Zen jejapansko ime granemahajanabudizma koja je nastala uKini za vrijemedinastije Tang pod nazivom "chan", a kasnije se razvio u razne podškole i podružnice. Od Kine, Chán se proširio na jug doVijetnama i postao vijetnamski Thiền, sjeveroistočno doKoreje da bi postao Seon budizam, i istočno doJapana, postajući japanski zen.[1]:159-169
Zen naglašava rigorozno samoograničavanje, praksu sjedećemeditacije (zazen) u postizanju prosvjetljenja. Naknadni uvid u prirodu uma i prirodu stvari (bez arogancije ili egoizma) i lični izraz ovog uvida u svakodnevnom životu, posebno za dobrobit drugih.[2]:41[3] Kao takav, on smanjuje naglasak na samo znanje o sutrama i doktrini,[4][5]:8 i favorizuje direktno razumijevanje kroz duhovnu praksu i interakciju sa ostvarenim učiteljem[6]:3 ili Učiteljem. Većina onih koji se bave zenom smatraju ga jednostavno načinom meditacije, a neki ireligijom,filozofijom, načinom života iliumjetnošću. U drugoj polovini 20.vijeka Zen je postao svjetski fenomen s centrima u mnogim zemljama.
Sanskritska riječdhjana je nastala odindoevropskog korijena "dheia", što znači vidjeti. Pojamdhjana označava posebnu vrstu meditacije, pa je otuda ova škola prozvana školom meditacije. Iz sanskritskog dhjana izveden jekineski znakchan, da bi kasnije u japanskom postaozen. Iako je zen najpoznatiji naziv za ovu školu budizma na zapadu, također je poznata kaochan u Kini,seon u Koreji,tjen u Vijetnamu idhjana u Indiji.Riječ zen, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih nastojanja, pa se tako često upotrebljava u značenju probuđenja, konačne istine ili prave prirode.
Praksa meditacije (dhyāna), posebno sjedeće meditacije je centralni dio zen budizma.[11]:149
Dok se meditacija u strogom smislu odnosi na četiri dhyāne, u kineskom budizmu, dhyāna se može odnositi na različite vrste tehnika meditacije i njihove pripremne prakse, koje su neophodne za praktikovanje dhyāne.[12]:103 Pet glavnih vrsta meditacije u Dhyānasutrama su:
ānāpānasmṛti(pažnja na disanje);
paṭikūlamanasikāra meditacija (pažnja na nečistoću tijela);
maitrī meditacija (ljubaznost);
kontemplacija o dvanaestkarika pratītyasamutpāde;
kontemplacija oBudi.[13] Prema modernom Chan majstoruSheng Yenu, ove prakse se nazivaju "pet metoda za smirivanje ili smirivanjeuma" i služe za fokusiranje i pročišćavanje uma, te podržavaju razvoj faza dhyane.[14]:27-28 Chan također dijeli praksučetiri temelja svjesnosti iTri kapije oslobođenja (praznina iliśūnyatā, bezznačajnost ilianimitta, i bezželja iliapraṇihita) sa ranimbudizmom i klasičnommahajanom.[14]:29-30
PremaCharles Luku, u najranijim tradicijama Chana, nije postojao fiksiran metod ili formula za podučavanje meditacije, a sve upute su bile jednostavno heurističke metode, da ukažu na pravu prirodu uma, također poznatu kaoBuda-priroda.[15] PremaLuku, ovaj metod se naziva "Dharma uma", a ilustrovan je u priči (u Cvjetnoj propovijedi) o Śākyamuni Budi koji tiho drži cvijet, a Mahākāśyapa se smiješi kako je razumio.[15] Tradicionalna formula ovoga je, "Chán upućuje direktno na ljudski um, kako bi omogućio ljudima da vide svoju pravu prirodu i postanu bude."[16]
PremaJohn McRaeu, "jedno od najvažnijih pitanja u razvoju rane Ch'an doktrine je odbacivanje tradicionalnih tehnika meditacije", odnosno postepeno samousavršavanje i prakse kontemplacije o tjelesnim nečistoćama i četiri temelja svjesnosti.[17]:115-116 On tvrdi da je "prva eksplicitna izjava o iznenadnom i direktnom pristupu koji je trebao postati zaštitni znak Chan religijske prakse" povezana sa školomEast Mountain.[17]:143 To je metoda pod nazivom "Održavanje jednog bez kolebanja" (shou-i pu i,守一不移),[17]:143 pri čemu je priroda uma izjednačena saBuda-prirodom. PremaRobertu Sharfu, u ovoj praksi se skreće pažnja sa objekata iskustva, na prirodu uma, samog subjekta koji opaža, što je izjednačeno sa Buda-prirodom.[18]:939 Prema Johnu McRaeu, ova vrsta meditacije podsjeća na metode "praktično svih škola mahajanskog budizma", ali se razlikuje po tome što "nisu dati pripremni zahtjevi, nikakvimoralni preduslovi ili preliminarne vježbe" i "bez koraka ili stupnjevanja. Čovjek se koncentriše, bolje razumije samog sebe i prosvijetljen je, sve u jednoj nediferenciranoj praksi."[17]:143 Robert Sharf primjećuje da su pojam "Uma" kritizirali radikalnisubitisti, te da je zamijenjen sa "nema uma", kako bi se izbjegla bilo kakva reifikacija.[18]:945-950
^Schlütter, Morten (2008),How Zen became Zen. The Dispute over Enlightenment and the Formation of Chan Buddhism in Song-Dynasty China, Honolulu: University of Hawai'i Press,ISBN 978-0-8248-3508-8
^Fischer-Schreiber, Ingrid; Ehrhard, Franz-Karl; Diener, Michael S. (2008),Lexicon Boeddhisme. Wijsbegeerte, religie, psychologie, mystiek, cultuur en literatuur, Asoka
^abZhang, Shengyen; Stevenson, Dan (2002),Hoofprint of the Ox: Principles of the Chan Buddhist Path as Taught by a Modern Chinese Master, Oxford University Press
^abLuk, Charles.The Secrets of Chinese Meditation. 1964. str. 44
^Nan, Huai-Chin.Basic Buddhism: Exploring Buddhism and Zen. 1997. str. 92
^abcdMcRae, John (1986),The Northern School and the Formation of Early Chʻan Buddhism, University of Hawaii Press
^abSharf, Robert (2014), "Mindfullness and Mindlessness in Early Chan" (PDF),Philosophy East & West,64 (4): 933–964, doi:10.1353/pew.2014.0074, S2CID 144208166
