Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja ipravopisubosanskog jezika.
Perajari, ili kako ih zajedničkim imenom često imenujutuljani ilifoke, (latinski:Pinnipedia) su grupazvijeri (Carnivora) koja je prešla na život u vodi. Naučno ime je izvedeno izlatinskog odpinna - "peraja" ipes - "noga".
Tuljani su srednje do vrlo velikisisri, dugi od 1,20m pa čak do 6 m. Težina im jako varira, ovisno o vrsti. Ženkearktičkog morskog medvjeda su teške oko 25kg, dok, na primjer, mužjacijužnog morskog slona mogu biti i teži od 4tone. Vrlo često se uočava upadljivispolni dimorfizam: mužjaci morskih slonova mogu biti i do četiri puta teži od ženki.
Tijela tuljana imaju obliktorpeda: glava je spljoštena i vrlo nejasno vratom odvojena od ostatka tijela, a rep postoji još samo urudimentarnom obliku. Udovi su im dolaktova odnosno dokoljena uvučeni u tijelo, a slobodno pokretni i izvan tijela su samopodlaktice ipotkoljenice. Te osobine smanjuju otpor vode i služe kao prilagodba životu u vodi. Jedini slatkovodni tuljan živi uBajkalskom jezeru.
U odnosu na druge grupe životinja iz grupezvijeri imaju drugačiju građu zubi. Nemaju zube derače, gotovo da nemaju očnjake i prilagođeni su načinu prehrane. Neki imaju sjekutiće i kutnjake prilagođene prehraniribama, kod drugih su se preoblikovali u neku vrstu sita koji zadržavaju uz zatvorenečeljustikril u usnoj šupljini dok istiskuju vodu, a kodmorževa su se očnjaci oblikovali kaokljove.
Ovisno o pripadnosti određenoj porodici tuljana, imaju različito razvijene dijelove kičme.Ušati tuljani, kod kojih prednji udovi imaju središnju ulogu u kretanju, snažnije je razvijen vratni i prsni dio kičme. Za razliku od njih,pravi tuljani koji za kretanje koriste zadnje udove, imaju razvijeniji donji dio kičme. Sve četiri noge su im se tokomevolucije preoblikovale u peraje pri čemu su se zadnje noge povukle prema završetku tijela, a po pet izduženih i spljoštenih prstiju spojeni suplivaćim kožicama. Još izraženija specijalizacija njihovih peraja nije se dogodila vjerovatno zbog potrebe povremenog kretanja kopnom.
Mladunčad se koti prekrivena gustimkrznom koje s odrastanjem nestaje i zamjenjuje ga kratka dlaka. Neke vrste i u odrasloj dobi zadržavaju upadljivo gusto krzno, dok su morževi praktički bez dlake. Ušati tuljani mijenjaju krzno zajedno s gornjim slojem kože u razdoblju i do mjesec dana, dok se kod pravih tuljana taj proces odvija vrlo naglo unutar samo par dana. Zaštitu od pothlađivanja im pruža kod nekih vrsta i do 10cm debeli sloj sala koji osim toga služi i kao zaliha hrane, ali im i smanjuje specifičnu tjelesnu težinu i olakšava plivanje.
Pred čula ove grupe životinja se postavlja vrlo zahtjevan izazov. Moraju pružiti životinji vrlo tačne podatke o okolini, kako pod vodom, tako i na kopnu.
Oči: su im relativno velike i omogućuju dobru vidljivost pod vodom. Građene su na način, da u uslovima slabog svjetla još uvijek dobro vide. Ova osjetljivost razvila se na štetu boja. Vrste koje duboko rone, bolje vide u području plave, a one koje žive uz obalu i rone na male dubine, vide bolje u zelenom spektru. Slično kao neki kopnenigrabežljivci imaju sposobnost hvatanja "ostatka svjetla".
Uz problem vidljivosti pod vodom, njihove oči su se morale prilagoditi i drugačijem indeksu loma svjetlosti u vodi nego u zraku. Kod tuljana je taj problem riješen na način, da im jeleća oblikovana skoro kaokugla čime je bitno povećan lom svjetlosti i povećana njihova mogućnost orijentiranja pod vodom. Međutim, kako na zraku irožnjača djeluje na lom svjetlosti,životinje su na kopnu, gdje vid ima manje značenje, jako kratkovidne. No zato imaju vrlo visoku toleranciju prema snažnoj sunčevoj svjetlosti, kao na primjer odbljesak na ledu, što rješavaju sužavanjemzjenica u okomitu, vrlo usku crtu. Rožnata koža im čini vanjski završetak oka. Ta koža je neprekidno obložena suznom tekućinom kako bi isprala strano tijelo, ali i spriječila direktni kontakt oka sa slanom vodom.
Sluh: Vanjski dio uha,ušna školjka, im je jako zakržljala ili je uopće nemaju. Ako ju imaju, kao kod ušatih tuljana, one se kod ronjenja zatvaraju. Uprkos tome, tuljani imaju izvstan sluh.Unutrašnje uho im je povezano samo sa jednom jedinom kostilobanje što onemogućuje prijenos zvučnih valova kroz cijelu lobanju. Na taj način dobro određuju smjer iz kojeg dolazi zvuk.
Pošto neki tuljani ispuštaju kliktave zvukove visokefrekvencije, pretpostavlja se da imaju sistem zaultrazvučno orijentiranje, slično onom kakav imajukitovi.
Njuh i opip: Kao kod većine kopnenih životinja imaju dobro razvijeno osjetilonjuha. Nosnice su im uski kosi prorezi koji se u vodi zatvaraju, tako da se njuhom služe samo na kopnu. On je važan u susretima sa pripadnicima iste vrste: odnos majka-dijete se održava ćulom mirisa, a kod mnogih ušatih tuljana mužjak njuhom određuje spremnost ženke za parenje.
Za orijentiranje u vodi im je važno još jedno osjetilo: na "njuški" imaju više vodoravnih redova osjetljivih oštrih dlaka koje svaka izlazi iz "kapsule" pune krvnih sudova i živčanih ćelija pa su vrlo osjetljive. Uz pomoć tih dlaka mogu osjetiti promjenu pritiska i smjer kretanja vode, a vjerovatno služe životinjama i za određivanje brzine kojom se kreću.
Gotovo svi tuljani žive umoru. Kako radi raznih aktivnosti moraju često izlaziti na kopno, rijetko se udaljavaju od kopna i ne može ih se sresti na otvorenom moru. Samo mali broj vrsta tuljana se može sresti uz slatku vodu, a jedinosibirski tuljan živi isključivo u slatkoj vodi.Obični tuljan, inače morska životinja, sreće se uKanadi na obalama jezera, a dvije podvrsteprstenastog tuljana se mogu naći uruskom jezeruLadoga i ufinskomSaimaa jezeru.
Najveći dio ove porodice živi u polarnim i subpolarnim morima. MoraArktika iAntarktike obiluju nizom vrsta. Na obalama nenastanjenih otoka (npr.Otok tuljana na južnom krajuJužnoafričke Republike) u tim područjima mnoge vrste formiraju velike kolonije. S približavanjem umjerenim klimatskim područjima, broj vrsta naglo opada, pa tako u toplim područjima gotovo da nema tuljana. Jedini izuzetak sumorske medvjedice igalapagoski tuljan krznaš. Velika područja u kojima uopće nema tuljana su obaletropskog dijelaAfrike,azijske obaleIndijskog okeana iotočni svijet zapadnog dijelaTihog okeana. Jedan od neizostavnih uvjeta za područja koja nastanjuju tuljani je, datemperatura vode tokom cijele godine ne pređe 20 °C. Od tog su pravila jedini izuzetak morske medvjedice.
Suprotnokitovima isirenama (ili drugo imemorske krave) koji su potpuno prilagođeni životu u vodi, perajari odnosno tuljani vode život sličanvodozemcima. Parenje i podizanje mladunaca se odvija na kopnu. Iako tuljani mogu spavati i na površini vode, često se odmaraju na kopnu.
Svi tuljani sumesožderi. Pri tome, velika većina vrsta se hraniribama. No, neke vrste su razvile i drugačije navike u ishrani. Tako se tuljanrakožder hrani pretežnokrilom,morževi na morskom dnu tražepuževe iškoljke,morski slonovi loveglavonošce, dok semorski leopardi pretežno hranepingvinima i manjim vrstama tuljana. Manju lovinu progutaju cijelu još pod vodom, dok veći plijen iznesu na površinu gdje onda odgrizaju pojedine dijelove. Mlade životinje trebaju naročito hranjivu hranu, jer zbog još malog tijela imaju nepovoljan odnos između zapremine i površine tijela, pa stoga imaju i veći gubitak temperature koji moraju nadoknaditi energijom iz hrane. Zdrave odrasle životinje mogu, zbog slojamasnoće ispodkože, podnijeti i duža razdoblja bez hrane.
Gastroliti uželucima tuljana su poznati, ali ulogakamenja u želucima je još uvijek uglavnom nejasna. Moguće je da služe usitnjavanju hrane u želucu, ali isto tako moguće je i da služe smanjenju potiska vode i time olakšavaju ronjenje.
Većina tuljana je vrlo društvena. Samotnjače vrste, kaoRossov tuljan su izuzetak. Tuljani se okupljaju u kolonije, prije svega u razdoblju koćenja i podizanja mladunaca. Te kolonije mogu brojati od nekoliko (sivi tuljan) pa do više miliuna jedinki (tuljani krznaši). Kao posljedica masovnog ubijanja tuljana tokom prošlih stoljeća, izrazito velike kolonije su postale rijetke.
Tipično razdoblje razmnožavanja je proljeće i rano ljeto. Kod većine vrsta, mužjaci pokušavaju zaposjesti što veće područje koje je ženkama pogodno za koćenje i podizanje mladunaca, jer se ženke pare s onim mužjakom čiju teritoriju one odaberu za koćenje. Zbog toga, između mužjaka dolazi do vrlo ozbiljnih borbi oko što većeg i što boljeg teritorija. Pri tome, slabiji mužjaci budu potisnuti, pa se događa da mlađi i slabiji mužjaci uopće ne uspiju "osvojiti" teritorij, pa se tako niti ne mogu pariti.
Ženke, skotne od prošle sezone parenja, dolaze u koloniju najčešće par tjednana nakon mužjaka, i biraju najpovoljnije mjesto u koloniji, koje je u pravilu zauzeo najsnažniji mužjak, i tu donose na svijet svoje mladunce. Pravituljanidoje mladunčad, ovisno o vrsti, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a nakon što prestanu dojiti, pare se sa "vlasnikom" teritorije. Odnos između majki i mladunaca je u tom trenutku završen. Suprotno tome, kodušatih tuljana veza između majki i mladunaca se nastavlja i nakon parenja, koje se događa obično oko tjedan dana nakon koćenja mladunaca. Mladunci postaju samostalni tek nakon četiri do šest mjeseci, no majke ponekad doje mladunce i nakon što okote slijedeće mladunče.
Nakon oplodnje,embrio se razvije samo do stadijablastule, šuplje kugle uz čiju se ovojnicu s unutrašnje strane nalaze još nedefiniranećelije. Tek nakon perioda mirovanja koje je različito od vrste do vrste, blastula se smjesti u stijenkumaternice i oblikuje seplacenta. Samo na taj način ženke uspijevaju uskladiti koćenje sa slijedećim razdobljem plodnosti.
Ovisno o vrsti, skotnost traje od osam do petnaest mjeseci. Sve vrste u pravilu kote samo jednog mladunca. Vrlo rijetko se dogodi i da se okote blizanci, no tada majka gotovo nikad nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Novorođena mladunčad se rađaju sa paperjastimkrznom koje se nazivalanugo a često se bojom razlikuje od odraslih. Kod nekih vrstapravih tuljana se zamjena tog krzna odvija još u tijelu majke, dok se kod većinaušatih tuljana zamjena tog mladenačkog krzna tek u dobi od dva do tri mjeseca. Iako teoretski mogu plivati od trenutka rođenja, mladunci još neko vrijeme nemaju dovoljno debeli slojmasnoće da im osiguratoplotnuizolaciju u vodi, pa stoga prvi put kreću u vodu tek u dobi od nekoliko tjedana. Kako su mladunci na početku života vrlo ranjivi, rastu i napreduju vrlo brzo, kako bi to ranjivo razdoblje trajalo što kraće.
Neprijatelji tuljana su prije svegamorski psi ikitovi ubice. Populacija kitova ubica se uz obalePatagonije specijalizirala za lov na tuljane do te mjere, da se u lovu na njih bacaju na obalu, kako bi ih ulovili. NaArktiku je važan neprijatelj tuljanabijeli medvjed, a naAntarktici je tomorski leopard koji se, iako i sam iz skupine tuljana, specijalizirao za lov na manje članove iste grupe.
Većina vrsta ima očekivani životni vijek od oko 30 godina.Morževi često dožive i više od 40 godina, dok mnogiušati tuljani ne dožive starost veću od 20 godina. Kod tuljana koji žive u kolonijama, mužjaci najčešće žive puno kraće od ženki zbog borbi za teritorij.
Danas živi 33 vrsta, koje se tradicionalno razvrstavaju u tri porodice:
Ušati tuljani (Otariidae) imaju male uške, vidljive izvankrzna i mogu prednje noge, iako izgledom podsjećaju na peraja, okrenuti pod tijelom prema naprijed kako bi se lakše kretali kopnom. U vodi, prednje "peraje" im služe kao glavna pokretačka snaga. Četrnaest vrsta ove porodice su vrste tuljana koje oblikuju velike kolonije, kao što su morski lavovi i morski medvjedi.
Pravi tuljani (Phocidae) nemaju izvana vidljiveuške. Noge, oblikovane kao peraje, okrenute su prema natrag tako da se ne mogu koristiti za kretanje na kopnu. Ali u vodi, izmjeničnim zamasima pokrećuživotinje. Pored danas vjerovatno izumrle karipske morske medvjedice, porodica ima još 18 vrsta. Veliki dio porodice pravih tuljana su manje vrste, kao što suobični tuljani isivi tuljani, ali i vrlo velikimorski slonovi.
Morževi (Odobenidae), porodica koja danas ima još samo jednu vrstu, se odlikuju prije svega svojim upadljivimkljovama koje su se razvile odočnjaka u gornjoj čeljusti. Oni mogu, kao i ušati tuljani, stražnje noge - peraja postaviti ispod tijela i koristiti ih za kretanje na suhom.
Ušate tuljane se povremeno, zbog vidljivih uški, smatra "primitivnijom" grupom, ali fosilni nalazi ove porodice jednako su stari kao ifosili pravih tuljana.
Ušate tuljane i morževe se uglavnom smatra srodnim porodicama, iako su morževi nizom osobina veza između druge dvije porodice. Suprotno tom raširenom mišljenju, Malcolm C. McKenna i Susan K. Bell su morževe svrstali kao podporodicu u prave tuljane, dok većina zoologa vide snažne dokaze za svrstavanje ušatih tuljana i morževa u jedan takson, koji ponekad nazivaju Otarioidea.
