Venecuela, službenoBolivarska Republika Venecuela (španski:República Bolivariana de Venezuela), jestsuverena država na sjevernoj obaliJužne Amerike, koja se sastoji od kontinentalnog dijela i velikog broja otoka i otočića uKaripskom moru. Kontinentalna teritorija na sjeveru graniči s Karipskim morem iAtlantskim okeanom, na zapadu sKolumbijom, na jugu sBrazilom, na istoku sGvajanom te pomorski sTrinidadom i Tobagom na sjeveroistoku. Glavni grad i najveće urbano središte jestCaracas.Zauzima površinu 916.445km2, a prema procjeni iz 2020, ima 28.887.000 stanovnika.
Teritoriju današnje Venecuele kolonizirala jeŠpanija još 1522. Godine 1811. postala je jedna od prvih španskih kolonija u Americi koje su proglasile nezavisnost, a koja nije bila čvrsto uspostavljena sve do 1821, kada je Venecuela postala dio savezne državeVelike Kolumbije. Punu nezavisnost kao posebna država stekla je 1830.Tokom 19. stoljeća prolazila je kroz veliku političku krizu i periodeautokratije, uz nadmoćnost regionalnihcaudillosa sve do polovine 20. stoljeća. Od 1958. zemlja je imala seriju demokratski izabranih vlada. Ekonomske krize tokom 1980-ih i 1990-ih dovele su do novih nestabilnosti, među kojima suCaracazo pobune iz 1989,dva pokušaja puča tokom 1992. te opoziv predsjednikaCarlosa Andrésa Péreza zbog pronevjere javnog novca 1993. Potpuni kolaps povjerenja naroda u vladajuće političke stranke doveo je do uspjeha bivšeg pučistaHuga Cháveza na izborima 1998. i početkaBolivarske revolucije 1999. i donošenja novog ustava, koji je promijenio službeno ime države u Bolivarska Republika Venecuela.
Smatra se državom s posebno visokombiološkom raznovrsnošću (trenutno je na sedmom mjestu u svijetu po broju biljnih i životinjskih vrsta)[3] Postoje mnogobrojna staništa koja se rasprostiru od planinskog lancaAnda na zapadu do kišnih šumaAmazonske nizije na jugu preko prostranih ravnicaLlanosa, karipske obale i sve do delteOrinoka na istoku.
Nakon što su otkrivene velike zalihenafte početkom 20. stoljeća, Venecuela se ubraja u zemlje s najvećim zalihama ovog energenta u svijetu i jedan je od najvećih izvoznika nafte.
Na području Venecuele 1522. osnovana je jedna od prvih španskih naseobina u Južnoj Americi, a nešto kasnije većina venecuelske teritorije uključena je u sastav potkraljevstvaNove Granade, a manji, istočni dio priključen je Novoj Andaluziji.
Njemačka Welser armada tokom njihovog istraživanja Venecuele
Godine 1498., tokom svog trećeg putovanja u Ameriku,Kristofor Kolumbo otplovio je blizu delte rijeke Orinoco i ukotvio u zaljevuParia. Zapanjen velikom morskom strujom slatke vode koja je skrenula njegov put prema istoku, Kolumbo je u svom pismu španskim vladarimaIzabeli I iFerdinandu II napisao da je imao osjećaj da je došao do zemaljskog raja:
Veliki znaci su tu da je ovo zemaljski raj, jer je mjesto u skladu sa mišljenjem svetih i mudrih teologa koje sam ranije spomenuo. Isto tako, i drugi znaci su veoma dobro usklađeni, jer nikada nisam čitao ili čuo da se tako velika količina svježe vode nalazi u takvoj neposrednoj blizini slane vode. Veoma blaga temperatura to također potvrđuje, a ako voda o kojoj govorim ne dolazi iz raja onda je to još veće čudo, jer ne vjerujem da je tako velika i duboka rijeka ikada bila poznata da postoji na ovom svijetu.
Statua Guaicaipura, poglavice plemena Teques i Caracas i najznačajnijeg vođe otpora starosjedilačkih naroda protiv španskih kolonijalnih osvajača.
Španija je kolonizovala kontinentalnu Venecuelu još 1522. godine, osnivajući svoje prvo stalno naselje u Južnoj Americi u današnjem graduCumaná. U 16. vijeku, Venecuela je data pod ugovor kao koncesija španskog kralja njemačkoj bankarskoj porodiciWelser, koja je teritoriju današnje Venezuele nazvalaKlein-Venedig (bosanski, Mala Venecija) i bila je njemačka kolonija od 1528–1546. Starosjedilačke vođe (cacique) kao što suGuaicaipuro (oko 1530–1568) iTamanaco (umrli 1573) pokušali su da se odupru upadima u Španaca, ali su ih pridošlice na kraju pokorile. Tamanaco je pogubljen po nalogu osnivača Caracasa,Diega de Losade.[4]
U 16. vijeku za vreme španske kolonizacije starosjedilački narodi, kao što su mnogiMariči, koji su i sami bili potomci naroda Kaline, prešli su nakatoličanstvo. Neki od plemenskih vođa koji su se opirali kolonijalnim osvajačima spominju se u imenima gradovaa kao što su: Caracas,Chacao iLos Teques. Rana kolonijalna naselja bila su uglavnom usredsređena na sjevernu obalu, ali sredinom 18. vijeka, Španci su napredovali dalje u unutrašnjost duž toka rijeke Orinoko. Ovdje jeYe'kuana (tada poznati i kao Makiritare) organizovala ozbiljan otpor 1775. i 1776. godine.
Istočna venecuelanska naselja su pod vlast Španije bila uključena u provincijuNova Andaluzija. Pod vlašćuKraljevske Audijencije Santo Domingo iz ranog 16. vijeka, većina Venecuele je postala dioVicekraljevstva Nova Granada početkom 18. vijeka, a zatim je reorganizovana kao autonomnaGeneralna Kapetanija Venecuela od 1777. godine. Grad Caracas koji je bio osnovan u središnjem priobalnom području 1567. godine. Bio je dobro postavljen da postane ključno naseljeno mjesto, u blizini obalnog pristaništaLa Guaira dok se i sam nalazio u dolini ispod planinskog lanca, pružajući dobru zaštitu protiv pirata, te plodniju i zdraviju klimu.
Antonio José de Sucre, koji je osvojio mnoge bitke pod komandom Simona Bolivara, otišao je da oslobodiEkvador, a kasnije je postao drugi predsjednikBolivije. Venecuela je ostala dio Velike Kolumbije sve do 1830. godine, kada je pobuna koju je predvodio José Antonio Paez omogućila proglašenje nove nezavisne Venecuele, a Paez postao prvi predsednik nove republike. Na taj način došlo je do raspada unije sEkvadorom iKolumbijom godine1830.[8] Između jedne četvrtine i jedne trećine stanovništva Venecuele poginulo je tokom ove dvije decenije ratovanja,[9] koje je do 1830. godine procijenjeno na oko 800.000.[10]
Boje venecuelanske zastave su žuta, plava i crvena: žuto označava zemljišno bogatstvo, plavo za more koje razdvaja Venecuelu odŠpanije i crveno za krv prolivenu od strane heroja nezavisnosti.[11]
Ceremonija potpisivanja nezavisnosti Venecuele, crtež Martín Tovar y Tovar.
Ropstvo u Venecueli je ukinuto 1854. godine. Veliki dio historije Venecuele iz 19. vijeka bio je okarakterisan političkim previranjima i diktatorskom vladavinom. Najbolji primjer za ovu tvrdnju je vođa nezavisnosti José Antonio Páez, koji je tri puta stekao mjesto predsjednika i služio ukupno 11 godina u periodu između 1830. i 1863. godine. Vrhunac ovakvih događaja je dostignut tokomSaveznog rata (1859–1863). Tokom ovog građanskog rata stotine hiljada ljudi je poginulo u zemlji koja nije imala više od milion stanovnika. U drugoj polovini 19. vijeka,Antonio Guzmán Blanco, još jedan vojni i politički vođa (caudillo), služio je ukupno 13 godina između 1870. i 1887. godine, s još tri predsjednika.Godine 1895. dugogodišnji spor sVelikom Britanijom oko teritorijeGuayana Esequiba, koju je Britanija preuzela kao dioBritanske Gvajane, a Venecuela je smatrala venecuelanskom teritorijom, uzrokovala je izbijanjevenecuelanske krize 1895. godine. Ovaj spor je ubrzo prerastao u diplomatsku krizu, kada je vecuelanski lobista William L. Scruggs pokušao dokazati da je britansko ponašanje u vezi s tim problemom prekršilo američkuMonroeovu doktrinu iz 1823. godine i iskoristio svoj utjecaj uWashingtonu DC, da se pozabavi tim pitanjem. Nakon toga je tadašnji američki predsjednikGrover Cleveland usvojio široko tumačenje doktrine, koja nije samo zabranjivala nove evropske kolonije, već i američku zainteresiranost za bilo kakve događaje koji se dešavaju u zapadnoj hemisferi. Britanija je na kraju prihvatila arbitražu, ali je u pregovorima oko njenih uslova uspjela da ubijediSAD u mnoge detalje. Sudski tribunal se sastao uParizu 1898. godine kako bi odlučio o tom pitanju, a 1899. dodijelio je najveći dio sporne teritorije Britanskoj Gvajani.[12]
Godine 1899.Cipriano Castro je uz pomoć svog prijateljaJuana Vicentea Gómeza, zauzeo vlast u Karakasu, marširajući sa vojskom iz svoje baze uandskoj državiTáchira. Castro nije ispunio značajne dužničke obaveze Venecuele prema stranim zemljama, te je odbio da plati odštetu strancima koji su bili uhvaćeni tokom građanskih ratova u Venecueli. To je dovelo dokrize u Venecueli 1902–1903, u kojoj su Britanija,Njemačka iItalija nametnule pomorsku blokadu nekoliko mjeseci prije nego što je dogovorena međunarodna arbitraža na novomStalnom arbitražnom sudu uDen Haagu. Godine 1908. izbio je još jedan spor saHolandijom, koji je riješen kada je Castro otišao na liječenje u Njemačku, nakon čega ga je odmah sa vlasti zbacio Juan Vicente Gómez (1908–1935).Nakon smrti autoritarnog vođe Juana Vicentea Gómeza godine1935. započela je demokratska preobrazba zemlje koja je dovela do konačnog povlačenja vojske iz političkog života1958. godine. Iskorištavanje nalazištanafte povećalo je nacionalno bogatstvo.
Otkriće velikih nalazišta nafte u jezeru Marakaibo tokomPrvog svjetskog rata[13] pokazalo se ključnim za Venecuelu i izmijenilo je osnovu njene privrede iz velike ovisnosti o izvozu poljoprivrednih proizvoda. To je dovelo do privrednog procvata koji je trajao od 1880-ih do 1935. godine, abruto domaći proizvod Venecuele po glavi stanovnika bio je najviši u Latinskoj Americi. Predsjednik Juan Vincente Gomez je imao koristi od toga, jer jekorupcija bila u porastu, ali u isto vrijeme, novi izvor prihoda mu je pomogao da centralizuje venecuelansku državu i ojača svoj autoritet.
On je ostao najmoćniji čovjek u Venecueli do svoje smrti 1935. godine, iako je povremeno ustupao predsjedništvo drugima. Sistem diktature "gomezista" (1935–1945) uglavnom se nastavio podEleazarom Lópezom Contrerasom, ali je od 1941. godine, za vrijeme vladavineIsaías Medina Angarita bio opušten. Angarita je odobrila niz reformi, uključujući i legalizaciju svih političkih stranaka. NakonDrugog Svjetskog Rata, imigracija izJužne Evrope (uglavnom iz Španije,Italije,Portugala iFrancuske) i siromašnijih latinoameričkih zemalja izrazito je obogatila demografsku sliku venezuelanskog društva.
Rómulo Betancourt bio je predsjednik od 1945. do 1948. i od 1959. do 1964, a bio je jedan or glavnih pobornika demokratije u Vencueli.
Godine 1945., putem civilno-vojnog prevrata sa vlasti je svrgnuta Medina Angaritu i uveden jetrogodišnji period demokratske vladavine (1945–1948). Tada je zemljom upravljala narodna strankaDemokratska akcija, koja je prvobitno bila pod vođstvomRómulom Betancourtom, sve dok Rómulo Gallegos nije pobijedio na predsjedničkim izborima Venecuele (generalno se vjeruje da su to bili prvi slobodni i pošteni izbori u Venecueli). Gallegos je vladao do rušenja vojne hunte koju je predvodio trijumviratLuis Felipe Llovera Péez,Marcos Pérez Jiménez i ministar odbrane Gallegosa,Carlos Delgado Chalbaud, u državnom udaru iz 1948. godine.
Najmoćniji čovjek u vojnoj hunti (1948–1958) bio je Pérez Jiménez (iako je Chalbaud bio njegov titularni predsjednik) i bio je osumnjičen da stoji iza smrti u uredu Chalbauda, koji je umro u neuspjeloj otmici 1950. godine. Izgubio je izbore 1952. godine, ali je ignorisao rezultate. Pérez Jiménez je bio postavljen za predsjednika, a na toj dužnosti je ostao do 1958. godine. Širenje venecuelanske privrede u ovom periodu temeljilo se na zaduženosti venecuelanske nacije i to je bio jedan od uzroka ekonomske krize u Venecueli 1960-ih godina,[14] kada su paralizovani važni projekti kao što je urbani centarEl Recreo de Marcel Brauer naAvenida Casanova u okruguSabana Grande.[15]
Tokom godina uprave Pereza Jiméneza, država je intervenirala u privrednim oblastima koje su tradicionalno bile u rukama privatnih kompanija. Vladu Pereza Jiméneza karakterisao jedržavni kapitalizam, a neekonomski liberalizam i bila je prethodnica populističkog i paternalističkog ekonomskog režima kasnijih demokratskih režima.[16] Nacionalno privatno preduzetništvo je sve manje imalo prostora za razvoj i napredak.Država je bila veliki kapitalista u Venecueli od vremena vladavine Péreza Jiméneza i bila je najveći nacionalni dioničar velikih hotelskih lanaca, kao što jeSheraton.[17]
Hugo Chávez tokom njegove predsjedničke posjeteGuatemali.
Dana 6. decembra1998. na izborima za predsjednika Venecuele, sa 56% glasova bio je izabran populistHugo Chávez i osnivačMovimiento Quinta Republica (Pokret za petu republiku). Bio je potpukovnik padobranstva i glavni organizator neuspješnog pokušaja državnog udara protiv tadašnjeg predsjednikaCarlosa Andresa Péreza u februaru1992. Čavez je bio zagovornikBolivarske revolucije, a njegovi ciljevi su bili borba protivkorupcije, stvaranje i jačanje direktnog demokratskog učešća u političkom sistemu i garancija i odbrana nacionalne i ekonomske nezavisnosti Venecuele. Nakon izrade novog bolivarskogustava Venecuele i njegovog usvajanja na referendumu, Chávez je proveo opsežne reforme političkog sistema, te ojačao socijalnu državu s ciljem poboljšanja životnih uslova najsiromašnijih slojeva. Istovremeno, zahladio je odnose saSAD-a, zastupajući istovremeno inicijative za regionalno povezivanje i sarađujući s komunističkomKubom.Na izborima za predsjednika 2000. godine potvrđen je na mjestu predsjednika većinom glasova (60%), čak i više nego 1998. godine. Ime države Venecuele od tada je "Bolivarska Republika Venecuela" i često se naziva "Peta republika" (quinta república).Njegova je politika izazvala protivljenje venecuelskih privrednika i sindikata, ali je ostao popularan među stanovništvom zemlje, osobito siromašnijima. Godine2002. protiv Chavezovog režima je izveden državni udar, ali je pod pritiskom narodnih masa Chavez vrlo brzo vraćen na vlast. Međutim, vođe državnog udara koji su ranije bili osuđeni na nižem sudu, a među njima i tri vojnika visokog ranga, bili su oslobođeni od strane Vrhovnog suda.[18][19]Prevratu su prethodili štrajkovi ili blokade udruženja poslodavaca. Petróleos de Venezuela (PDVSA), državna naftna kompanija, čiji viši radnici i uprava su učestvovali u sabotažama i neovlašćenom odsustvu sa posla. Pošto štrajk nije bio ni koordiniran unutar sindikata,Međunarodna organizacija rada ga nije priznala kao štrajk. Postojao je i takozvani porezni štrajk bogatih slojeva stanovništva.
Opozicija u Venecueli je 2004. godine prikupila potpise za referendum o svrgavanju Chaveza. Nakon što je nadležni izborni organ upravo dostigao potreban broj potpisa (oko 2,5 miliona), Čavez je rekao da će se suočiti sa ovim referendumom. Zbog iznimno velikog broja glasova na dan glasanja (73%), Čavez je potvrđen na mjestu predsjednika visokim odzivom sa 59,25% (nešto manje od pet miliona birača). Opozicija ga je optužila za izborne prevare, ali je ponovno glasanje koje je ona pokrenula i koje je provelaOrganizacija američkih država i nevladina organizacijaCentar Carter potvrdili izborne rezultate.
Dana 3. decembra 2006. Chavez je ponovo izabran na predsjedničkim izborima sa 62,89% glasova na dužnost predsjednika Venecuele. Na izborima je bilo ukupno 18 kandidata. Protivnik socijaldemokrata Rosales, vođa opozicije Čavezu, dostigao je 36,85 odsto glasova. Odziv birača, oko 75%, bio je najveći od 1988. Posmatrači koje je poslalaEvropska Unija smatrali su da su izbori protekli bez problema. Međutim, zvanični izvještaj je kritikovao, između ostalog, jaku institucionalnu propagandu uglavnom u korist predsjednika i kandidata Čaveza i neuravnoteženo izvještavanje u javnim i privatnim medijima. Pored toga, bilo je pritisaka na državne službenike da glasaju za Chaveza ili da učestvuju u izbornim kampanjama za njegovo ponovno biranje. Ovo je prema evropskim posmatračima bilo kršenje međunarodnih principa slobodnog glasanja.[20]
U septembru 2010. godine održani su izbori za Narodnu skupštinu. Stranke PSUV i PCV dobile su 98 mjesta sa 48,13% glasova, Demokratsko jedinstvo (Mesa de la Unidad) osvojila je 65 mjesta sa 47,22% glasova, a Patria Para Todos je dobila 2 mjesta za 3,14.% glasova. Kasnije je stranka Patria para Todos objavila da će biti dio stranke Demokratskog jedinstvaMUD-a.
Međutim, Narodna skupština koja je podnijela ostavku donijela je zakon koji je omogućio Chavezu kao predsjedniku da tokom 18 mjeseci donese posebne zakone bez odobrenja parlamenta.
Dana 7. oktobra 2012. godine, Hugo Chávez je ponovo izabran za predsjednika po treći put,[21] i na tom mjestu je ostao do svoje smrti 5. marta 2013. Nakon toga, potpredsjednikNicolás Maduro je preuzeo dužnost predsjednika, iako je odlukom Ustavnog suda Diosdado Cabello u svojstvu predsjednika parlamentao trebao da preuzme tu dužnost.[22]
Poslije smrti Huga Chaveza 5. marta 2013., održani su novi izbori 14. aprila 2013., na kojima je Nikolas Maduro osvojio 50,78% od ukupnog broja glasova.
Venecuela se nalazi na sjeveru Južne Amerike, a geološki njeno kopno počiva najužnoameričkoj ploči. Ima ukupnu površinu 916.445km2 i kopnenu površinu od 882.050km2, što Venecuelu čini 33. najvećom zemljom na svijetu. Teritorija ove zemlje leži između geografskih širina 0 ° i 13 ° sgd. i dužine 59 ° i 74 ° zgš.Oblik ove države je otprilike kao trokut. Venezuela ima oko 2,800km dugu obalu na sjeveru, s brojnim otocima uKaripskom moru, dok se na sjeveroistoku izlazi naAtlanski ocean.Na zapadu oko jezeraMaracaibo i u središnjem dijelu zapadno od rijekeOrinoco reljef je nizinski. Na krajnjem zapadu zemlje uz kolumbijsku granicu, zatim duž većeg dijela obale, te između spomenutih nizina pružaju se najsjeverniji ogranciAnda. Tu se nalazi i najviši vrh VenecuelePico Bolívar (Bolivarov vrh), čija visina doseže 4979 metara. Istočno od rijekeOrinocoreljef se uzdiže prema jugu i istoku i tvori zapadni dioGvajanskog gorja u kojem se nalaziAnđeoski vodopad, najviši na svijetu (pad vode je 979 m).
Tepuije su velike stolu-slične planine. Središnji dio ove zemlje karakterišullanosi, velike ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim zemljištem, predstavnja najveći i najvažniji riječni sisstem u zemlji. On nastaje u jednom od najvećih slivova Latinske Amerike.Caroní iApure su druge velike rijeke.Venezuela graniči sKolumbijom na zapadu,Gvajanom na istoku teBrazilom na jugu. Karipski otoci, kao što suTrinidad i Tobago,Grenada,Curaçao,Aruba iPrivjetrinski Antili leže blizu venezuelanske obale.Venezuela ima teritorijalne sporove sa Gvajanom (ranijeUjedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko teritorijaEssequibo, i s Kolombijom okoVenezuelanskog zaljeva. Godine1895., nakon višegodišnjih diplomatskih pokušaja da se razriješe granični sporovi oko rijekeEssequibo, došlo je do povećanja napetosti između 2 zemlje. Problem je razmatrala „neutralna“ komisija (osnovana od strane britanskih, američkih i ruskih predstavnika, i bez direktnog učešća predstavnika Venezuele), koja je1899. donijela odluku uglavnom protiv venezuelanskih zahtjeva.[23]
Najznačajniji prirodni resursi sunafta iprirodni plin,željezna ruda,zlato i drugiminerali. Zemlja također raspolaže velikim područjima s obradivim tlom i vodom.
Pogled natepuije,Kukenan iRoraima, u područjuGran Sabana,Nacionalni park Canaima. Tepui su jedna od glavnih atrakcija ovog nacionalnog parka, a ove planine spadaju među najstarijim izloženim geološkim formacijama na našoj planeti.[24]
Venezuela se u cijelosti nalazi u tropskom pojasu, mada zbog geografske raznovrsnosti klima zna biti prilično promjenljiva. Tako se prosječnatemperatura u vlažnim nizinama zna popeti i do 35°C, dok je u planinskim predjelima prosječna temperatura samo 8°C. kojih u polusušnim područjima na sjeverozapadu zna biti samo 430mm, dok je prosječna količina oko delte i na jugu zemlje čak 1,000mm.
Najviša izmjerena temperatura bila su 42°C uMachiquesu,[25] dok je najniža iznosila −11°C, a izmjerena je na nenastanjenom području na planiniPico Piedras Blancas;[26] iako postoje izvještaji o čak i nižim temperaturama na određenim područjima, iste nisu službeno evidentirane.
Slično je i s padavinama, gdje godišnja količina padavina varira od 430mm u polusušnim predjelima na sjeverozapadu, do preko 1000mm oko delteOrinoca na krajnjem istoku i amazonskoj džungli na jugu. Nivo padavina je niži u periodu od augusta do aprila. Ovi periodi se nazivaju vruće-vlažne i hladno-suhe sezone. Druga karakteristika klime u Venecueli je temperaturna i padavinska razlika u cijeloj zemlji zbog postojanja planinskog lanca "Cordillera de la Costa" koji se proteže preko cijele zemlju od istoka prema zapadu. Većina stanovnika živi u ovim planinama..[27]
Venezuela je formalnosavezna,predsjednička,ustavnarepublika na čijem je čelu izabranipredsjednik. Predsjednik se bira naopćim izborima na šestogodišnji mandat, a broj uzastopnih mandata je neograničen. Predsjednik je istovremeno i šef države i predsjednik vlade. Zadužen je za imenovanjepotpredsjednika i članovakabineta, potonje uz sudjelovanje parlamenta. Predsjednik ima i ovlast da odbije dati saglasnost na određeni zakon i vrati ga parlamentu na ponovno odlučivanje. Međutim, dovoljna je obična parlamentarna većina da bi ova odluka bila zanemarena; također, može tražiti od parlamenta da mu se dodjele izvanredna ovlaštenja na osnovu kojih bi vladao pomoću uredbi, za što je potrebna dvotrećinska većina. Od1959. godine, šestorica predsjednika su dobila takva ovlaštenja.
Zakonodavnu vlast predstavlja jednodomnaNarodna skupština. Broj zastupnika je promjenljiv - svaka savezna država daje tri stalna člana, dok se broj ostalih članova određuje u omjeru prema ukupnom broju stanovništva; tri mjesta su rezervisana za predstavnike starosjedilačke indijanske manjine. Zastupnički mandat traje pet godina. Unatoč postojanju brojnih stranaka, sistem u Venezueli je u suštinidvostranački, što je situacija koja traje još od1958. godine, s tim da su se najjače stranke mijenjale kroz godine.[28] Aktivno biračko pravo stječe se sa 18 godina, a glasanje nije obvezno.[29]
Pravni sistem u Venezueli pripada tradicijikontinentalnog prava. Najviše sudsko tijelo jeVrhovni sud pravde, čije se sudije biraju u parlamentu na jedinstveni dvogodišnji mandat.[30]Trenutno ima 2 glavna bloka političkih stranki u Venecueli: vladajući ljevičarski blok kojeg čineUjedinjena socijalistička partija Venecuele (PSUV) i njeni većinski savezniciOtadžbina za sve iKomunistička partija Venecuele i opozicioni blok kojeg predvodeNova era zajedno sa svojim bliskimstrankamaProjekat Venecuela,Pravda na prvom mjestu,Pokret za socijalizam i ostale.
Veći dio opozicije bojkotuje parlamentarne izbore koji su se održavali 2005. Prema tomepartijaHugo Chaveza MVR je osvajao svih 167 mjesta u Narodnoj Skupštini. Potom MVR glasa da se raspusti tastranka i pridružuju se Velikoj Socijalističkoj partiji Venecuele, dok Chavez zahtjeva od svojih savezničkih stranki da se također pridruže u nju.Narodna skupština 2 puta glasa da se Hugu Chavezu dodijeli mogućnost vladanja po naredbi, nekoliko mjeseci u nekoliko široko definiranihpodručja prvo 2000. pa potom ponovo 2007.Ovavlast je bila rijetko odobrena prethodnim upravama i onda samo u vanrednim okolnostima i za kratko vrijeme.Chavez je u to vrijeme uspostavio savezništvo s nekoliko zemalja Latinske Amerike u kojima su izabrane ljevičarske vlade kao što suArgentina,Bolivija,Brazil,Ekvador,Gvatemala,Nikaragva,El Salvador,Honduras iParagvaj.
Područje Guayana Esequiba (na mapi) je trenutno pod administrativnom upravomGuayane, a na koje Venecuela polaže pravo.Predsjednik Nicolas Maduro sa drugim latinoameričkim predsjednicima tokom sastanka organizacijeBolivarska alternativa za Ameriku 2017. godine.
Tokom većeg dijela 20. vijeka Venecuela je održavala prijateljske odnose sa većinom latinoameričkih i zapadnih zemalja. Odnosi između Venecuele i vladeSjedinjenih Država pogoršali su se 2002. godine, nakon pokušaja Venecuelskog državnog udara 2002. godine, tokom kojeg je američka vlada priznala kratkoročno predsjedavanjePedra Carmone. Godine 2015. bivši američki predsjednikBarack Obama je proglasio Venecuelu prijetnjom za nacionalnu sigurnost.[31][32][33] U skladu s tim, Venecuela je ojačala veze sa raznim zemljamaLatinske Amerike iBliskog istoka koje nisu povezane sa SAD. Naprimjer,palestinski ministar vanjskih poslovaRiyad al-Maliki izjavio je 2015. da je Venecuela bila "najvažniji saveznik" njegove zemlje.[34]
Venecuela se zalaže za alternativno objedinjavanje zemaljazapadne hemisfere kroz prijedloge kao što su Bolivarska alternativa za američki trgovinski prijedlog i novootvorena pan-američka televizijska mrežaTeleSUR. Venecuela je jedna od pet zemalja na svijetu (zajedno saRusijom,Nikaragvom,Nauruom iSirijom) koje su priznale nezavisnostAbhazije iJužne Osetije. Venecuela je bila zagovornik odlukeOrganizacije američkih država da usvoji svojuKonvenciju o borbi protivkorupcije[35] i aktivno radi u trgovinskom blokuMercosur kako bi potaknula rast trgovine i energetske integracije. Globalno, ona traži "multipolarni" svijet zasnovan na ojačanim vezama među nerazvijenim zemljama.
Venecuela je 26. aprila 2017. objavila svoju namjeru da se povuče iz Organizacije američkih država.[36] Ministar vanjskih poslova Venecuele Delcy Rodríguez izjavio je da predsjednikNicolás Maduro planira javno odustati od članstva Venecuele 27. aprila 2017. Nakon 2 godine Venecuela je i službeno istupila iz ove organizacije.[37][38]Venecuela je također uključena i u dugogodišnje neslaganje oko teritorijalnog suvereniteta nad područjemGuayana Esequiba.
Venecuelanska nacionalna milicija tokom vojne parade u glavnom gradu Caracasu 5. marta 2014. povodom obilježavanja godišnjice od smrti bivšeg predsjednika VenecueleHugo Cháveza.
Od 2008. godine, dodatnih 600.000 vojnika uključeno je u novu vojnu grupu, poznatu kao Rezervni oružani sastav. Predsjednik Venecuele je vrhovni komandant nacionalnih oružanih snaga. Glavne uloge oružanih snaga su odbrana suverene nacionalne teritorije Venecuele, vazdušnog prostora i ostrva, borba protiv trgovine drogom, traganje i spašavanje, te u slučaju prirodne katastrofe, civilna zaštita. Svi muški građani Venecuele imaju ustavnu dužnost da se registruju za vojnu službu u dobi od 18 godina, koja je smatra punoljetnošću u Venecueli.
Vojna doktrina oružanih snaga Venecuele sve do 2004. godine uglavnom se ugledala na vojnu doktrinu SAD-a. Tadašnji predsjednik Hugo Chavez u svom govoru 27. decembra 2005. (pred vojnicima uFuerte Tiuna najvećoj kasarni u Caracasu) najavio je novu vojnu doktrinu u skladu sa revolucionarnim idejamaSimona Bolivara. U to vrijeme oružane snage Venecuele počele su pripremama za "asimetrična ratna dejstva" pripremajući strategije odbrambenog ratovanja protiv nadmoćne vojne sile poput vojske SAD-a.Predsjednik Venecuele predložio je da Bolivarske oružane snage budu "suštinski patriotske, narodne i antiimperijalističke". Između ostalih odgovornosti, oružane snage će primijeniti principe odbrane vezane za "narodni odbrambeni rat", te pomoći u održavanju "unutrašnjeg reda", kao i sudjelovati u planovima ekonomskog razvoja.
Venecuela je administrativno podijeljena na 23 savezne države (estados), regiju glavnog grada (distrito capital) koja se poklapa sa glavnim gradom državeCaracas i Federalne zavisne teritorije. Osim toga, podijeljena je na 335 općine (municipios) koje se sastoje o više od 1000 parohija. Savezne države su grupisane u 9 administrativnih regija (regiones administrativas), koje su uspostavljene predsjedničkim dekretom iz 1969. godine.
Privredom dominira industrijanafte s jednom trećinomBDP-a, 80% izvoznih prihoda i više od polovine ukupnih proračunskih prihoda. Najveći problemi venecuelanske privredu su ovisnost o cijenama nafte na svjetskom tržištu, visokanezaposlenost iinflacija.
BDP je za 2004. procijenjen na 5.800USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.
Porodica venecuelanskog starosjedilačkog narodaWayuu u sjeverozapadnoj saveznoj državiZulia.
Stanovnici Venecuele porijeklom su Španci, Američki Indijanci, crni Afrikanci, zatimItalijani,Portugalci,Arapi,Nijemci i drugi. Dvije trećine stanovnika sumestici imulati, a oko 20% bijelci. Venecuela je jedna od najurbaniziranijih zemalja u Latinskoj Americi. Velika većina stanovništva živi u gradovima na sjeveru zemlje, dok njih čak 73% živi u pojasu unutar 100km od morske obale.[39] Na teritoriju južno od rijekeOrinoco živi tek 5% stanovništva, iako ono površinom sačinjava gotovo polovinu državne teritorije.
Struktura stanovništva prilično je dobro raspoređena. Najviše stanovnika sačinjava radno sposobno stanovništvo (14-65 godina), njih čak 65%, dok na djecu do 14 godina otpada 29%; stanovnika preko 65 godina je nešto manje od 6%.[40] Unutar prve dvije grupe, broj muškaraca i žena je prilično ravnomjeran, dok se u onoj najstarijoj dobnoj grupi pokazuje izraženija razlika u korist žena. Prosječna očekivana životna dob je 75 godina.[41]
Kultura Venecuele je mješavina tri različite grupe stanovništva: starosjedilačkog, afričkog i španskog. Prve dvije navedene kulture su se razlikovale prema plemenima.Akulturacija iasimilacija, tipična za kulturnisinkretizam, prouzrokovali su dolazak na sadašnje stanje u venecuelanskoj kulturi, sličnu u mnogim pogledima sa ostatkom Latinske Amerike, iako prirodna sredina pridonosi u postojanju važnih razlika.
Utjecaj domorodaca ograničen je na nekoliko riječi u svakodnevnoj upotrebi,gastronomiji i mnogim imenimaa naseljenih mjesta. Afrički utječe na isti način, poredmuzičkih instrumenata poputbubnjeva. Španski utjecaj je bio preovladavajući (zbog procesakolonizacije Amerike i društveno-ekonomske strukture koja je time stvorena), a posebno je došao iz područjaAndaluzije iEkstremadure, mjesta porijekla većine naseljenika na Karibima tokom kolonijalne ere. Primjer za to su zgrade, muzika,katolička religija i jezik.
Španski utjecaji su očigledni u borbama s bikovima i određenim karakteristikama gastronomije. Venecuelu su obogatili i drugi utjecajiindijskog ievropskog porijekla u 19. vijeku, posebno izFrancuske. U najnovijoj fazi u većim venecuelanskim gradovima i regijama utjecajemSAD-a dolaskom novog talasa imigracije španskog,italijanskog iportugalskog jezika, povećavajući već složeni kulturni mozaik. Naprimjer, iz Sjedinjenih Država dolazi utjecaj sportskog ukusa zabejzbol, brze hrane u američkom stilu i najnovijiarhitektonski stil.
↑"200 años como símbolo de soberanía" (jezik: Spanish). Consulado General de Venezuela en Canarias. Arhivirano soriginala, 17. 9. 2010. Pristupljeno 30. 11. 2010.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
↑Humphreys, R. A. (1966). "Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895. Presidential Address to the Royal Historical Society".Transactions of the Royal Historical Society.17: 131–164.doi:10.2307/3678723.JSTOR3678723.CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
↑Stambouli, Andrés (2009).La política extraviada: Una historia de Medina a Chávez. Fundación para la Cultura Urbana. str.97.CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
↑"Extreme Low Temp in Venezuela". Wunderground. Arhivirano soriginala, 6. 7. 2013. Pristupljeno 16. 10. 2012.NOTE: Pass the cursor over the subrayed record to see the source of this. "This location is probably uninhabited, but is close to the town of San Isidro de Apartaderos. −11°C (12°F) has been reported from an uninhabited high altitude at Páramo de Piedras Blancas, Mérida state."
↑"Country Profile: Venezuela"(PDF). Library of Congress (Federal Research Division). 2005. Pristupljeno 10. 3. 2007.
↑Political Risk Yearbook: South America. Frost & Sullivan. 1999. str.34.Venezuela worked closely with its neighbors following the 1997 Summit of the Americas in many areas—particularly energy integration—and championed the OAS decision to adopt an Anti-Corruption Convention.
.svg)
.JPG)
.png)
.jpg)
