Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Pingvini su grupaptica koje ne mogu letjeti a žive najužnoj hemisferi. To je jedina porodica unutar redaSphenisciformes koji je dio podklase pticaNeognathae.
Smatra se vjerovatnim da su im razvojno gledano sestrinske grupeplijenori (Gaviiformes) ibubnjevke (Procellariiformes).
Vrlo ih je lahko razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile životu umoru, a djelimično i ekstremno hladnim područjima zemlje.
Patuljasti pingvin (Eudyptula minor) naraste samo do 30cm a težak je najviše 1-1,5kg, dok sucarski pingvini (Aptenodytes forsteri) svojom dužinom tijela do 1,10m i težinom do čak 40 kilograma među najvećim članovima podklase Neognathea. Ta razlika u veličini objašnjava seBergmannovim pravilom i upravo se pingvini najčešće navode kao primjer tog pravila. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lahko roniti.
Zbijeno tijelo s uskim ali snažnimperajama u koje su im se preoblikovalakrila čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.
Humboltov pingvin
Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju nagrudnoj kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letnamuskulatura. Za razliku od letenja zrakom, zbog većeg otpora vode kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila. Radi toga imaju pingvini veću površinulopatica od svih drugih ptica, jer se na nju "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kostinadlaktice ipodlaktice su ulaktu kruto srašteni u ravnoj crti štoperajama daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljevitomkoštanom srži.
Bedrene kosti su vrlo kratke,zglobovikoljena kruti a noge jako pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imajuplivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje napetama pri čemu im kruta repna pera služe kao potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.
Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Izuzetak su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerovatno zbog prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano savijen prema dolje.
U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnimklimatskim uvjetima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.
Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenogperja. Dijelova kože na kojem ne raste perje, Apterin, koje imaju gotovo sve druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedini izuzetak su neketropske vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline.
Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa topline" u perajama i nogama.Arterijskakrv koja dolazi u ekstremitete velikim dijelom prenosi toplinu navenoznu krv koja se iz njih ohlađena vraća prema tijelu i grije ju prije nego što uđe, tako da se gubitak topline smanjuje na minimum.
S druge strane, što možda iznenađuje, neke vrste koje su se udomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, razvili su peraje koje u odnosu na tijelo imaju veču površinu nego kod drugih vrsta kako bi se povečala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u sjeni koju aktivno traže.
Bojaperja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosivo koje se preljeva u crno, dok im je boja s donje, trbušne strane bijela. Smatra se, da im je boja takva, kako bi se pri pogledu odozgo stopili s tamnom bojom dubokog mora, dok su s trbušne strane bijeli, kako bi pri pogledu odozdo prema gore odakle dopire i svjetlost, ponovo bili manje uočljivi u odnosu na osvijetljenu vodu. Gotovo svi pingvini iz potporodiceEudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh.
Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupamitarenje, zamjena perja. U tom periodu, koji, u zavisnosti od vrste može trajati od dvije do šest nedjelja, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrstaPygoscelis papua igalapagoških (Spheniscus mendiculus) period mitarenja nije određen i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde.
Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što sucarski pingvini, su osim togapupile krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerovatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kaoevolucijsko prilagođavanje uvjetima života pingvina.
Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih strukturauha. Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine.
Pingvini na kopnu međusobno se sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poputmagarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zovemagareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili potencijalnulovinu.
Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnihkontinenata, hladnimšumama umjerenih područja,subtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađenelave na kojima gotovo uopće nemavegetacije, subantarktičkimtravnjacima ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od okeana kako bi došle u područja gdje legu mladunce.
