Kao i kod drugihgermanskih jezika, uobičajen red riječi u rečenici jestsubjekt –predikat –objekt, no u arhaičnim se izrazima može naići i na druge.Morfologija švedskoga je poprilično jednostavna; kodimenica postoji dvaroda (zajednički i srednji), dvapadeža (nominativ igenitiv),[3] dva broja (jednina i množina) te dva stupnja određenosti (određena i neodređena).Pridjevi sekompariraju te također mijenjaju po rodu, broju i određenosti. Osobitost švedskoga, kao i drugih sjevernogermanskih jezika, jest da određenost izražavaju i sufiksalnim nastavkom, a ne isključivo rječcama prije imenice (usp.eng.the bear,njem.der Bär,niz.de beer,šv. björnen)
Službena i standardna inačica švedskoga naziva serikssvenska (hrv. „nacionalni švedski”), a razvila se izstockholmskog dijalekta srednjošvedskoga jezika. Standardnifinski švedski jezik naziva sehögsvenska (hrv. „visoki švedski”), a njega regulira potpuno zasebna organizacija za očuvanje jezika,Institut za jezike Finske, koji ga teži zadržati sličnimrikssvenska standardu.
Dijalektima švedskoga službeno se smatraju svi jezici ili varijante istih koji su se „slobodno i samostalno” razvili iz staronordijskoga jezika na području suvremene Švedske ili u područjima gdje je švedski službeni jezik.[4] Tako se danas raspoznaje šest glavnih dijalekatskih skupina švedskoga koji sadrže ukupno oko 100 dijalekata. Te skupine su:
Gutnijski (šv.gotländska iligutniska), na otocimaGotland iFårö; jezik koji se razvio iz starogutnijskoga dijalekta staronordijskoga jezika (šv.forngutniska)
Manjinska skupina Estonije danas je vrlo mala, iako je kroz povijest ondje postojala velika prisutnost švedskog govornog stanovništva. Razlog nestanka jest većinom migracija u Švedsku nastankomSSSR-a, no velik je utjecaj imala i politika Unije premaŠveđanima na njenom teritoriju. Prevladavajuća je misao bila da bi govornici švedskoga mogli biti špijuni ili izdajice, zbog čega su neki deportirani uSibir,[5] a drugi su seasimilirali u sovjetsko društvo, izgubivši time švedski jezik. Prema popisu stanovništva iz2000. godine, u Estoniji je tada živjelo 300 etničkih Šveđana, od kojih je 211 imalo estonijsko državljanstvo. U2021. godini broj je Šveđana porastao na 811, ali s estonijskim državljanstvom ih je samo 173.[6]
UUkrajini također postoji malen broj etničkih Šveđana, a posebno se ističu oni koji naseljavajuGammalsvenskby (izv.Gammölsvänskbi, ukr. Старошведське) sjeverno od Krimskog poluotoka. Kada je Švedska bila prisiljena predatiBaltikRusiji krajemVelikog sjevernog rata u18. stoljeću, skupina od oko 1000 estonijskih Šveđana s otokaDagö bila je prisiljena odseliti u Ukrajinu. Kroz povijest se ondje razvio zaseban dijalekt švedskoga s velikom količinom arhaizama
Još je jedna izražena inačica švedskogarinkebyski švedski (šv.rinkebysvenska, takođerförortssvenska). To je naziv za skupinu švedskih dijalekata kojima se najčešće govori među imigrantskom populacijom švedskih gradova te predgrađa (šv.förort). Karakterističan je po tome što velik dio vokabulara crpi iz materinskih jezika svojih govornika, primjerice:bre (izsrpskoga, s istim značenjem ili kao pojačivač),guss („djevojka”, iztur.kız) ikeff („loše”, izarap.كف , „dobro”).
Bitan dio švedskefonologije jestprozodija, koja je ujedno često i najočitija razlika između raznih dijalekata. U gotovo univerzalnoj uporabi (izuzev istočnošvedskih dijalekata) jest melodijski akcent, koji se u hrvatskomejezikoslovlju nazivanaglasak. Švedski koristi dva naglaska, koji se često nazivaju „akcent 1” i „akcent 2”, ali su u uporabi i naziviakut za prvi tegrav za drugi. Ti naglasci su razlikotvorni, što znači da njihova uporaba čini razliku u značenju riječi. Tako riječanden izgovorena akcentom 1 znači „patka”, a akcentom 2 „duh”, oboje u određenom obliku.
Švedski ima 9 ili 18samoglasnika, ovisno o tome smatraju li se dugi i kratki samoglasnici različitimfonemima. Kao i kod drugih germanskih jezika, dugi samoglasnici upareni su s kratkima, a parovi dijeleartikulacijske osobine, osim što je onaj kratki samoglasnik u paru tipično niži i centraliziraniji. Mnogi dijalekti također ne razlikuju kratki glas [ɛ]/[æ] od kratkog /e/ (na slici prikazan kao ⟨ɛ⟩), zbog čega neke analize nalažu sustav od 17 samoglasnika.[7][8] Neki dijalekti, poputskonskih te gutnijskog, koriste idvoglase.
Suglasnika ima 18, iako fonemi /ɧ/ i /r/ često variraju ovisno o dijalektu i društvenom statusu govornika. Često se kombinacija fonema /r/ sdentalnim suglasnikom realizira kaoretrofleks, suglasnik izgovoren s vrhom jezika prema natrag, čemu je uzrokalveolaran izgovor [ɾ]. Tako se slijedovi /rs/, /rt/, /rd/, /rn/ i /rl/ realiziraju kao [ʂ ʈ ɖ ɳ] i [ɭ]. U južnošvedskim dijalektima, fonem /r/ izgovara se kao grleni rotik [ʁ], koji je sličan francuskome glasu za ⟨r⟩, zbog čega ne dolazi do nastanka retrofleksa u kombinaciji sa dentalima.
Za švedski je osobito karakterističan već navedeni glas /ɧ/ (šv.sje-ljudet, dosl. „sje-zvuk”). Najbliži zvukovi su mubezvučni postalveolarni frikativ (hrvatski glas »š«) ibezvučni labijalizirani velarni aproksimant [ʍ] koji se pojavljuje u nekim dijalektima engleskoga. Fonetičari nisu složni oko toga kako bi se taj zvuk mogao opisati, aMeđunarodno fonetsko društvo ga navodi kao „istovremeni [ʃ] i [x]”, odnosno istovremeni hrvatski »š«i »h«. Taj se glas također izgovara drugačije ovisno o dijalektu govornika; sjevernošvedski dijalekti ga izgovaraju kao retrofleks [ʂ], a istočnošvedski isto hrvatskomu »š«. Katkad se nailazi i na izgovor [χ] među imigrantskim stanovništvom, obično pod utjecajemarapskog,kurdskog iliperzijskog.[9]
12Engstrand, Olle. 1999. Swedish.Handbook of the International Phonetic Association: A Guide to the usage of the International Phonetic Alphabet. Cambridge University. str.140–142.ISBN978-0-521-63751-0
↑Andersson, Erik. 2002. Swedish. König, Ekkehard i dr. (ur.).The Germanic Languages. Routledge. str.271–312.ISBN978-0-415-28079-2
