Samo kod majmuna Novog svijeta su kod nekih vrsta su razvijeni repovi za hvatanje kao kod evo pauk majmunaSmeđi pauk-majmunŠirokonosni (repati) bjeloglavi marmozeti sa kićankom razlikuju e u određenim aspektima, kao što su kandže, zubi i propagacijaJedna vrsta porodiceCallitrichidae: Crnorepi titi (Callithrix penicillata)Bjeloobrazni saki(Pithecia pithecia)
Za razliku od majmuna Starog svijeta, nosni otvori ovih majmuna su usmjereni ustranu, po čemu su označeni kao "širokonosni". Veličina im se uveliko razlikuje, a kreće se od tek 100 grama te (Cebuella pygmaea) do preko 10 kg (urlikavci).
Napomena: Odgovarajuća terminologija i klasifikacijajužnoslavenskihjezika preuzeti su saengleskog jezičkog područja, u kojem se razlikuju pojmoviape (bos. = majmun) imonkey (bos. = majmun) po tome što prvi označava velike ili bezrepe majmune (čije je porijeklo u Starom svijetu), a drugi repate u svim dijelovima svijeta. Među njima se nalaze i
Pomorfološkom izgledu, su, za razliku odvelikih majmunaa, koji su bezrepi, majmuni Novog svijeta (Platyrrhini) u većini imaju snažne repove koji i m služe za hvatanje podloge.
Glavne razlike između kategorija uskonosnih (Catarhini) i širokonosnih (Platyrhyni) majmuna, i njihov odnos sa velikim, mogu se formulirati kako slijedi.
Svi majmuni Novog svijeta su redovni stanovnici drveća, izuzimajući pripadnike porodice noćnih majmuna, od kojih su svi dnevne životinje. Mnoge vrste imaju toliko duge repove da im služe kao peti ud, jer su prilagođeni hvatanju za grane, po čemu su označeni i kao majmuni hvataši.Historijski razvoj, tj.filogeneza majmuna Novog svijeta pokazuje da su sestrinski takson repatihmajmuna Starog svijeta. Najstariji nalaz, označen kaoBranisella potiče izoligocena. Može se pretpostaviti da su preci ovihmajmuna prešliAtlantik plivajući na naplavnom drveću ili su im zajednički prapreci sa majmunima Starog svijeta, međusobno posijeljeni rasjednjem današnjih kontinenata.
Još uvijek nema pouzdanih podataka o zajedničkoj prošlosti repatih i majmuma Starog i Novog svijeta. Naime, fosili najprimitivnijih lemurolikihprimata − (pralemura), svrstani su upleistocenskeAdapidae, dok su tarsiusoliki obuhvaćeni porodicomOmomidae, Fosili pripadnika ovih skupina su otkriveni sami uHolartiku, pri čemu suAdapidae bile vezane zaevroazijski područje, aOmomidae zaameričko kopno. Tipski predstavnici adapida suAdapis iPronycticebus, a američkih −Notarctus iSmilodectes.
Sapaleontološke tačke gledišta, među omomidama najzanimljivijiOmomis,Tetonius (S. Amerika iNecrolemur (Evropa). Najbolje očuvani su ostaci oblikaNotharctus iAdapis. Ta stvorenja su bila veličine današnjihlemura, ali nešto manje lobanjske zapremine i primitivnijegzubala. Vjeruje se da je skupina adapida bila među precima ishodišne grane današnjih majmuna Novog svijeta.To posebno ubledljivo nagovještavaju njihove relacije sa fosilima (izoligocena imiocena) praprimata izJ. Amerike, kao što su:Branissela, Homunculus,Trembacebus,Dolichocebus,Stirtonia, Neosaimiri,Cebupithecia i drugi.
^Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London,ISBN0-202-02041-X;ISBN0-202-02042-8.
^Cowligshaw G., Dunbar R. (2000): Primate conservation biology. The University of Chicago Press, Chicago, Chicago and London,ISBN0-226-11636-0;ISBN0-226-11637-9
^Srivastava (2009): Morphology of the primates and human evolution. PHI Learning Private Learning Ltd, New Delhi,ISBN978-81-203-3656-8.
^abWood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford,ISBN0-19-280360-3.
^abBoaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN0-13-080793-1.
^British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution. Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London,ISBN0 521 40864pogrešan ISBN 4.
^Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo,ISBN9958-9344-2-6.
^Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo,ISBN9958-21-091-6.
^Jobling M. A. et al. (2013). Human Evolutionary Genetics. Garland Science, New York,ISBN978-0-8153-4148-2. OCLC 829099073.
.jpg)
