuje mu logističko organiziranje industrijskog ubijanja kao i poboljšanju i usklađivanju transporta željeznicom. U zapisnicima sa suđenja potvrđena je gotovo bolesna perfekcija i težnja da niti jedan transport ljudi iz bilo kojeg razloga ne izostane. Postoje podaci po kojima je Eichmann osobno priorizirao transporte Židova prema logorima u odnosu na logističku potporu njemačkoj oružanoj sili na frontu.
Zbog nemogućnosti zakonitog izručenja (nepostojeće konvencije o izručenju između Argentine i Izraela) uhićen je 11. svibnja1960. u prikrivenoj akciji od strane pripadnikaizraelske tajne službeMossad i prebačen u Izrael. Podaci o uhićeju i prebacivanju Eichmanna u Izrael do sada nisu službeno objavljeni niti potvrđeni. O istoj postoji nekoliko verzija, koje su opisane u knjigama engleskih i izraelskih autora.
U dokumentima objavljenim2006. godine od strane američke obavještajne agencijeCIA-e, dokazano je da je mjesto boravka Adolfa Eichmanna u Argentini bilo poznato njemačkoj obavještajnoj službi, a time i njemačkoj vladi, dvije godine prije samog uhićenja. Ta informacija nije bila iskorištena niti dalje proslijeđena Izraelu. Također je već 1954. godine Dokumentacijski centar Simona Wiesenthala imao obavijest o njegovom boravištu, no nitiSvjetski židovski kongres (WJC) kao niti Mossad nisu tada pokazali interes za njegovo uhićenje.
Po austrijskom Zakonu o državljanstvu iz1918. godine, za dobivanje državljanstva bilo je dovoljno stalno mjesto boravka. Samim time je Eichmannov otac dobio austrijsko državljanstvo, dok ga je Adolf dobio po automatizmu.
Nakon Eichmannovog uhićenja tadašnjoj austrijskoj politici nije odgovarala tvrdnja o njegovom austrijskom državljanstvu. Na zahtjev tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Austrije Josefa Afritscha, pronađen je način pravnog oduzimanja austrijskog državljanstva Adolfu Eichmannu u zakonskoj odredbi o oduzimanju državljanstva Austrijancima koji su bili pripadnici u stranim vojnim jedinicama. Zbog Eichmannovog članstva u Austrijskoj legiji, ta odluka primijenjena je retroaktivno, te je timede facto, Eichmannu oduzeto austrijsko državljanstvo.
Proces protiv Adolfa Eichmanna počeo je11. travnja1961. godine na Okružnom sudu uJeruzalemu. Devetomjesečnom pripremom i istragom podignuta je optužnica u 15 točaka. Predsjedavajući suci bili su Moshe Landau, Benjamin Halevi i Yitzhak Raveh. Glavni tužitelj bio je Gideon Hausner. Temelj za optužnicu sastavljen je na osnovu preko 1.500 dokumenata i saslušanja 100 svjedoka, od kojih su 90 bili bivši uhićenici koncentracijskih logora. Obranu je preuzeo njemački odvjetnikRobert Servatius, pošto niti jedan izraelski odvjetnik nije bio spreman preuzeti taj slučaj.
Suđenje je završeno15. prosinca1961. godine presudom na smrtvješanjem. Presuda je potvrđena29. svibnja1962. godine i izvršena1. lipnja1962. godine.[6] Eichmann je time do danas jedina osoba kojoj je jedan izraelski sud donio i nad njom izvršio smrtnu presudu.Kremiran je i njegov je pepeo raspršen u Sredozemno more, kako ne bi mogao biti pokopan niti u jednoj drugoj državi.
