Plamen mira: Spomenik u znak sjećanja na sklopljeni mirovni sporazum između državeMali i Tuareza 1996.Džamija SankoraUlaz umedresu SankoreTrajektGroblje Timbuktua
Ime zapravo znači "Buktin bunar". Premalegendi Buktu (drugi način pisanjaBouctou) je bila crnarobinja koju su Tuarezi zajedno sa stadomkoza ostavili da nadzirebunar. Njeno ime bi trebalo značiti "žena s velikim pupkom", no možda se radi onarodnoj etimologiji. U predaji nekihistoričari vide prenos opravdanja nekadašnjeg "gornjeg sloja" stanovnika Timbuktua za socijalnu podjelu na Tuarege svijetle boje kože i Bele, koji su bilivazali tamne puti, na područjemita.
Francuskilingvist René Basset izvodi ime "Timbuktu" iz staroberberskog korijena koji znači "daleko" ili "skriveno"[2]. Time bi značenje imena bilo "vrlo udaljen bunar", odnosno, na južnom rubupustinje. Novija istraživanja otvaraju mogućnost, dagrad nisu osnovali Tuarezi, negoŠongaji iz njegove okoline. Ta mogućnost otvara i potrebu za razmatranjem tumačenja imena koje je dao istraživačAfrike i historičar Heinrich Barth prije 150 godina. Prema njemu, ime bi ispravno glasiloTombutu a značilo bi "mjesto međudinama", što bi u tom slučaju dobilo smisao.
Timbuktu leži na južnom rubuSahare, čije napredovanje (dezertifikacija) predstavlja najveći problem za grad. Pijesak se širi ulicama grada. U zadnjih dvadeset godina granica pustinje se proširila oko 100km prema jugu. Grad ne leži tačno narijeciNiger koja u blizini Timbuktua protičući u velikom luku iz područjaMassina doseže najsjeverniju tačku svog puta prema sjeveroistoku i mijenja smjer skrećući prema jugoistoku da bi se kasnije, nakon više od 2.000 km, ulila ugvinejski zaljev. Davno isušeni rukavci Nigera koji su nekada imali nadimak "kanali nilskih konja" pune se vodom još samo u vrijeme vrlo visokih voda, dok su nekada uzrokovali velikepoplave u nekim dijelovima Timbuktua. Još u ranomnovom vijeku Timbuktu je bio kanalom, dugim 13 kilometara, povezan s mjestom Kabara, zapravolukom Timbuktua. Ovaj vještački kanal omogućavao je u vrijeme visokih voda stanovnicima direktan pristup Nigeru pa time i dovoz i odvoz trgovačke robejedrilicama ipirogama do samog grada. Danas je kanal zasut pijeskom i još se samo nazire.
Iako je Timbuktu vijekovima stjecište velikih trgovačkih puteva i danas je pristup gradu povezan s nizom poteškoća. Plovidbabrodom je moguća samo kada jevodostaj Nigera dovoljno visok. Cesta koja vodi s juga krozsavanu često je pokrivena pijeskom, i tada postaje privremeno neprohodna. Pristup sa sjevera, kroz pustinju, prolaze samo dvije grupe putnika: rijetkikaravani soli Tuarega i savremenipustolovi. U novije vrijeme postoji mogućnost dolaska u grad jeavionom iz glavnog gradaBamaka.
Prosječna godišnja temperatura je 28 °C, a najtopliji sumaj ijuni s oko 34 °C. Prosječna izmjerena količinapadavina je oko 170 mm/m2. Najvlažniji mjeseci sujuli iaugust, s količinom padavina od po 56–66 mm/m2[3]. Pljuskovi u tom razdoblju mogu poprimitibiblijske razmjere i biti uzrokom vrlo velikih šteta na zgradama idžamijama građenim odgline.1771. godine se u vrijeme jednog takvog nevremena srušila džamija al-Hana i pod sobom zatrpala četrdesetoro ljudi.
Zbog burne historije i položaja na sjecištima značajnih trgovačkih putova, stanovništvo Timbuktua sastoji se od pripadnika različitih naroda i grupa. Između ostalih to suTuarezi (dio narodaBerbera),Mauri,Songai,Mandinka iBambara. Dijelom žive u odvojenim gradskim četvrtima. U okolini grada sreću se Tuarezi sdevama iFulbe s njihovom stokom.Bozo suribari na Nigeru.
Uz obale Nigera žive i pripadnici skupineBella, tamnoputi ribari i sitni zemljoradnici. Pretpostavlja se, da bi oni mogli biti potomci prvobitnih stanovnika ovog područja koje su Tuarezi u ranomsrednjem vijeku potisnuli u zavisni položaj. U predaji o osnivanju Timbuktua i robinji Buktu se možda ogleda ovakav razvoj (vidi poglavlje o etimologiji). Sve do unatrag pedesetak godina Tuarezi su ih izrabljivali kao neku vrstu robova. Pri tome, pojedine porodice Bella nisu bile "vlasništvo" konkretnih Tuarega, nego su kao neslobodni kolektivitet radili za Tuarege isto kao kolektivitet ili su im morali ustupati određena davanja. Od nezavisnostiMalija službeno su slobodni, no i dalje se uglavnom osjećaju dijelom tradicionalnog tuareškog društvenog poretka i većinom govore jezik nekadašnjih gospodara,Tamašek.
Izvorni način gradnje u Timbuktu bio je uslovljen nedostatkomkamena, pa se gradilo odgline. Stariji zapisi govore o gradnjikoliba u oblikukošnice, okruglog tlocrta, u kojima su pretežno živjeli siromašni stanovnici.
Najkasnije u 15. vijeku nametnuo se zahtjevan stil gradnje, koji obilježava prije svega kuće bogatog sloja građana (upravni činovnici, trgovci i učeni ljudi). Taj način gradnje od gline, koji je postao poznat kao "sudanski stil", posebno je vidljiv koddžamija koje se prema vrhu sužavaju. Osnovnu konstrukciju čini kostur oddrveta, koji se zatim oblažeglinom. Na taj način građeni su objekti s dva sprata. Prizemlja su korištena kaomedrese, dućani, radionice ili skladišta, dok je sprat, koji je bio prozračnije građen, korišten za stanovanje. U tom dijelu kuće nalazile su se ibiblioteke obrazovanih ljudi i učitelja. Gradnja od ovog samo uvjetno solidnog materijala dovodila je kod velikihkiša do velikih šteta na građevinama i eventualnog urušavanja. Nakon svakog kišnog razdoblja zidovi su se morali obnavljati. Kuće, čije popravljanje se više nije isplatilo, jednostavno su napuštane[4].
Ulična scena pred renoviranom kućom od vapnenca
Pored tradicionalnearhitekture s glinom, u Timbuktuu se mogu vidjeti i stambene višespratnice građene odvapnenca po uzoru naMaroko iMauritaniju. Ovaj stil su vjerovatno donijeli vojnici Đuder-paše na Nigeru. Fasade su okomito podijeljenepalisterima i po uzoru na marokanski stil tog vremena ukrašene "andaluzijskim" prozorima i vrlo masivnim drvenim vratima. Prozori prvobitno nisu biliustakljeni, nego samo zasjenjeni drvenimfiligranski obrađenim rešetkama. Vrata odlikuju umjetnički ukrašeneželjezne obloge igeometrijski uzorci od velikih čavala za što je uzor bila arhitektura alAndaluza, u to vrijeme dijelaŠpanije podmuslimanskom dominacijom.[5].
Timbuktu su prema hronikama koje su nastale kasnije, osnovali prije 1100. godinenomadizirajući Masufa Tuarezi na mjestu s vodom u blizini lukaNigera. No, vjerovatno počeci grada sežu u 9. ili 10. vijeku, a njegovim začetnicima se vjerovatno, trebaju smatrati Songai, stanovnici "crne" Afrike. No,arheološki nalazi na samom mjestu su komplikovani, tako da se nedvosmisleni rezultati mogu očekivati tek za par godina[6]. Na prelazu milenija mjesto se brzo razvija u značajnu trgovačku ispostavu na važnomkaravanskom putu odEgipta prekoGao do Kumbi Salaha u tadašnjem zapadnoafričkom kraljevstvuGani.
Islam je do Nigera vjerovatno došao s trgovcima iz područja juga današnjegAlžira. No u početku Timbuktu nije imao ni izdaleka tako veliki značaj kao čvorište trgovačkih puteva i središte muslimanskog obrazovanja kako to danas tvrde različite knjige i članci naInternetu. Gospodarski uspon i s njim povezan kulturni procvat grada uslijedili su tek u 14. i 15. vijeku. Čini se da je Timbuktu u svojim ranim danima konkurisao s trgovištem koje je bilo oko 25 kilometara istočnije, zvalo se Ţirraqqā, a prema zapisima arapskihgeografa, istovremeno bilo i najzapadnija tačka carstva Gana. Nakon propasti Gane, trgovci su se okrenuli Timbuktu, koji je blizinom Nigera pružao bolje mogućnosti za razmjenu i pretovar robe.
Timbuktu je od 13. ili ranog 14. vijeka postao dijelomMalijskog carstva. Da li je ovo pripajanje uslijedilo nakon direktnog osvajanja ili se grad dobrovoljno, radi zaštite od Tuarega na sjeveru i Mossija uSudanu, priključio Maliju, nije nedvosmisleno razjašnjeno. No, čak niti vladar Malija nije bio u stanju spriječiti napad Mossija1328. Iz tog napada može se zaključiti, da je Timbuktu u to vrijeme već bio središte trgovinesolju izlatom. U to vrijeme grad je imao, prema procjenama, između 10.000 i 15.000 stanovnika.[7]
Vladar Malija, Mansa Musa (Katalonski atlas, 1375.)
Grad je već u to vrijeme bio poznat u južnojEvropi. Sredinom 14. vijeka pojavljuje se naportolanima,katalonskim odnosnomallorcanskim kartamasvijeta, kao prijestolnica ("Ciutat de Melli") kralja Malija ("Rex Melli"). Na poznatoj karti Abrahama Cresquesa iz 1375. godine bajoslovni kralj Malija prikazan je s grudom zlata u ruci. Time se mislilo na crnog kraljaMansa Musu koji je 1324. bio na legendarnomhadždžu uMeki. Na hadždžu ga je, prema predaji, pratila posluga od 60.000 podanika, a također prema predaji, ponio je sa sobom dvije tone zlata koje je, navodno, velikodušno podijelio uEgiptu[8] Ova predaja doprinjela je stvaranjulegende o beskrajnom bogatstvu Timbuktua. Nakon povratka iz Meke, Musa je zadužio jednogmuslimanskog arhitektu iz Andaluzije, koji ga je pratio na povratku, da sagradi Djinger berdžamiju i jednu rezidenciju.
Prikaz arapskog putnika, možda Ibn Battute
. DoEvropljana su došli brojni izvještajisjevernoafričkih trgovaca i voditeljakaravana. Pored toga, postojali su i pismeni opisi putnika, što je sve poticalo maštu u Evropi. UTunisu rođenMarokanacIbn Battuta (1304.-1368.?) putovao je u 14. vijeku u brojne islamske zemlje. Put ga je vodio prekoIstočne Afrike sve doIndije, pa je tako 1352. stigao i u Timbuktu. Potvrđuje da je u tom gradu islam potpuno potisnuo stara afrička vjerovanja, no nije mogao razumjeti da u gradu žene ulicama hodaju "gole" (otkriveno lice žene). Ukupno, ne izvještava puno o značenju grada. Očito su u to vrijeme Valata i Gao bili puno značajniji, kako u privrednom tako i u pogledu stanja obrazovanja[9].
Zlatno vrijeme Timbuktu na vrhuncu je u 15. i 16. vijeku, nakon propastimaurske trgovačke metropoleValete. Timbuktu postaje karavansko središte na Nigeru i bio je u to vrijeme najveći grad u regiji, a imao je prema procjenama 15.000 do 25.000 stanovnika[10]. U određeno vrijeme godine, kad su u Valatu stizalikaravani soli sa sjevera, a s juga i zapada dolazili kupci, broj ljudi u gradu mogao se i udvostručiti. No brojke od 100.000 ili čak 200.000 ljudi, kako se navodi u popularnoj naučnoj literaturi su čista špekulacija. Okolina Timbuktua nije mogla, čak ni u to vrijeme dokpustinja još nije doprla tako daleko na jug kao danas, nikako prehraniti tako velik broj ljudi.
U to vrijeme grad je pripadao kraljevstvuSongai i smatran je bogatim. Kralj Songaija, Soni Ali osvojio je 1468. Timbuktu i naredio smaknuće dijela intelektualaca, jer su ostali lojalni kraljevstvu Malija. Grad je imao upravnika koga su strani putnici često smatrali vladarom cijelog kraljevstva. Pored trgovinesolju izlatom - koji su u to vrijeme bili gotovo jednako skupi - sa sjevera su u grad stizalimetali,konji,svila,nakit,književnost,datule itd. Pored zlata, razmjenjivali su serobovi,slonovača,mošus,papar,guma, kožni proizvodi kao iproso s juga Zapadne Afrike. Pored toga, Timbuktu se razvio u najvažnije središteislamskog duhovnog života Zapadne Afrike .[11].Džamija Sankoré je imalamedresu, koja se može usporediti sasrednjevjekovnimuniverzitetom, gdje se podučavaoarapski jezik,govorništvo,astrologija, suđenje i tekstoviKurana. Tamo su se čitali i raspravljalo o tekstovima vodećih evropskihfilozofa, naprimjerDescartesa[12]. Pored toga, postojalo je još 150 do 180škola Kur'ana na kojima je samo jedan nastavnik podučavao o religioznim i pravnim temama. Iz vremena Songai kraljevstva, koje je završilomarokanskim osvajanjem 1591. potiče većina džamija u Timbuktu. Džamija Sankoré, koja potiče iz 14. vijeka, dovršena je u svojoj današnjoj veličini1581. (989. premahidžri)[13].
Karta Timbuktua
Jedan od važnijih izvora je putopisLeo Africanusa (1485. - 1556.?). Rođen uGranadi, protjeran je uSjevernu Afriku, gdje je po nalogumarokanskogsultana putovao tim područjem. Prema vlastitim navodima, do grada naNigeru stigao je 1510./1512. No da li je doista bio u Timbuktuu, ostaje sporno jer navodi, naprimjer pogrešno smjer u kojem teče Niger. Kasnije dospjeva kaorob uItaliju i opisuje za evropske čitateljeSudan i naročito Timbuktu. Njegov rukopis, koji prvobitno nije bio predviđen za štampu, objavljen je 1550. uVeneciji. Izdavač Ramusio dopunio je rukopis fantastičnim pretjerivanjima i time zapečatiomit o neizmjerno bogatom gradu u Africi. Prije svega brojevi koji se odnose na trgovinu zlatom bili su očigledno svjesno krivotvoreni radi povećanja prodaje knjige.
Razlozi radi kojih je marokanskisultanAhmad al Mansur (1578. - 1603.) odlučio vojskom osvojiti Timbuktu, bili su različiti. S jedne strane, htio je trgovinuzlatom, koja se sve jače okretala evropskim trgovačkim centrima na zapadnoj obali Afrike (Senegal, Zlatna obala), ponovo vratiti u sjevernu Afriku. S druge strane,sultan izdinastijeSaadi koji je za sebe zahtijevao naslovšerifa (potomak poslanikaMuhammeda) vidio je uOsmanskom carstvu koje se proširilo sve doAlžira opasnog rivala, jer su osmanski sultani sebe smatrali vladarima svihmuslimanskih vjernika. No, čini se i da je al Mansur u svojoj elitnoj jedinici, koja se sastojala od španskihrenegata, vidio određenu opasnost za vlastiti položaj. Zbog toga je na pohod za Timbuktu poslao jedinicu od 4.000 ljudi, opremljenu modernim vatrenimoružjem. Uprkos tome što je jedinica raspolagala tada najmodernijom opremom za pomoć u orijentisanju (kompas,sekstant), tromjesečni marš kroz zapadnuSaharu bio je vrlo naporan i s monogo ljudskih gubitaka[14].
Prema predaji, kraljevstvo Songai pobijeđeno je zadnjeg dana 999. odnosno prvog dana 1000. godine prema hidžretskom kalendaru (sredina oktobra 1591. premagregorijanskom kalendaru). Marokanci osnivaju vojne garnizone prvo u Gao, a zatim i u Timbuktuu, no nisu se trajno mogli oduprijeti napadimaTuarega i naroda koji su živjeli južno od koljena Nigera. Zato su svoje aktivnosti ograničili samo na neposrednu okolinu gradova. Zadnji marokanskipaša morao je odustati od Timbuktua 1828.
Timbuktu, koji nikada nije bio glavni grad nekog od zapadnoafričkih kraljevstava, nikada više nije mogao obnoviti svoj raniji sjaj i izgubio je na značenju.Transsaharska trgovina izgubila je na značenju, jer je zapadnoafričkozlato sad odlazilo na obaluAtlantika, otuda i ime Zlatna obala za područje gdje se danas nalazi državaGana.
Još uvijek je u području nagađanja dolazak Evropljana u Timbuktu prije 1800. Neki svjedoci izsrednjeg vijeka ukazuju na dolazak Italijana Benedetta Dei u 15. vijeku na Niger, no stvarnih dokaza nema. I putovanje Francuza Anselma d'Ysalguiera između 1402. i 1410. u Gao i možda u Timbuktu gdje je navodno živio, moglo bi biti samo rezultat fantazije iz kasnijeg vremena. Jednako tako treba pretpostaviti da američki mornar Robert Adams koji je 1816. napisao knjigu o vremenu koje je proveo u zarobljeništvuMaura, nije bio u Timbuktuu, nego je samo prepričao opise maurskih trgovaca, predstavivši se kao svjedok.
Prvi Evropljanin za kojeg se zna da je pouzdano stigao u Timbuktu 1826. bio je britanski oficir Alexander Gordon Laing. No, na povratku su ga ubili Mauri, a njegovi zapisi su netragom nestali. Tek je René Caillié 1828. koji je došao u Timbuktu obučen kaoArap uspio obavijestiti Evropu o tom gradu, obavijenom starim mitovima i maštom. No, njegovi izvještaji su bili u tako velikoj suprotnosti sa starim mitovima, očekivanjima i nadanjima, da neki još i danas, posebno uVelikoj Britaniji, tvrdoglavo ustrajavaju u sumnjama da je on uopće bio u Timbuktuu. Sve njegove izvještaje potvrdio je 25 godina kasnije njemački istraživač Afrike,Heinrich Barth. On je po britanskom nalogu došao u Timbuktu u septembru 1853. i tamo se zadržao do aprila 1854. boravivši pod zaštitom vrhovnog gradskog učiteljakurana, Sidi Ahmad al Baqqai. Isposlovao je sa šeikom i vođama Tuarega sporazum kojim se Velika Britanija obvezuje štititi grad i okolinu od daljnjih napada Francuza. No, kako je u to vrijeme uslijedilo približavanje Francuza i Britanaca, sporazum, na veliko razočarenje al Baqqaia, uLondonu nijeratifikovan.
Veliki uspjeh za nauku je bila činjenica, da je Barth mogao proučiti brojne historijske tekstove pohranjene u Timbuktuu i time dokazati ranije pretpostavke Evrope ohistoriji Afrike. Njegov izvještaj s tog putovanja bio je temelj svih kasnijih istraživanja historije zemlje na Nigeru, a naročito Timbuktua.
Timbuktu u kolonijalnom i postkolonijalnom vremenu
Usprkos ogorčenom otporuTuarega i protiv volje vlade uParizu, francuskekolonijalne trupe početkom 1894. pod komandom kasnijeg maršalaJoffra definitivno pripajaju Timbuktu koloniji "Afrique Occidentale Française", skraćenica "AOF" (Francuska zapadna Afrika). Prva vojna jedinica koja je bez obzira na zabranu novog civilnog upravitelja Francuske zapadne Afrike, krenula u pohod na Timbuktu upala je u zasjedu Tuarega i bila potpuno uništena.
Kasnije, kako bi opravdali vojno i politički besmisleno osvajanje tog područja, vlada izPariza je poslala novinara Félixa Duboisa da pokuša uljepšati događanja. On je napisao izvještaj s puta pod nazivomTajanstveni Timbuktu u kojem je situaciju uSudanu i starim trgovačkim gradovima Djenné i Timbuktu prikazao vrlo finom, a to područje kao budućuIndiju Francuske.
Razna plemena naroda Tuarega, nekad pojedinačno, nekad više njih udruženo, često su organizovala pobune kao i upade u to područje izMauritanije.
Nakon proizvoljno povučene granice između Alžira i Francuske zapadne Afrike preko područja koje su nastanjivali Tuarezi, trgovačke veze sa sjeverom se prekidaju, a Timbuktu i dalje gubi na značenju, dok jačaju trgovački gradovi uzunutrašnju deltuNiger (rijekaa,Djenne iMoptia. Zadnji velikikaravan u velikom stilu s više hiljadadeva stigao je u Timbuktu izoaze Tafilalet 1937.[15]. Zadržalo se značenje trgovinesolju sa jeveromMalija.
Nakon konačnog potčinjavanjanomada francuskoj vlasti, Timbuktu postaje sasvim nevažan. Premještanje francuskog oficira u Timbuktu bilo je ravo kažnjavanju. Za vrijeme kolonijalnog vladanja, još 1880. zamišljena, transsaharskaželjeznica koja je trebala povezati Alžir s Francuskom zapadnom Afrikom nije realizovana. Između dva svjetska rata se uvijek ponovo razmatrala mogućnost realizacije tog projekta, no nije se nikad došlo ni blizu konkretnoj provedbi, jer su nadležne komisije uvijek dolazile do spoznaje, da obim trgovine tom željeznicom nije u stanju pokriti troškove njene gradnje i održavanja.
Nakon 22. septembra 1960. Timbuktu postaje dio RepublikeMali koja dobija samostalnost. Još u 1950-im godinama došlo je do sukoba između Tuarega i crnih upravnih činovnika koji su u to vrijeme još bili u službi Francuske.Nakon stjecanja nezavisnosti, sukob između pustinjskih nomada i predstavnika državne vlasti koji su htjeli nekontrolirane Tuarege preobraziti u domaće stanovništvo. Tuatezi 1990-tih organizuju pobunu s ciljem proglašenja samostalne države. Pobuna je okončana 1996. simboličnim spaljivanjem oružja. Na historijski mirovni sporazum podsjeća "Plamen mira", spomenik u Timbuktuu[16].
Tri džamije koje obilježavaju sliku grada, Djinger ber, Sankŕe i Sidi Yahia, kao i 16 grobalja i mauzoleja uvršteni su od 1988. uUNESCOv popis mjestasvjetske baštine. Vlada Malija tražila je da se na popis uvrste i historijska jezgra grada sa svojim tipičnim načinom gradnje odgline kao i brojne džamije građene od 13. do 15. vijeka. No, prema mišljenu komisije za uvrštavanje na UNESCOv popis, moderni način gradnje je već previše zadro u samu jezgru grada i očuvanje izvorne jezgre time više nije bilo moguće[17].
2001. je ISESCO, muslimanska varijanta UNESCa, proglasio Timbuktu "Islamskim glavnim gradom svjetske kulturne baštine" na području Afrike za 2006. godinu[18].
Heinrich Barth:Reisen und Entdeckungen in Nord- und Centralafrika in den Jahren 1849 bis 1855. Gotha 1857.-58., naročito tomovi 4 u. 5.
John Hunwick (Hg.):Timbuktu & the Songhay Empire: Al-Sadi's Tarikh al-sudan down to 1613 and other Contemporary Documents. Leiden 2002 (2. izdanje) - Izvrstan prijevod jednog od najvažnijih izvora s brojnim primjedbama
Joseph Joffre:My March to Timbuctoo. London 1915.
Friedrich Kunstmann:Die Handelsverbindungen der Portugiesen mit Timbuktu im 15. Jahrhundert. München 1850.
Regula Renschler:Am Schnittpunkt großer Handelsstraßen. Leben in der Wüste – am Beispiel Timbuktu. U: Katja Böhler i Jürgen Hoeren (Hgg.):Afrika. Freiburg im Breisgau – Wien 2003, str. 96-103.ISBN3-89331-502-0 (žurnalistički tekst, izvorno iz jedne publikacijeBundeszentrale für politische Bildung)
Elias N. Saad:Social History of Timbuctu: The Role of Muslim Scholars and Notables, 1400-1900. Cambridge 1983.
Anthony Sattin:The Gates of Africa: Death, Discovery, and the Search for Timbuktu. New York 2003. (o prvim istraživačkim putovanjima u Timbuktu, prije svega Mungo Parka, Alexander Gordon Lainga i René Cailliéa)ISBN0-312-33643-8.
John Spencer Trimingham:A History of Islam in Western Africa. London - Oxford - New York 1962.
^Podloga: Knjiga René Gardi,Auch im Lehmhaus läßt sich’s leben: Traditionelles Bauen und Wohnen in Westafrika (I u kućama od gline se može živjeti: Tradicionalna gradnja i stanovanje u zapadnoj Africi), Grac 1973.
^O arhitekturi vidjeti Thomas Krings,Sahelländer. Geographie, Geschichte, Wirtschaft, Politik (Zemlje Sahela. Geografija, privreda, politika) Darmstadt 2006., strana 83
^vidjeti James L. A. Webb,Desert Frontier: Ecological and Economic Chance along the Western Sahel 1600-1850. Madison, Wisc. 1995., strana 16.
^John Hunwick ove brojeve naziva „grossly inflated (beskrajnim pretjerivanjem)“. Vidi Hunwick,Timbuktu & the Songay Empire, str. 9. Egipatski kronisti 14. i 15. vijeka ne znaju ništa o tako velikoj grupi putnika za Meku. Vrlo sporna je i količina zlata s kojm su putovali.
^Said Hamdun i Noel King (Hgg.),Ibn Battuta in Black Africa. London 1975., str. 52
^Francuski arheolog Raymond Mauny procjenjuje, na temelju zračne arheološke studije, broj stanovnika na najviše 25.000. Malijski historičar Sékéné Cissoko je nasuprot tome, izračunao broj stanovnika od 100.000. Njegov kolega E. Saad smatra, da je stanovništvo brojalo oko 50.000, što bi bilo gornja granica ozbiljnih procjena. Vidi Saad,Social History of Timbuktu, str. 27 i 90. Afrikanac Webb polazi od procjena između 30.000 do 50.000 stanovnika. Vidi James L. A. Webb,Desert Frontier, str. 16
^Ne postoji saglasnost treba li se Timbuktu smatrati najznačajnijim središtem islamskog obrazovanja u regiji. Britanski stručnjak za Zapadnu Afriku John Spencer Trimingham zastupa stajalište da je mjesto Timbuktua u literaturi značajno precijenjeno i da je Djenné kao „centre of Negro Islamic learning“ (središte crnog islamskog učenja) imao na tom polju važniju ulogu. Vidi Trimingham,A History of Islam in West Africa (Historija islama u Zapadnoj Africi) London - Oxford 1970., str. 98.
^[4] FAZ članak o „afrikanische Oxford“ ("afričkom Oxfordu") od 2004.
^Na mnogim internetskim stranicama se kao datum izgradnje navodi 989. godina, no to je godina prema hidžretskom kalendaru, različitom od kršćanskog brojanja godina. Inače bi džamija bila starija nego sami grad.
^Herbert Kaufmann,Wirtschafts- und Sozialstruktur der Iforas-Tuareg. (Privredna i socijalna struktura Iforas Tuarega) Köln 1964. (phil. Diss.), str. 218
^O historiji sukoba vidjeti rezultate višegodišnjeg istraživanja Pierre Boilley (disertacija na Sorboni)[6]Arhivirano 11. 12. 2008. naWayback Machine
^[7] Evaluacijski izvještaj komisije ICOMS za komitet UNESCOa, 1981. i 1988., i[8] Tekst odluke
