Slaveni su najveća etno-lingvistička grupa u Evropi.[1]
Slaveni se mogu grupisati poreligijskoj osnovi, od kojih većina praktikujepravoslavno hrišćanstvo. Pravoslavni Slaveni su Bjelorusi, Bugari, Makedonci, Crnogorci, Rusi, Srbi i Ukrajinci i definisani su pravoslavnim običajima ićirilicom, kao i njihovom kulturnom vezom saBizantijskim Carstvom (Srbi ravnopravno koriste ilatinicu). Njihova druga najčešća religija jekatoličanstvo. Katolički Slaveni su: Hrvati, Česi, Kašubi, Moravci, Poljaci, Šilejci, Slovaci, Slovenci i Sorbovi i definisani su njihovim latinskim utjecajem i naslijeđem i vezom sa zapadnom Evropom. Postoje i značajneprotestantske iluteranske manjine, posebno među zapadnim Slavenima, kao što su historijskačeška plemenaHusiti.
Treća najveća religija među Slavenima jeislam. U muslimanske Slavene spadaju:Bošnjaci,Pomaci,Goranci,Torbeši i druge muslimanske manjine u bivšojJugoslaviji. Moderni slavenski narodi i etničke grupe znatno su genetski i kulturno raznovrsni, a odnosi između njih (čak i unutar pojedinih grupa) kreću se od etničke solidarnosti do međusobnog neprijateljstva.[2]
Najstariji spomen slavenskogetnonima iz 6. vijeka dolaze od bizantijskog historičaraProkopija, koji je pisao nagrčkom bizantijskom jeziku, koristeći razne oblike kao što su Sklaboi (Σκλάβοι), Sklabēnoi (Σκλαβηνοί), Sklauenoi (Σκλαβῖνοι), ili Sklabinoi (Σκλαβῖνοι), dok se njegov savremenik i historičarJordanes služio nazivom Sclaveni nalatinskom jeziku. Najstariji dokumenti koji su bili napisani nastaroslavenskom jeziku potječu iz 9. vijeka, svjedoče autonim kao Slověne (Словѣне). Ovi oblici ukazuju na slavenski autonim koji se može rekonstruisati napraslavenskom jeziku 0kao "Slověninʺ, množina od Slověne.
Rekonstruirani autonim "Slověninʺ se obično smatra da je nastao iz "slovo" (bos. "riječ"), izvorno označavajući "ljude koji govore (isti jezik)," ili ljudi koji se međusobno razumiju. Za razliku od slavenske riječi němʹcʹ (němьcь) koja označava njemački narod, tj. što znači "tihi, nijemi ljudi" (od slavenskog "němъ" "nijem", "mrmljanje"). Riječ "slovo" ("riječ") i srodna riječ slava ("slava") i sluh potječu izindoevropskog korijena riječi "kel" ("govoriti o", "slava"), srodno riječi (kléos - κλέος)koja na drevnom grčkom jeziku znači "slava", kao u imenuPerikle, latinski "clueo" ("biti pozvan").
U drevnim rimskim izvorima ranoslavenski narodi se nazivajuVeneti, a navodi se da su živjeli na području središnje Evrope istočno odgermanskog plemenaSvevi i zapadno odiranskihSarmata u 1. i 2. vijeku nove ere.[3][4] Slaveni pod imenomAnti iSklaveni prvi put se pojavljuju u bizantijskim zapisima početkom 6. vijeka. Bizantijski historiografi u vrijeme vladavineJustiniana I (527–565), kao što su Prokopije iz Cezareje, Jordana iTeofilakt Simokata. Oni opisuju plemena (sa prethodno navedenim imenima) koja dolaze iz područjaKarpata, donjegDunava iCrnog mora, napadajući podunavske provincijeBizantijskog Carstva.
Jordanes u svom djeluGetika (napisano 550. ili 551. n.e.) opisuje Venete kao "naseljenu naciju" čije naseobine počinju od izvora rijekeVisle i zauzimaju "veliko prostranstvo zemlje". On opisuje Venete kao pretke Anta i Sklavena, dva rana slavenska plemena, koja su se pojavila na bizantijskoj granici početkom 6. vijeka. Prokopije je 545. godine napisao da su "Sklaveni i Anti zapravo imali jedno ime u dalekoj prošlosti, jer su se oba plemena zvalaSporoi u davna vremena". Ime Sporoi potječe od grčkog "σπείρω" (bosanski, "Ja rasipam žito"). Opisao ih je kao barbare, koji su živjeli poddemokratijom, vjeruju u jednogboga, "tvorca munje" (Perun), kome su prinosili žrtve. Oni su živjeli u razbacanim naseljima i stalno su mijenjali mjesto stanovanja. U ratu su uglavnom bili pješaci s malim štitovima i borbenim sjekirama, lagano obučeni, neki su ulazili u borbu goli sa pokrivenim genitalijama. Njihov jezik je "varvarski" (to jest, nije biogrčki). Pripadnici ova dva plemena su bila slična po izgledu, visoki i snažni, "dok njihova tijela nisu ni veoma blijeda i kosa nije previše plava, niti u potpunosti naginju plavoj puti. I oni žive težak život, ne pazeći na tjelesne udobnosti ... " Jordanes je opisao Sklavene koji su imali močvare i šume za svoje gradove. Drugi izvor iz 6. vijeka odnosi se na njih koji žive u gotovo neprohodnim šumama, rijekama, jezerima i močvarama.
Menander Protektor pominje slavenskog vladaraDobretu (Daurentija) (oko 577. – 579. n. e.) koji je ubioavarskog izaslanika kaganaBajana I zbog toga što je tražio od Slavena da prihvate suverenitet Avara. Dobreta je odbio i prema jednom navodu je kazao da: "Drugi ne osvajaju našu zemlju, mi osvajamo njihovu - tako će uvijek biti naša".
Slavenska plemena u Evropi od 7. do 9. vijeka.Porijeklo seobe Slavena u Evropi između 5. - 10. vijeka.
Prema istočnoj domovinskoj teoriji, prije nego što je postala poznata rimskom svijetu, plemena koja govore slavenskim jezikom bila su dio mnogih multietničkih konfederacija Evroazije: sarmatskog,hunskog igotskog carstva. Slaveni su se pojavili iz anonimnosti kada su zapadni pokreti Nijemaca u 5. i 6. vijeku naše ere (za koje se smatralo da su povezani sa kretanjem naroda iz Sibira i Istočne Evrope: Huni, a kasnijeAvari iBugari) započeliveliku seobu Slavena. Oni su se naselili u zemlje koje su napustilagermanska plemena bježeći od Huna i njihovih saveznika: na zapad u zemlju između rijekaOdre i linijeElbe -Zale; južno uČešku,Moravsku, veći dio današnjeAustrije,Panonsku niziju iBalkan; i na sjever duž gornjeg toka rijekeDnjepar. Također je sugerisano da su neki Slaveni migrirali saVandalima naIberijsko poluostrvo, pa čak i uSjevernu Afriku.
Oko 6. vijeka, Slaveni su se u velikom broju pojavili na bizantijskim granicama.[5] Bizantijski zapisi navode da je brojnost Slavena bila tako velika, da trava ne bi ponovo rasla tamo gdje su Slaveni prošli. Nakon vojnog pokreta, čak su iPeloponez iMala Azija imali slavenska naselja.[6] Ova seoba ka jugu tradicionalno je viđena kao invaziono širenje. Krajem 6. vijeka Slaveni su senaselili na području Istočnih Alpa.
^including 36,522,000 single ethnic identity, 871,000 multiple ethnic identity (especially 431,000 Polish and Silesian, 216,000 Polish and Kashubian and 224,000 Polish and another identity) in Poland (according to thecensus 2011) and estimated 20,000,000 out of PolandŚwiat Polonii, witryna Stowarzyszenia Wspólnota Polska: "Polacy za granicą"Arhivirano 24. 10. 2013. naWayback Machine (Polish people abroad as per summary by Świat Polonii, internet portal of the Polish AssociationWspólnota Polska)
^Palermo, Francesco (2011). "National Minorities in Inter-State Relations: Filling the Legal Vacuum?". u Francesco Palermo (ured.).National Minorities in Inter-State Relations. Natalie Sabanadze. Martinus Nijhoff Publishers. str. 11.ISBN90-04-17598-9.
^including 4,353,000 in Slovakia (according to thecensus 2011), 147,000 single ethnic identity, 19,000 multiple ethnic identity (especially 18,000 Czech and Slovak and 1,000 Slovak and another identity) in Czech Republic (according to thecensus 2011), 53,000 in Serbia (according to thecensus 2011), 762,000 in the USA (according to thecensus 2010Arhivirano 12. 2. 2020. na:Archive.today), 2,000 single ethnic identity and 1,000 multiple ethnic identity Slovak and Polish in Poland (according to thecensus 2011), 21,000 single ethnic identity, 43,000 multiple ethnic identity in Canada (according to thecensus 2006Arhivirano 25. 12. 2018. naWayback Machine)
^Nasevski, Boško; Angelova, Dora; Gerovska, Dragica (1995).Матица на Иселениците на Македонија [Matrix of Expatriates of Macedonia] (jezik: makedonski). Skopje: Macedonian Expatriation Almanac '95. str. 52–53.
.svg)
