"Jedini način za uspostavljanje zajedničkevlasti, radi obrane od napadaja stranaca kao i međusobnih povreda, kako bi mogli živjeti sigurno i zadovoljno od svoga rada i plodova zemlje, jest da svu svoju moć i snagu prenesu na jednog čovjeka, ili na skupinu ljudi, koji će sve njihovevolje, izražene mnoštvom glasova, svesti na jednu volju; što znači, da imenuju čovjeka ili skupinu koji će djelovati u njihovo ime; i da svako uzima i priznaje kao svoje djelo sve što čini ili određuje taj ko ih predstavlja, u svim pitanjima koja se tiču mira i sigurnosti od značenja za sve; i da svi i svako podvrgnu svoju volju njegovoj volji, i svoje prosudbe njegovima (...) a ta se osoba naziva suveren, i kaže se da imasuverenu vlast, i svako drugi njegov je podanik."
"[Č]ini se da je Hobbes vjerovao da (a) prisutnost istinskog suvereniteta definiše državu, (b) sav istinski suverenitet je nužno apsolutan, i (c) apsolutni suverenitet je uvijek opravdan (tj., preferable u odnosu na sve nedržavne alternative). Čini se da slijedi da su sve stvarne države (bilo koje forme) opravdane. Ako Hobbes misli samo da je mir prefereable u odnosu na (aktivni) rat, onda je zaista u pravu. Ali očito nije tačno ni da život u lošoj državi precludes aktivni rat između suverena i barem nekih od njegovih subjects, niti da život u prirodnom stanju nužno uključuje stalan i aktivan rat svih protiv svih. Ako Hobbes tek misli da je bilo koja država bolja od (stvarne ili zamišljene) anarhije Engleskog građanskog rata, njegova tvrdnja čini se moguće pogrešnom i ne konstituiše opće nikakvo opravdanje države (tj, svih država)kao takve. Mi ne možemo opravdati instituciju pokazujući da je barem preferable u odnosu na trenutnu situaciju ili u odnosu na najgoru od drugih zamislivih mogućnosti." (Opravdanje i legitimnost)
.jpg)
