Slavensko paganstvo se pojavljuje samostalno i razvija se u prvom tisućljeću naše ere, kao dio drevne indoevropske religije predstavljene u drevnoindijskim, drevnoiranskim, drevnogrčkim i drevnorimskim spisima.[1] Slavenskopaganstvo, može se posmatrati, ne samo kao historijska faza Praslavena u periodu do prihvatanjakršćanstva, već i kao i tipični posebni kulturni model, čije su forme, mehanizmi i semantičke kategorije produžavale postojati i poslije prihvatanja kršćanstva.[1]
O religiji drevnih Slavena skoro ništa nije poznato: prvi kratki pismeni izvještaji o slavenskoj kulturi javljaju se poslije njihovih selidbi prema granicamaVizantijske imperije u 6. vijeku.
Ubjedljivo, jedinim općeslavenskim bogom, javlja sePerun (Perunъ), bog groma i munje. Po svemu sudeći, upravo njega je imao u viduProkopij, kao tvorcem munje, vladarem nad svime. To božanstvo najviše se sačuvalo kodIstočnih Slavena, a osim ovih crta koje su navedene, još su dodane i crte boga-pokrovitelja kneza i ljudi.[2]
Kako je pokazao u svom istraživanjuLeszek Moszyński, kod drevnih Slavena javljaju se takvi pojmovi kao duh, duša,nav (mrtvac),raj (drugi svijet),vukodlak,vampir, prinošenje žrtvetreba.[3] Takvo shvatanje duše ne treba miješati skršćanskim. Duša nije bila apstraktna i nematerijalna, s dušom je bila sama ličnost čovjeka, koja je poslije smrti prelazila u mrtvaca, a odatle u drugi svijet (raj). Nakon pokrštavanja, kako bilježiO. N. Trubačov, kod Evropejaca koji su primili kršćanstvo, jedino kod Slavena postojao je pojam raja, a pojam pakla je posuđen.[4]
Trubačov je pokušao postaviti neke više apstraktne pojmove shvatanja drevnoslavenske religije, nalazeći njima latinske paralele. Naprimjer:staroruski:gověti ilatinski:favērepost, tišina, pokornost;staroruski:mana ilatinski:mānēsduhovi umrlih, priviđenja;staroruski:basъ istaroruski:ne-basъlijep, dobar odnosnogrub/nitkov ilatinski:fās/ne-fāsbožiji zakon, grijeh.[5]
Općenito, naučnici sasvim malo raspolažu informacijama omitologiji drevnih Slavena, naročito se to odnosi na vrijeme općeslavenskog jedinstva. To se objašnjava mnogim faktorima, a prije svega odsustvom sopstvene pismenosti i udaljenosti od osnovnih centara gradske latinske ili grčke pismene kulture. Jedan od prvih pismenih opisa drevnoslavenske religije je opis vizantijskog historičaraProkopija Cezarinskog:
Plemenima,Slavenima iAntima, ne upravlja jedan čovjek, ali oni odavno žive u narodnoj jednakosti (demokratiji), i zato se kod njih sreća ili nesreća u životu shvata kao opće djelo cijele zajednice. I u svemu ostalom kod oba ta barbarska plemena sav život i svi zakoni su jednaki za sve. Oni smatraju da jedan od bogova[a] tvorac munje, je vladar nad svime i njemu prinose kao žrtvu bikove i vrše druge svete obrede. Sudbinu oni ne priznaju i to da ona na ljude ima neku silu, kada im prijeti smrt, kada su bolesni ili ako su u bitci u opasnoj situaciji, tada oni daju obećanja, da će ako se spasu, odmah prinijeti bogu žrtvu za svoju dušu koju su obećali: izbjegnuvši smrt oni prinose na žrtvu to što su obećali i misle da je njihovo spasenje kupljeno tom žrtvom. Oni obožavaju rijeke,nimfe i sva druga božanstva, prinose im žrtve i pri pomoći tih žrtvi vrše gatanja.[6]
Slavenska religija formirala se u toku dugog perioda u procesu odvajanjadrevnih Slavena izindoevropskog društva naroda u vremenu od 2. do 1. tisućljeća do n. e. i u miješanju s mitologijom i religijom susjednih naroda. Zato je prirodno da u slavenskoj religiji značajan uticaj imapraindoevropska religija. Pretpostavlja se da se to odnosi na lik boga oluje i bitaka (Perun), bog domaćih životinja i drugog svijeta (Veles), elementi likova božanstva blizanaca (Jarilo i Jariliha, Ivan i Marija) i božanstva Oca Neba (Stribog). Također kod indoevropejaca se javljaju sličnosti kaoMajak Sira-Zemlja: kao boginja predenja i tkanja (Mokoš), božanstvo Sunca (Dažbog), i neki drugi.[7]
U prvoj polovini 1. tisućljeća n. e. na mitologiju i religiju drevnih Slavena značajan uticaj imali suKelti i stepsko iranojezični narodi (Skiti,Sarmati iAlani). Po jednoj iz verzija pod uticajem Kelta nalazilo se paganstvozapadnih (lužičkih) slavena, a formirala se i arhitekturakultnih građevina.[8] Poneki istraživači postavljaju paralele između keltskih i slaveneskih bogovaDagda iDažbog, a takođerMaha iMokoša.[9] Od iranojezičnih naroda, Slaveni su vjerovatno preuzeli riječ bog (koje je samo imalo semantikudio,[bog]atstvo,u[bog]ij), smijenio je općeindoevropsku oznaku za božanstvodivъ. Također isto tako je moguće što se riječ bog javlja izvornim slavenskim razvićemдоля,[10] koje je nastalo kroz semantički iranski uticaj.UPanteonu istočno slavenskih božanstava, bogovi su vjerovatno iranskog porijekla –Hors,Semargl i drugi.[11] Podaci o češkim paganskim bogovima također su veoma oskudni i male vjerodostojnosti. Postoje dokazi o postojanju Peruna i Velesa, kao i postojanje toponimskih fakata (naprimjer: Koji se odnose na Mokoš. Slična situacija je karakteristična i u južnoslavenskim zemljama. Zbog nedostatka prvih izvora su (prije svega u toponomastici) tragovi imena Peruna i Velesa i njihovog kulta, a također nekih drugih mitoloških likova (Mokoš, Dažbog, Trojan). Kod podjelepraslavenskih zajednica počeli su se formirati iplemenska vjerovanja Slavena koja su imala značajne regionalne razlike. Posebno se religija Zapadnih Slavena, pod silom historijskih zbivanja, pred početkom pokrštavanja značajno razlikovala od svih ostalih.
Osnovne crte slavenskog paganstva kao pogleda na svijet je produhovljavanje prirode (animatizam ianimizam),kult predaka i nadnaravne sile, ubjeđenje u njihovo postojanje i učešće u životu ljudi, zatim, razvijena jemiža mitologija, vjera u mogućnost djelovanja na položaj stvari u svijetu sredstvima primitivne magije. Zbog odsustva originalnih mitologijskih tekstova, suditi o paganstvu Slavena kao o općeslavenskoj kulturi, moguće je samo po sporednim izvorima, arheološkim i pisanim izvorima (ljetopisi, hronike itd.), stranim svjedočanstvima, crkvenim učenjima protiv paganstva (Autri:N. M. Galjkovski,J. V. Aničkov,V. I. Mansikka,D. K. Zelenin,Lubor Niederle,Henryk Łowmiański,Aleksander Gieysztor,Stanisław Urbańczyk,Veselin Čajkanovič i dr.), a također na osnovi uporedbe slavenskih podataka s podacima drugih indoevropskih (baltičkih, iranskih, germanskih i dr.) kulturnih tradicija (pogledati prije svega radoveVječeslava Ivanova iVladimira Nikolajeviča Topolova). Najbolje pouzdanim i bogatim izvorima izučavanja slavenskog paganstva, kao kulturnog modela i rekonstrukcije drevnoslavenskih prikaza ostaju "savremena" (koja se odnose na 19–20. vijek), jezička, etnografska i folklorna svjedočanstva slavenske tradicije.[2]
Podaci, kako arheoloških, tako i pismenih izvora svjedoče o tome, da je kod Slavena postojalo skulpturno predstavljanje bogova (idoli). Oni su mogli biti izrađeni od drveta ili kamena. Idole Istočnih Slavena odlikuje prosta i gruba izrada, a za razliku od toga, kod Zapadnih Slavena bili su izrađeni složenije i profinjenije.[b] Osim toga zapadnoslavenski idoli odlikuju sepolikefalijom (mnogoglavost).[12] O izgledu slavenskih idola može se suditi po poznatom idoluZbručskom idolu.[c]
Slaveni su se idolima klanjali u otvorenim svetištima, (hramovima). Najčešće kao hram služila je šuma.[16] Hramovi su obično bili izgrađeni od drveta, za razliku od hramova Zapadnih Slavena.[d] U hramovima su se provodili obredi klanjanja idolima. Mogli su biti ograđeni ili jednostavno, kao hram mogla je poslužiti obična logorska vatra, koja je gorila stalno ili povremeno. Knez Vladimir je izgradio hram za svoj panteon, iako do danas arheolozi nisu pronašli nikakve tragove. Tu pretpostavku,B. A. Ribakova,[20] podržavali su arheoloziP. P. Toločko iJaroslav Borovskij, koji su navodno otkrili hram,[21] a pretpostavka se u posljednje vrijeme osporava.[22] Sudeći po podacima ljetopisa, hram Peruna je bio uNovgorodu, naPerini. Njega je navodno je pronašao sovjetski arheologValentin Sedov,[23] a i njegova rekonstrukcija u današnje vrijeme izaziva velike sumnje.[e] Od slavenskih svetilišta koje su arheolozi pronašli, naglasak je na nalazištuZbručski kultni centar[24] U posljednje vrijeme, pretpostavlja se da su kao ulogu svetilišta na sjeverozapadu Rusije mogli ispunjavatiNovgorodski brežuljci – sakralni spomenici u vidu nasipa iznad sahranjene osobe. Po krajnjoj mjeri, sam nasip, prije svega imao je veću funkciju, nego pogrebnu. Upravo takvi ostaci mogu biti pronađeni na Perini[25] Pored slavenskih idola (kao i njihovi susjedi – Balti i Ugro-finska plemena), Slaveni su se klanjali još i svetom kamenju-stijenama.
U pismu, mitropolit Makarij, 1534. saopćavaIvanu Groznom[26] o tome štološe molitve idolske sačuvale su se do carstva velikog kneza Vasilija, u molitvama se koristi šuma i kamenje i rijeke i blato, izvori i gore i brda, sunce i mjesec i zvijezde i jezera.
Kako smatra V. V. Sedov, vođa, tj. (knez), kod drevnih Slavena imao je administrativnu, vojnu i religioznu funkciju,[27] što je karakteristično za period vojnedemokratije.
Sredinom 1. tisućljeća n. e. slavenska plemena raselila su se na dovoljno velikoj površini i zato je nivo njihovog općeg razvitka vrlo različit.Južni Slaveni su veoma rano pali pod jaki uticaj Bizantije, a nakon toga i hrišćanstva. Zato govoriti o postojanju paganskih sveštenika kod njih, nije moguće.Zapadni Slaveni su tada po društvenom razvitku prestigliIstočne Slavene i zato, kako se vidi po izvorima, pagansko sveštenstvo baltičkih Slavena imalo je značajan uticaj u društvu, a imali su u svojim rukama i političku vlast. Sudeći po tome, u to vrijeme kod Istočnih Slavena pagansko sveštenstvo je bilo tek u začetku,[28] a sveštenstvo nestaje s uvođenjem kršćanstva. Ipak, sveštenici paganskih bogova kod Istočnih Slavena u dohriščansko doba, su vjerovatno ipak postojali. Isto tako, nije ih bilo mnogo. Mnogo više je bilo proroka, čarobnjaka inadriliječnika. Drevnoruski izvori su ih nazivali:volhvi,veduni,[29]obavnjiki, zelejnjiki, nauznjiki, čarodei, kudesniki, vorožei, babi bogomerzkie.[30] Kao pravilo, njihove osnovne funkcije bili su nadriliječništvo gdje su prakticirali obrede, rituale i prirodna ljekarska sredstva; ljubavna i zaštitna magija uz pomoć rituala, napitaka, amuleta, zatim predskazanja i gatanja po kriku ptica i životinja, sipanje rastopljenogkalaja i voska u hladnu vodu; zapomaganje kod porađanja.[30]
Kult predaka našao je svoj odraz u slavenskom pogrebnom obredu.Povijest starih godina ovako opisuje taj obred kodVjatiča:
I ako neko umre, nad njim vršetriznu. Poslije nje pripremaju veliku pogrebnu lomaču, stavljaju na nju mrtvaca ipale ga. Poslije toga sakupivši kosti spremaju ih u malu posudu i stavljaju na stubove pored puta. Tako rade Vjatiči i sada. Takav običaj je i kodKriviča i ostalih slavenskih pagana.
Podtriznom se podrazumijeva dio paganskog pogrebnog obreda kod Istočnih Slavena, koji se sastojao od pjesama, plesa, gozbe i vojnih takmičenja u čast pokojnika. Običaj ostavljanja posudica s kostima pokojnika uz put, objašnjava se kasnijim etnogafskim zapisima: Stubovi na grobljima smatrala su nekom vrstom granice između živih i mrtvih. Na te stubove stavljale su se posudice sa ostatkom pokojnika. Stubovi su se često pravili s krovovima i udubljenjima za udbnost duše umrlih. Poslije, nakon dolaska kršćanstva, stubovi su se zamijenii s pravoslavnim krstovima.[31] Osim toga pogrebni stubovi odnose se na arhaični običaj sahranjivanja na drveću. Iz toga proizilazi da stub može imatikosmogonijsku uloguSvetog Drveta po kojem se duša umrlih podiže u nebeski mir predaka.[32]
Podaci o pogrebnom obredu mogu se skupiti iz ljetopisnog teksta o tome kako jeOlga sahranjivala svog supruga knezaIgora, kojeg su ubiliDrevljani:
Olga je poručila Drevljanima: Evo ja idem k vama. Skuhajte mnogomedovine u gradu gdje ste ubili mog supruga kako bih ja mogla isplakati se nad mogilom njegovom i svršiti triznu u čast svojemu suprugu. Oni, čuvši sve to, sakupiše mnogo meda i skuhaše ga. Olga sa malom pratnjom dođe kod mogile Igorove i plakaše za svojim suprugom. Zatim naredi ljudima da nad mogilom Igora nasipaju veliki nasip i kada nasuše nasip, Olga završil triznu. Zatim Drevljani sjedoše piti i Olga slugama svojim, naredi da ih služe.
Iz ovoga vidimo da je trizna uključivala pijenje medovine, da su se nad mogilom gradili nasipi (očigledno, njihova veličina je zavisila od stausa pokojnika) i da je postojao običaj plakanja. Svi ti detalji potvrđeni su etnografskim zapisima, a nasipe je potvrdila arheologija. Osim ovih običaja spominje se još jedan element pogrebnih obreda, bdijenja boravljenje zajedno sa pokojnikom u toku noći, gdje se, sudeći po svemu okupljalo mnogi ljudi i gdje se pripovijedalo, pjevalo i igralo.[33]
Interesatni su podaci o pogrebnom obredu iz ljetopisnog teksta o smrtiVladimira Svjatoslaviča:
Noću su srušili pregradu između dvije sobe, umotali ga (Vladimira) u ćilim i spustili pomoću konopaca na zemllu; zatim su ga položili na saonice, odvezli i postavili ucrkva svete Bogorodice, koju je on nekada sagradio. Saznavši o tom, došlo je bezbroj ljudi i plakali su.
U navedenom može se vidjeti drevni obred, koji se sačuvao i u drevnoj Rusiji – da bi iznijeli pokojnika iz kuće, trebao se srušiti zid. Vjerovatno to se radilo s tim ciljem kako se pokojnik, iznesen neobičnim putem, ne bi mogao vratiti i uznemiravati žive. Drugi drevni obred koji je opisan u datom odlomku – to je korištenje saonica za prevoz pokojnika, bez obzira o kojem se godišnjem dobu radilo. Saonice su se koristile za sahrane kao častan, miran i siguran prevoz.[34]
Postoji još jedan običaj koji je karakterističan za sve Istočne Slavene, a to je obred zajedničkog jela, za sve prisutne kod obreda sahranjivanja. Skoro svi istočnoslavenski praznici koji su povezani sa kultom umrlih predaka i koji su se spominjali u određenim trenucima u godini suBožić,Veliki četvrtak iRadonjica,Semik,Dimitrijev dan. U dane spomena pokojnika pripremali subanje, palili vatre (kako bi se oni ugrijali), ostavljali za njih hranu na prazničnom stolu. Cilj svih ovih radnji bilo je pridobivanje umrlih predaka koji su mogli blagosloviti porodicu, a mogli su i pričiniti zlo – strašiti ih, pojavljivati se u snu, mučiti i čak i ubiti one koji nisu zadovoljili njihove potrebe.
Veoma rasprostranjeno vjerovanje među Slavenima je i vjera u takozvanezaložnie pokojnike, ljude koji su umrli neprirodnom smrću. Smatrali su da oni koji nisu umrli prirodnom smrću, mogu štetiti živima, zbog toga su ih se sujevjerno bojali i spominjali su ih u vrijeme općih molitvi za mrtve.