Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Partsko carstvo (247. p.n.e. - 224.), poznatije i kaoArsakidsko carstvo, je bilo antičkoiransko carstvo čiji su se vladari smatrali nasljednicima antičkogAhemenidskog carstva. Osnovao ga jeArsak I, poglavica iranskog plemenaParni, nakon osvajanja tadašnjeseleučke satrapije (provincije)Partije. Partski kraljMitridat I (165. - 132. p.n.e.) je znatno proširio carstvo nakon zauzimanjaMedije iMezopotamije. Na svom vrhuncu, Partsko carstvo se protezalo od sjevernog toka rijekeEufrat do današnjeg istočnogIrana. Pošto se nalazilo na trgovačkomputu svile izmeđuRimskog carstva i kineskedinastije Han, Partsko carstvo je postalo središte prometa i trgovine.
Partsko carstvo je imalo različitu umjetnost, arhitekturu, religiju i kraljevska obilježja, jer je bilo kulturno heterogeno carstvo koje je obuhvataloperzijsku,helenističku i regionalnu kulturu. U prvoj polovini svog postojanja, carstvo je usvojilo mnoge elementegrčke kulture, ali je na kraju postepeno oživljavalo mnoge elemente perzijske tradicije. Partski vladari su imali titulu "Kralj kraljeva", jer su se smatrali nasljednicima Ahemenidskog carstva; oni su prihvatili mnoge lokalne kraljeve za svojevazale. Širenjem Partskog carstva, sjedište centralne vlade se prebacuje izNise uKtesifon (južno od današnjegBagdada).
Najraniji neprijatelji Partskog carstva su biliSeleukidi na zapadu iSkiti na istoku. Međutim, nakon proširenja na zapad došli su u sukob saKraljevinom Armenijom iRimskom republikom. Rimsko i Partsko carstvo se na kraju međusobno borilo kako bi uspostavili vlast na armenskim kraljevima. Nakon Partske pobjede nadMarkom Licinijem Krasom ubici kod Kare 53. godine p.n.e., Partske snage su zauzele cijeliLevant. Nakon toga su mnogi rimski carevi ili njihovi generali vršili invaziju na Mezopotamiju tokom nekolikoRimsko-partskih ratova koji su uslijedili u narednih nekoliko stoljeća. Tokom ovih sukoba, Rimljani su zauzimali gradoveSeleukiju i Ktesifon u više navrata, ali nikada nisu bili u stanju da ih zadrže.
Česti građanski ratovi između Partskih pretendenata na prijestolje su bili više opasniji za stabilnost carstva nego strana invazija. Partsko carstvo je uništeno 224. godine kada jeArdašir I, vladarIstahra u provincijiFars, podigao pobunu i ubio posljednjeg vladaraArtabana IV. Nakon toga je Ardašir I osnovaoSasanidsko carstvo koje je uništenomuslimanskim osvajanjem u 7. stoljeću.
Prije osnivanja dinastije Arsakid,Arsak I je bio poglavicaParnija, antičkog centralno-azijskogiranskog naroda i jednog od nekoliko nomadskih plemena unutarDahajske konfederacije. Oni su jedini govoriliistočnoiranskim jezikom koji se znatno razlikovao odzapadnoiranskog jezika koji se u to vrijeme govorio uPartiji. Kako bi učvrstio svoju poziciju, Arsak I je iskoristio invaziju egipatskog faraonaPtolemeja III na teritoriju Seleučkog carstva. Ovaj sukob sa Ptolemejem,Treći Sirijski rat (246. - 241. p.n.e.), je također pomogaoDiodotu da formiraGrčko-Baktrijsko kraljevstvo u centralnoj Aziji. Arsak I je kasnije formirao savez sa njegovim nasljednikomDiodotom II protiv Seleučkog carstva, ali je bio protjeran iz Partije od strane snagaSeleuka II (246. - 225. p.n.e.). Nakon što je neko vrijeme proveo u izgnanstvu među nomadskim plemenomApasikeja, Arsak I je kontranapadom ponovo zauzeo Partiju. Seleukov nasljednikAntioh III (222. - 187. p.n.e.) nije mogao odmah da reaguje jer su njegove trupe bile angažovane na obustavi pobuneMolona uMediji. Nakon poraza ubici kod Magnezije 190. godine p.n.e. Seleučko carstvo se nije miješalo u unutrašnja pitanja Partskog carstva.
Fraat I (176. - 171. p.n.e.) je proširio Partsko carstvo doAleksandrove kapije okupiravši gradChoaru čija lokacija danas nije poznata. Ipak najveća ekspanzija Partskog carstva se dogodila tokom vladavine njegovog brata i nasljednikaMitridata I (171. - 132. p.n.e.). Odnosi između Partskog i Grčko-Baktrijskog carstva su se pogoršali nakon smrti Diodota II, kada su partske snage zauzele dvije eparhije tokom vladavineEukratida I (171. - 145. p.n.e.). Nakon toga, Mithridat I je napao Mediju i zauzeo gradEkbatan 148. p.n.e.; region je bio destabilizovan nedavnim Seleučkim suzbijanjem pobune koju je predvodioTimarh. Nakon ove pobjede uslijedilo je zauzimanjeBabilonije,Elimaide,Haracene iSuse čime se Partsko cartvo proširilo do rijekeInd. Iako jeHekatompil služio kao Partska prijestolnica, Mitridat I je osnovao kraljevske rezidencije u Seleukiji, Ekbatanu,Ktesifonu i novoosnovanom gradu Mitridakertu (Nisa, Turkmenistan) gdje su sagrađene i održavane grobnice Arsakidskih kraljeva. Ekbatan je kasnije postao glavna ljetna rezidencija i ceremonijalno mjesto kraljeva.
Demetrije II Nikator je 140. godine p.n.e. uspio pokrenuti protivnapad protiv Parčana u Mezopotamiji. Uprkos ranim uspjesima, Seleučka vojska je poražena a Demetrije II zarobljen i odveden u Hirkaniju. Tamo je Mitridat sa velikim gostoprimstvom tretirao svog zarobljenika da ga je čak oženio svojom kćerkomRodogunom. Demetrijev bratAntioh VII Sidet (138. - 129. p.n.e.) je pokrenuo veliku kampanju 130. godine p.n.e. kako bi zauzeo Mezopotamiju. Nakon poraza partskog generala Indatesa kodVelikog Zaba uslijedio je lokalni ustanak u kojem je ubijen partskiguverner Babilonije. Antioh VII je osvojio Babiloniju i grad Susu gdje je počeo kovati novac. Napredovanjem njegove vojske prema Mediji, partski kraljFraat II (132. - 127. p.n.e.) je dobio ultimatum da ustupi svu zemlju osim Partije, plati veliki danak i oslobodi Demetrija iz zatočeništva. Fraat II je oslobodio Demetrija i poslao ga u Siriju odbivši ostale zahtjeve. U proljeće 129. godine p.n.e. Medijci su podigli otvoreni ustanak protiv Antioha VII čija je vojska iscrpila sve resurse zemlje. Dok je pokušavao utišati pobunu, partska vojska je upala u region i ubila Antioha VII. Njegovo tijelo je vraćeno u Siriju u srebrnom lijesu; njegov sin Seleuk je postao partski taoc, a kćerka se pridružila Fraatovom haremu.
Nakon vraćanja izgubljenih teritorija na zapadu, pojavila se nova prijetnja na istoku. Nomadska konfederacijaSjungnu je 176. godine p.n.e. istjerala nomadski narodJuezhi iz njihovih domova u provincijiGansu na sjeverozapadu Kine, pa suSake bili prinuđeni da se presele na zapad gdje su izvršili invaziju na sjeveroistočne granice Partskog carstva. Fraat II je pokušao da spriječi ovu invaziju ali je poginuo u bici. Rimski historičarJustin izvještava da je njegov nasljednikArtaban I (127 - 124. p.n.e.) doživio istu sudbinu boreći se sa nomadima na istoku. Nakon Seleučkog povlačenja iz Mezopotamije, partski guverner Babilonije je pokušao zauzeti Haracenu kojom je vladaoHispasin (141. - 124.). Međutim, Hispasin je 127. godine p.n.e. napao Babiloniju i zauzeo Seleukiju.Mitridat II (124. - 92. p.n.e.) je istjerao Hispasina iz Babilonije učinivši haracenske kraljeve partskim vazalima. Zauzevši gradDura-Europus 115. godine p.n.e. došao je u sukob saKraljevinom Armenijom. Njegove snage su porazile i svrgnule armenskog kraljaArtavazda I, a njegovog sinaTigrana uzeli za taoca.
Indo-partsko kraljevstvo, smješteno na teritoriji današnjeg Afganistana i Pakistana, je sklopilo savez sa Partskim carstvom tokom 1. stoljeća p.n.e. Bivar tvrdi da su se te dvije države međusobno smatrale političkim jednakim. Prilikom putovanja grčkog filozofaApolonija iz Tijane kroz Partsko carstvo 42. godine,Vardan I (40. - 46.) mu je pružio zaštitu karavana dok je putovao u Indo-partsko kraljevstvo. Kad je Apolonije stigao do glavnog gradaTaksile, vođa karavana je pročitao Vardanovo službeno pismo indo-partskom zvaničniku koji se prema njima odnosio sa velikom ljubaznošću. Tokom vladavine caraWu Hana (141. - 87. p.n.e.), kineskadinastija Han je poslala delegaciju na dvorac Mitridata II 121. p.n.e. Oni su otvorili prve zvanične trgovinske odnose sa Partskim carstvo prekoPuta svile, ali nisu postigli željeni vojni savez protiv konfederacije Sjungnu. Partsko carstvo se obogatilo oporezivanjem euroazijske karavanske trgovine svilom i luksuznim blagom koje su najviše uvozili Rimljani. Također su uvozili skupocjene bisere, dok suKinezi kupovali partske začine, parfeme i voće. Kao znaci dobrih odnosa carevi su darovali egzotične životinje;Pakor II (78. - 110.) je 87. godine poslao lavove i perzijske gazele caruZhang Hanu (75. - 88.). Trgovci izSogdijane su bili glavni posrednici ove vitalne trgovine donoseći u Kinu zapadnoazijsko irimsko luksuzno staklo.
Dobri odnosi saKušanskim carstvom su u velikoj mjeri jamčili sigurnost istočne granice. Tokom 1. stoljeća p.n.e., Partsko carstvo se fokusiralo na osiguranje zapadne granice koju je ugrožavalaRimska republika. Godinu dana nakon pokoravanja Armenije, rimski konzulLucije Kornelije Sula se na rijeci Eufrat sastao sa partskim diplomatomOrobazom. Njih dvojica su se složili da ova rijeka bude granica između Partskog carstva i Rimske republike. Uprkos tom sporazumu, Partsko carstvo je 92. godine p.n.e. vodilo rat protiv plemenskog vođeLaodike i njenog saveznika seleučkog kraljaAntioha X Euseba (95. - 92. p.n.e.). Kada je seleučki kraljDemetrije III Eukarej (92. - 87. p.n.e.) pokušao opkolitiBeroju (današnjiAlep), doživio je poraz od velike partske vojske. Mitridatov sin i nasljednikGotarz I (91. - 80. p.n.e.) je vladao u razdoblju poznatom kao "Partsko mračno doba", zbog nedostatka jasnih podataka o događajima ovog razdoblja. Tek sa početkom vladavineOroda II (57. - 37. p.n.e.) se može pouzdano pratiti linija partskih vladara. Tokom ovog perioda došlo je do slabljenja moći Partskog carstva što je iskoristio armenski kraljTigran II (95. - 55. p.n.e.) da anektira partske teritorije u zapadnoj Mezopotamiji. Ova teritorija je vraćena tokom vladavineSinatruka (75. - 69. p.n.e.).
TokomTrećeg Mitridatskog rata, pontski kraljMitridat VI (120. - 63. p.n.e.) je zatražio pomoć Partskog carstva u ratu protiv Rima, ali je Sinatruk odbio pomoći. Kada je rimski zapovjednikLucije Licinije Lukul Mlađi marširao na armensku prijestolnicuTigranakert 69. godine p.n.e., Mitridat VI i Tigran II su zatražili pomoć partskog kraljaFraata III (69. - 57. p.n.e.). On je odbio poslati pomoć jer je ranije utvrđena granica između Partskog carstva i Rimske republike. Pošto Tigran Mlađi, sin armenskog kralja Tigrana II, nije uspio da preuzme armensko prijestolje od svoga oca, uvjerio je Fraata III da maršira na novu armensku prijestolnicuArtašat. Nakon neuspješne opsade, Tigran Mlađi je pobjegao rimskom zapovjednikuPompeju koji ga je odveo u Rim kao taoca. Fraat III je zatražio od Pompeja da vrati Tigrana Mlađeg, ali je to Pompej odbio. U znak odmazde, Fraat III je pokrenuo invaziju naKordunu gdje ga je rimski konzulLucije Afranije prisilio na vojno primirje.
Fraata III su ubili njegovi sinoviOrod II iMitridat IV, nakon čega je Orod II prisilio Mitridata IV da pobjegne u rimsku provincijuSiriju. U znak podrške Mitridatu IV, rimski konzulAul Gabinije je marširao do Eufrata, ali se morao vratiti kako bi pomogaoPtolemeju XII Auletu (55. - 51. p.n.e.) u smirivanju pobune u Egiptu. Uprkos nedostatku podrške Rimske republike, Mitridat IV je uspio osvojiti Babiloniju i Seleukiju 54. godine p.n.e. Orodov generalSurena je 53. godine p.n.e. zauzeo Seleukiju i zarobio Mitridata, pa jeMarko Licinije Kras napao Partsko carstvo. Dok je njegova vojskamarširala prema Haranu, Orod II je napao Armeniju natjeravši rimskog saveznika i armenskog kraljaArtavazda II (55. - 34. p.n.e.) na bračni savez između partskog prijestolonasljednikaPakora I (51. - 38. p.n.e.) i Artavazdove sestre. Partska vojska od 1.000katafrakta naoružanim kopljima i 9.000konjskih streličara se sukobila sa rimskom vojskom koja je činila sedamlegija i lako pješaštvo. Zahvaljujući velikoj količini strijela koje su nosile 1.000 deva, partska vojska je pružala konjskim streličarima stalnu zalihu strijela. Konjski streličari su upotrebljavali taktiku "Partskog hitca" sumirajući povlačenje kako bi izvukli neprijatelja, a zatim se okrenuli i pucali na njih kad su bili izloženi. Ova taktika izvedena sa teškim kompozitnim lukovima je razorila Krasove snage. Krasov poraz kod Harana je bio jedan od najgorih vojnih poraza u rimskoj historiji.
Oslabljeno nakon pobjede nad Krasom, Partsko carstvo je pokušalo zauzeti rimske teritorije ujugozapadnoj Aziji. Prijestolonasljednik Pakor I i njegov zapovjednik Osak su napali Siriju i Antiohiju 51. godine p.n.e., ali ih je odbioGaj Kasije Longin koji je ubio Osaka. Kada je Pakor I napao Siriju tokomDrugog trijumvirata 40. godine p.n.e.,Marko Antonije nije bio u stanju predvoditi rimsku odbranu zbog odlaska u Italiju kako bi se suprotstavio svom suparnikuOktavijanu. Nakon što je Siriju okupirala partska vojska, Pakor I i njegov zapovjednikBarzafarn su napali rimskiLevant. Oni su pokorili sva naselja na mediteranskoj obali osimPtolemaisa (današnjaAkra, Izrael) iTira. Međutim, ubrzo nakon toga su istjerani iz Levanta zahvaljujući rimskoj kontraofanzivi koju je pokrenuo generalPublije Ventidije Bas. On je pobjedio partsku vojsku kojom je komandovao generalFarnapat ubici kod Amanskog prijevoja. Slijedeće godine, Pakor I se suočio sa Ventidijem ubici kod Gindara. Njegovim ubistvom uslijedila je kriza nasljedstva u kojoj je Orod II izabraoFraata IV (37. - 2. p.n.e.).
Dolaskom na prijestolje, Fraat IV je eliminirao i protjerao vlastitu braću. Jedan od njih je pobjegao Marku Antoniju i uvjerio ga da napadne Partsko carstvo. Sljedeće godine su Marko Antonije i armenski kraljArtavazd II su izvršili invaziju izTeodiosiopolisa naAtropatenu kojom je vladao partski saveznikArtavazd I. Međutim, Fraat IV je u zasjedi uništio divovskogudarnog ovna koji je bio namijenjen opsadi Praaspe nakon čega je Artavazd II napustio Antonijeve snage. Oslabljena Antonijeva vojska je pobjegla u Siriju gdje je Marko Antonije namamio Artavazda II u zamku sklapanjem bračnog saveza. Kao zarobljenik je paradirao tokomrimskog trijumfa u Aleksandriji gdje ga je pogubilaKleopatra VII.
Odnosi sa Rimskim carstvom i kontakt sa kineskim generalima
Nakon poraza Antonija i Kleopatre ubici kod Akcija 31. godine p.n.e., Oktavijan je konsolidirao svoju političku moć postavši prvi rimski car. Otprilike u isto vrijeme,Tiridat II je nakratko svrgnuo Fraata IV koji je brzo uspostavio svoju vlast uz pomoć skіtskih nomada. Tiridat II je pobjegao u Rimsko carstvo zajedno sa jednim Fraatovim sinom kojeg je uzeo za taoca. Nakon pregovora 20. godine p.n.e., Fraat IV je dobio svog otetog sina a Rimljani izgubljeneakvile i preživjele ratne zarobljenike. Oktavijan je pozdravio povratak akvila kao političku pobjedu nad Partskim carstvom; ova se propaganda proslavila kovanjem novih kovanica i izgradnjom novog hrama u kojem su se nalazile akvile. On je zajedno sa princem dao i rimsku robinju koja je kasnije postala partska kraljicaMusa. Kako bi osigurala nasljedstvo svom sinu, Musa je uvjerila Fraata IV da ostale sinove preda Oktavijanu kao taoce. Oktavijan je ovo iskoristio kao propagandu navodeći ga kao veliko ostvarenje svog božanskog djelovanja.
Kada je Fraatov sin preuzeo prijestolje kaoFraat V (2. p.n.e. - 4.), došlo je do negodovanja partskog plemstva koje je prisililo kralja na egzil u Rimsko carstvo. Njegov nasljednikOrod III je vladao samo dvije godine kada ga je naslijedioVonon I koji je prihvatio mnoge rimske manire. Partsko plemstvo je, gnjevno Vononovim simpatijama prema Rimljanima, podržaloArtabana II (12. - 40.) koji ga je svrgnuo sa prijestolja. Tokom njegove vladavine, dvajevrejska brata izNehardeje (u blizini današnjeFaludže, Irak) su predvodili pobunu protiv partskog guvernera Babilonije. Nakon poraza, njih dvojica su dobila pravo da upravljaju regijom jer se Artaban II plašio širenja pobune. Anilajeva partska supruga je otrovala Asinaja iz straha da će ubiti Anilaja zbog braka sa pagankom. Nakon njihovog uklanjanja sa vlasti, mnogi Babilonci su počeli uznemiravatijevrejsku zajednicu tjerajući ih da emigriraju u Seleukiju. Kada se taj grad pobunio protiv Partskog carstva 35. godine, mnogi jevreji su pobjegli u Ktesifon, Nehardeju iNisibis.
Rimski carTiberije (14. - 37.) se uključio u zavjeru iberijskog kraljaFarsmana I da postavi svog brataMitridata na prijestolje Armenije atentatom na partskog saveznika i armenskog kraljaArsaka I. Neuspjeh Artabana II da povrati partsku kontrolu nad Armenijom je izazvao aristokratski ustanak koji je prisilio Mitridata da pobjegne uSkitiju. Nakon Artabanove smrti, započeo je građanski rat između zakonitog nasljednikaVardana I i njegovog brataGotarza II. Nakon ubistva Vardana I tokom lovačke ekspedicije, partsko plemstvo je apeliralo rimskom caruKlaudiju (41. - 54.) da pusti princaMeherdata da izazove Gotarza II. Njega su izdali i zarobili guvernerEdese i adijabenski kraljIzat II; Gotarz II mu je dopustio da živi pošto mu je osakatio uši čime ga je spriječio da naslijedi prijestolje.
Kineski generalBan Chao, general protektorata zapadnih regiona, je 97. godine poslao svog izaslanikaGan Jinga na diplomatsku misiju u Rimsko carstvo. On je tokom putovanja posjetio dvorac Pakora II u Hekatompilu iPerzijski zaliv, gdje su ga partske vlasti uvjerile da je naporno putovanje morskim putem okoArapskog poluostrva jedini siguran put do Rima. Gan Jing se razočaran vratio kući pruživši caruHe Hanu (88. - 106.) detaljni izvještaj o Rimskom carstvu baziran na partskim pričama. Kineski zapisi govore da je gruparimskih trgovaca stigla u glavni gradLuojang 166. godine tokom vladavineMarka Aurelija (161. - 180.) iHuana Hana (146. - 168.).
Nakon što je iberijski kralj Farsman I postavio svog sinaRadamista (51. - 55.) za kralja Armenije,Vologaz I (51. - 78.) je planirao da napadne i smjesti svog brata Tiridata na armensko prijestolje. Dolaskom na vlastTiridata I (55. - 58.), Partsko carstvo će držati čvrstu kontrolu nad Armenijom - sa kratkim prekidima - prekoarmenske dinastije Arsakida. Nakon pada Partskog carstva, dinastija Arsakida je nastavila vladatiArmenijom,Gruzijom iKavkaskom Albanijom. Kada seVardan II pobunio protiv svog oca 55. godine, Vologaz II je povukao svoje snage iz Armenije. To je dovelo doRimsko-partskog rata u kojem je vojskovođaGnej Domicije Korbulon postigao vojni uspjeh postavivšiTigrana VI (58. - 61.) za kralja Armenije. Međutim, Korbulonov nasljednikLucije Kasenije Pet je poražen od partskih snaga čime je uslijedilo potpisivanje mirovnog sporazuma u Rimu 63. godine. Tada je rimski carNeron (54. - 68.) svečano okrunioTiridata I (62. - 88.) za kralja Armenije stavljajući mu kraljevskudijademu na glavu.
Uslijedio je dugi period mira kojeg su prekinuli kasniji rimski carevi koji su pokušali osvojiti istočne dijeloveplodnog polumjeseca. Ova pojačana agresija se može objasniti reformom rimskih vojnih snaga. Kako bi uništili partsku vojsku koristili suNabatejce, ali su kasnije uspostavili stalnu pomoćnu silu koja je nadopunila njihove teške legionarske trupe. Međutim, ove snage nisu bile dovoljno moćne jer su zauzele vrlo malo teritorija. Primarna motivacija za rat je bila lična slava i politički položaj cara. Neprijateljstvo između Rimskog i Partskog carstva je obnovljeno kada jeHozroje I (109. - 129.) svrgnuo armenskog kraljaSanatruka (88. - 110.) i postavioAksidara (110. - 113.). Rimski carTrajan (98. - 117.) je bez savjetovanja sa Rimom svrgnuo Aksidara i zauzeo grad Nisibis; njegovo zauzimanje je bilo od presudnog značaja za osiguranje svih glavnih ruta preko sjeverne mezopotamske ravnice. Sljedeće godine je Trajan izvršio invaziju na Mezopotamiju naišavši na mali otpor pošto je Hozroje I vodio građanski rat saVologazom III (129. - 147.). Prezimivši u Antiohiji, nastavio je marširati niz Eufrat zauzevši Dura-Europus, Ktesifon, Seleukiju i Haracenu gdje je gledao kako brodovi iz Perzijskog zaliva odlaze u Indiju.
Kada je Trajan 116. godine osvojio perzijski grad Susu, okrunio je rimskog vazalaPartamaspata za novog kralja Partskog carstva. Nakon pobune Babilonskih gradova i neuspješne opsade Hatre, Trajan je bio prisiljen da se povuče iz Mezopotamije 117. godine. Njegovo povlačenje je bilo - po njegovim namerama - privremeno jer je želio obnoviti napad na Partsko carstvo, ali je iznenada umro u augustu 117. godine. Njegov nasljednikHadrijan (117. - 138.) je odlučio da ne izvrši invaziju na Mezopotamiju zbog ograničenih vojnih resursa čime je potvrdio rimsko-partsku granicu na rijeci Eufrat. Partamaspat je pobjegao nakon partske pobune, pa su ga Rimljani postavili za kralja Osroene. Nakon smrti Vologaza III, novi partski kraljVologaz IV (147. - 191.) je pokrenuo period mira i stabilnosti. Međutim, partskim napadom na Armeniju i Siriju 161. godine započeo jeRimsko-partski rat. Nakon prodiranja trupa rimskog caraMarka Aurelija (161. - 180.) u Mezopotamiju i spaljivanja Seleukije i Ktesifona, rimski vojnici su bili prisiljeni da se povuku jer su se zaraziliboginjama koje su opustošile Rimsko carstvo.
Nakon dolaska na vlastVologaza VI (208. - 213.), došlo je do pobune njegovog brataArtabana IV (213. - 224.) koji je stekao kontrolu nad većim dijelom carstva. U međuvremenu je rimski carKarakala (211. - 217.) došao u Mezopotamiju pod izgovorom da oženi jednu od Artabanovih kćerki čime je započeo rat osvojivši gradErbil istočno od rijekeTigris. Nakon ovog debakla, Partsko carstvo je sklopilo nagodbu sa rimskim caremMakrinom (217. - 218.) koji je platio ratnu odštetu u iznosu od 200 milionadenara. Oslabljeno Partsko carstvo je napaoArdašir I izEstakhra koji je počeo pokoravati okolna područja. Nakon pobjede nad Artabanom IV ubici kod Hormizdegana 28. aprila 224. godine uspostavio je novoSasanidsko carstvo.
Bickerman, Elias J. (1983), "The Seleucid Period", u Yarshater, Ehsan (ured.),Cambridge History of Iran,3.1, London: Cambridge UP, str.3–20.
Bivar, A.D.H. (1983), "The Political History of Iran under the Arsacids", u Yarshater, Ehsan (ured.),Cambridge History of Iran,3.1, London: Cambridge UP, str.21–99
Curtis, Vesta Sarkhosh; Stewart, Sarah, ured. (2007),The Age of the Parthians, Ideas of Iran, vol. 2, London: I. B. Tauris.
Neusner, J. (1963), "Parthian Political Ideology",Iranica Antiqua,3: 40–59.
Posch, Walter (1998), "Chinesische Quellen zu den Parthern", u Weisehöfer, Josef (ured.),Das Partherreich und seine Zeugnisse, Historia: Zeitschrift für alte Geschichte, vol. 122, Stuttgart: Franz Steiner, str.355–364.
Schippmann, Klaus (1987), "Arsacid ii. The Arsacid dynasty",Encyclopaedia Iranica,2, New York: Routledge & Kegan Paul, str.526–535.
Waters, Kenneth H. (1974), "The Reign of Trajan, part VII: Trajanic Wars and Frontiers. The Danube and the East", u Temporini, Hildegard (ured.),Aufstieg und Niedergang der römischen Welt. Principat. II.2, Berlin: Walter de Gruyter, str.415–427.
