Pariz je političko, kulturno, naučno i privredno središte države, ali i međunarodni centarmode,kulture iumjetnosti. Jedan je odturistički najposjećenijih gradova svijeta. U gradu se nalaze tri aerodroma, šest željezničkih stanica, te sjedištaUNESCO-a,OECD-a iMeđunarodne trgovinske komore (ICC).
Gradsko područje Pariza ima površinu od 105,4km2. Šire gradsko područje prostire sa na površini od 14.518km2. Prosječna nadmorska visina iznosi 65 m. Pariz je na istoku i zapadu okružen dvjema gradskim šumama. Lociran je u na sjever iskrivljenom luku rijeke Seine i uključuje dva otoka, Île Saint-Louis, i veći, Île de la Cité, koji formiraju najstariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravan, s najnižom tačkom na 35 m iznad nivoa mora. Pariz ima nekoliko čuvenih brda, od kojih je najviše Montmartre.
Pariz se nalazi u umjerenoj klimatskoj zoni i ima tipičnu zapadnoevropsku, okeansku klimu, pod utjecajem strujanja iz sjevernog Atlantika. Godišnja prosječna temperatura iznosi 10.8°C, a prosječna godišnja količina padavina je 649.6mm. Najtopliji mjesec je juni s prosječnom temperaturom od 18.4°C, najhladniji mjesec je januar s 3.5°C. Najviše padavina je u maju (65mm), a najmanje u augustu (prosječno 43mm).Temperatura se u Parizu redovno mjeri od 1873. godine. Najniža dosad izmjerena temperatura bila je -23.9°C 10. decembra 1879. Najviša temperatura od 40.4°C izmjerena je 28. jula 1947. uParc Montsourisu.
Parisko korito čini veliki stepenasti, slojeviti krajolik. Zdjelastog oblika, ovdje jedan u drugom leže slojevi izmezozoika ipaleogena (koji se prije nazivaotercijar), izrađeni erozijom u daleko rasprostranjen stepenast krajolik, čiji se stepenici šire prema vani. Samo se u istočnom dijelu rubom ovih stepenika okoSaône-Furche prostirutektonske linije. One čine strme padinePlateaus von Langres iCôte-d’Or (do 636 m), koje su poznati vinogradarski krajevi i koje leže u zavjetrini i na osunčanom položaju.
Izvjesne neravnomjernosti primjetne su u sjevernom dijelu, gdje su zemljani slojevi savršeniji nego na zapadu. Nešto veće izdizanje istočnog krila proizvelo je velike razlike u nadmorskoj visini i markantnu formaciju stepenika. Prema unutrašnjosti Pariskog bazena bitan sloj činieocenski krečnjak, na kojem ležiÎle-de-France, šire područje Pariza.
RijekaSeine povezuje Pariz s unutrašnjošću Francuske (Bourgogne), te s kanalomLa Manche. Rijeka je važan faktor za postanak i razvoj grada, čiji su začeci na nekada brojnim riječnim otocima. Seine dijeli grad na dva različita dijela: sjeverni dio (rive droite), uglavnom organiziran sa sjedištima trgovine i finansija, te južni dio (rive gauche), s umjetničkim četvrtima kaoQuartier Latin, te dijelovima planiranim za stanovanje.
U centru grada se nalazi ostrvoÎle de la Cité, koje je bilo naseljeno još u antičko doba. 1584. godine kraljHenrik III povezuje ga s tri manja močvarna zapadna ostrva. Time se površina Pariza od početnih 8ha povećava na 17 ha. Prodajom zemljišta i planskom gradnjom trgaPlace Dauphine kralj omogućava finansiranje i gradnju prvog mosta (Pont Neuf), te povezuje obalu Seine s ostrvom. OstrvoÎle Saint-Louis također je nastalo spajanjem manjih ostrvaÎle aux Vaches iÎle Notre Dame. 1614. godine graditeljChristophe Marie, po naloguLuja XIII, spaja drugu obalu s ostrvom, zatrpavajući tok Seine, gradeći zidove keja i mostove. Na tom se području u početku grade kuće za zanatlije i trgovce, a od 1638. godine luksuzne palače za visoke kraljeve dostojanstvenike. Gradnja je vršena po planu s ravnim ulicama, koje su i danas prepoznatljive.
Bivše ostrvo (zapravo nasip)Île aux Cygnes (Labuđe ostrvo) 1773. godine manevarskim poljem francuske vojske povezano je saChamp de Mars. 1825. godine nedaleko odEiffelovog tornja nasuta je brana, na kojoj je kasnije izgrađena kopijaKipa slobode. Nasip danas služi kao temelj zamost Bir-Hakeim i vijadukt, preko kojeg vozi linijapariskog metroa.
1790. godine Parizu je dodijeljena uprava naddepartmanomSeine (75), a reorganizacijom uprave u Francuskoj pripadaregijiÎle-de-France, te je ujedno i grad i departman. Pariz je podijeljen na 20arondismana (fra.arrondissement), tj. okruga, a svaki arondisman podijeljen je na 4četvrti (fra.quartier). Arondismani su numerisani spiralno u smjeru kazaljke na satu, od historijskog centra prema periferiji. Pariskim arondismanima dodijeljeni su poštanski brojevi od 75001 do 75020.
Grad se razvija polovinom 3. stoljeća p. n. e. izkeltskog naselja Lutecija (Lutetia), u kojem je živjelo plemeParisii, na otoku na rijeciSeine, današnjemÎle de la Citéu. Prvo pisano spominjanje grada datira iz 53. p. n. e. u šestoj knjiziJulija Cezara ogalskim ratovima (De Bello Gallico). Nakon što su se rimske trupe 52. p. n. e. drugi put približile gradu,Parisii ruše mostove i pale Luteciju. Rimljani zauzimaju otok i na lijevoj obali, na brežuljku Montagne-Sainte-Geneviève, grade naselje u kojem su bile terme, forum i amfiteatar. Grad se uRimskom Carstvu nazivaCivitas Parisiorum iliParisia, ali ostaje u tadašnjojGaliji bez posebne važnosti.
Nakon propasti Rimskog Carstva na području današnjeg Pariza nastaju uglavnom sakralne građevine.Franačkikraljevi dograđuju bivše palače rimskih vladara, te tako naÎle de la Citéu tokom stoljeća nastaje dio koji se danas zovePalais de la Cité. Najstariji sačuvani dioPalais de la Citéa jesu kapelaSainte-Chapelle, koju je u prvoj polovini 13. stoljeća, za vrijeme vladavineLuja IX, izgradioPierre de Montreuil, te tzv.Bonbec tornjevi na sjevernom dijelu fasade. Pored njih, naknadno izgrađeni tornjevi,Tour d’Argent (Srebrni toranj) iTour de César, sagrađeni su pod vladavinomFilipa IV. U 19. stoljeću dograđen je toranj sa satomTour de l’Horloge. Iza tornjeva se nalazi dio nazvan po upraviteljima palače (fr.concierge),Conciergerie, koji od 1400. služi kao zatvor, a za vrijemeRevolucije u njemu su držani zatvorenici osuđeni na smrtgiljotinom. Već nakon 1358. Palais de la Cité prestaje biti kraljevska rezidencija i pretvara se uHôtel Saint-Pol. Rezidencija se prebacuje u istočni dio Pariza, u gradićVincennes, gdje je već 1190. pod vladavinomFilipa II izgrađena tvrđava za zaštituLouvrea.
Za vrijeme vjerskih ratova između 1562. i 1598. grad ostaje ukatoličkom posjedu. UBartolomejskoj noći 24. augusta 1572. naredbomKatarine Medici ubijeno je hiljadehugenota. UredbomLuja XIV uvedena je ulična rasvjeta, moderniziran vodovod i izgrađene bolniceInvalides iSalpêtrière. Njegovom naredbom srušene su gradske zidine, a na njihovom mjestu izgrađena "Nouveau Cours", ulica u obliku prstena, na mjestu koje je danas poznato kaoGrands Boulevards. Kraljevska rezidencija prebačena je uVersailles. Ipak, Pariz ostaje politički centar Francuske, što je rezultiralo velikim brojem stanovnika i vodećom privrednom ulogom u zemlji.
Godine 1921. Pariz je imao gotovo tri miliona stanovnika, što je najveći broj u njegovoj historiji. Gradnja stanova nije više mogla pratiti potražnju. Za vrijemeDrugog svjetskog rata grad je od juna 1940. dooslobođenja 25. augusta 1944. bio pod njemačkom opsadom, ali je ostao pošteđen velikih razaranja.
Studentska revolucija i masovni štrajkovi trajali su u maju 1968. Godine 2005. dogodili su se sukobi između mladih useljenika u predgrađima Pariza.Nemiri su se kasnije raširili na druge gradove u Francuskoj.
Opis: Ispod plave glave štita, ukrašene zlatnimljiljanima, plovi na plavom dnu štita i crvenoj pozadini srebrni brod s punim, srebrnim jedrom.
Žig iz 1210. prikazuje jedrenjak, što upućuje na osnivanje grada na ostrvuÎle de la Cité. Grb je poznat od 1358. Glava štita s burbonskim ljiljanima predstavljala je širenje grbovadobrog grada. Poznate su različite varijante grba: sa zidinama, s izrekomFluctuat nec mergitur ("Bacan/a/ valovima, on/a/ ne tone") na zlatnoj traci ispod štita. Poznat je i grb s tri jedrenjaka.[3]
Broj stanovnika u Parizu u antičko doba i usrednjem vijeku, zbog mnogobrojnih ratova, epidemija i nedostatka hrane povremeno se smanjuje. Tako je 1832. zbog epidemijekolere u Parizu umrlo 20.000 ljudi. Tek industrijalizacijom u 19. stoljeću dolazi do porasta broja stanovnika. 1846. godine u Parizu živi oko milion stanovnika. Broj se do 1876. udvostručio, a 1921. prelazi 3 miliona, što je, historijski gledano, najveći broj stanovnika u Parizu.
Na popisu iz 1999. bilo je 2.125.246, stanovnika, što je najmanji broj stanovnika od historijskog maksimuma od 2,9 miliona iz 1921. Gubitak gradske populacije odražava iskustvo i drugih središnjih gradova u razvijenom svijetu koji nisu širili svoje granice. Glavni faktori u procesu jesu značajno smanjenje veličine porodice i dramatične migracije prema predgrađima od 1962-75. Emigraciju su uvjetovali deindustrijalizacija, visoke stanarine, gentrifikacija mnogih unutrašnjih četvrti, transformacija stambenih prostora u urede i veće obilje u zaposlenim porodicama. Gubitak gradskog stanovništva u Parizu jedan je od najvećih u međunarodnim okvirima i najveći među svim gradovima koji imaju više od 2.000.000 stanovnika. Gubici gradskog stanovništva za grad generalno su negativno percipirani. Gradska uprava nastoji preokrenuti trend s ponešto uspjeha, te je procjena populacije u julu 2004. pokazala porast, prvi put nakon 1954, dosegnuvši ukupno 2.144.700 stanovnika.
Danas u Parizu živi oko 2 miliona ljudi, dok je broj stanovnika u okolini Pariza 2007. godine iznosio 11,8 miliona.
Pariz je jedan od najgušće naseljenih gradova nasvijetu. Gustoća, bez vanjskih šumovitih parkova (Bulonjska šuma iVensenska šuma), na službenom popisu 1999. iznosila je 24.448 stanovnika po km2, što se može uporediti samo s nekimazijskim megalopolisima. Čak i uključivši dva šumska područja gustoća je 20.164 stanovnika po km2, kao peta najgušće naseljena općina u Francuskoj izaLe Pré-Saint-Gervaisa, Vincennesa,Levallois-Perreta iSaint-Mandéa, sve rubna područja središta Pariza. Najrjeđe naseljene četvrti su zapadni i središnji uredsko-administrativni arondismani. Gradsko stanovništvo najgušće je u sjevernim i istočnim arondismanima.11. arondisman imao je 1999. gustoću od 40.672 stanovnika po km2, dok su neke istočne četvrti istog arondismana imale gustoću blizu 100.000/km2.
Grad Pariz pokriva područje mnogo manje od cijele urbane zone kojoj je središte. Trenutno, pariska stvarna urbanizacija, koju definirapôle urbain (gradsko područje) statistička zona, pokriva 2.723km2,[4] ili područje oko 26 puta veće od samoga grada. Uprava pariskog urbanog rasta podijeljena je između samoga grada i okolnih departmana. Parizu najbliži prsten sa tri susjedna departmana iliPetite couronne ("mali prsten"), potpuno je zasićen rastom grada, dok je daljni vanjski prsten sa četiri departmana,Grande couronne, pokriven urbanizacijom samo u unutrašnjim područjima. Tih osam departmana stvaraju veću administrativnu regijuÎle-de-France, koja je većinom ispunjena pariskim urbanim područjem.
Pariska aglomeracija pokazala je stalan rast od kraja francuskih vjerskih ratova, kasnog 16. stoljeća, uz povremena opadanja za vrijeme Francuske revolucije i Drugog svjetskog rata. Prigradski razvoj ubrzao se u zadnje vrijeme: s procjenom od ukupno 11,4 miliona stanovnika 2005, regijaÎle-de-France pokazuje dvostruko veću stopu rasta u odnosu na1990.[5][6] Danas je to jedna od najvećih aglomeracija na svijetu.
Prema zakonu, francuski popisi ne postavljaju pitanja o etničkoj pripadnosti i religiji, ali zahtijevaju podatke o zemlji rođenja. Iz tih podataka moguće je odrediti da su Pariz i metropolitansko područje jedno od kulturno najraznolikijih područja u Europi. U popisu 1999, 19,4% ukupne populacije rođeno je izvankontinentalne Francuske.[7] Na istom popisu, 4,2% populacije urbanog područja Pariza bili su nedavni imigranti (osobe koje su se uselile u Francusku između 1990. i 1999)[8], većinom izkontinentalne Kine iAfrike.[9]
Prvi val međunarodne migracije prema Parizu započeo je najranije 1820-ih godina, s dolaskom njemačkih seljaka koji su bježali od poljoprivredne krize u Njemačkoj. Slijedilo je nekoliko valova imigracije koji se nadovezuju do danas: Italijani i srednjoevropskiJevreji za vrijeme 19. stoljeća, Rusi nakonRuske revolucije 1917, Armeni u bijegu odgenocida uOsmanskom Carstvu, građani francuskih kolonija za vrijemePrvog svjetskog rata i kasnijePoljaci između dvaju ratova,Španci,Italijani,Portugalci i sjeverni Afrikanci od 1950-ih do 1970-ih, sjevernoafrički Jevreji, nakon stjecanja nezavisnosti država u kojima su živjeli, te otad Afrikanci i Azijci.[10]
Pariz, sa svojim nepromijenjenim administrativnim granicama od1860. godine, jedan je od rijetkih gradova koji se nije razvio politički u skladu s demografskim rastom. O tome se trenutno raspravlja u planovima zaGrand Paris (Veliki Pariz), koji bi svoje administrativne granice proširio na veći dio svoje urbanizirane zone.[11]
U Parizu su, također, i najviši francuski sudovi. Francuski kasacijski sud, najviši sud u pravosudnom sistemu, koji preispituje krivične i civilne postupke, smješten je uPalači pravde naÎle de la Citéu, dok je Državni savjet, koji pruža pravne savjete izvršnoj vlasti i djeluje kao najviši sud u upravnom sistemu, smješten uPalais Royalu u1. arondismanu. Ustavno vijeće, savjetodavno tijelo s konačnim ovlastima za ustavnost zakona i vladinih dekreta, također djeluje uPalais Royalu.
Pariz je bio općina od 1834. godine (također i nakratko između 1790-95). Pri podjeli Francuske na općine 1790. (za vrijemeFrancuske revolucije), i ponovo (1834), Pariz je bio grad upola manji u odnosu na danas, ali su 1860. pripojene susjedne općine, neke potpuno, radi stvaranja nove administrativne karte s 20 arondismana, koje grad ima i danas. Takva općinska podjela stvara spiralu u smjeru kazaljke na satu, s 1. arondismanom u samom središtu.
1790. Pariz je postao prefektura (sjedište) departmana Seine, koji je pokrivao veći dio pariske regije. 1968. podijeljen je na četiri manje: grad je postao zasebni departman i zadržao broj departmana Seine (75) (koji vuče porijeklo od pozicije departmana Seine u abecednom redu), dok su stvorena tri nova departmana:Hauts-de-Seine,Seine-Saint-Denis iVal-de-Marne i dodijeljeni su im brojevi 92, 93 i 94. Posljedica tih podjela jesu identične granice pariskog departmana i općine, što je jedinstvena situacija u Francuskoj.
Svaki od 20 pariskih arondismana ima direktno izabrano vijeće (conseil d'arrondissement), koje bira načelnika arondismana. Izbor članova iz savjeta svakog arondismana stvara Vijeće Pariza (Conseil de Paris), koje bira gradonačelnika Pariza.
Usrednjevjekovno doba Parizom je upravljala općina koju su birali trgovci, čiji je glavar bio vođa trgovaca. Osim što je regulirao gradski promet robom, on je bio odgovoran i za neke javne dužnosti, kao nadgledanje gradskih zidina i čišćenje ulica. Kreiranje funkcije pariskog civilnog upravitelja u 13. stoljeću znatno je smanjilo dužnosti i ovlasti vođe trgovaca. Kao direktni predstavnikkralja, u ulozi koja donekle podsjeća na prefekta kasnijih godina, upravitelj Pariza (prévôt) nadgledao je primjenu i izvršenje zakona i reda u gradu i okolnom okrugu (prévôté) iz svog ureda uGrand Châteletu. Mnoge ovlasti iz ureda obaju upravitelja prebačene su nakon osnivanja,1667. godine, na ured generalnog namjesnika policije. Stoljećima su seprévôt i upravitelji Châteleta sukobljavali s upraviteljimaHôtel de Villea oko jurisdikcije, tj. s gradskom upravom koja je obuhvatala i kartinijere (quartiniers), od kojih je svaki bio odgovoran za jednu od 16 četvrti (koje su bile podijeljene na četiricinquantaines, svaka sa svojim senkantenijerom /cinquantainier/ na čelu, a one su dalje podijeljene na dizene /dizaines/, kojima su upravljali dizenijeri /dizainiers/):
Svaki od tih ljudi bili su načelno izabrani od lokalnih buržuja. U bilo koje vrijeme, prema tome, 336 ljudi dijelilo je administrativnu odgovornost za čistoću i održavanje ulica, za javno zdravstvo, zakon i red.Kartinijeri su održavali službene liste pariskihburžuja, lokalne izbore, mogli su nametnuti globe za prekršaje lokalnih propisa, a imali su i ulogu u poreznom sistemu. Sastajali su se u Hôtel de Villeu radi vijećanja o pitanjima opće gradske važnosti i svake bi godine izabrali osmericu između "najistaknutijih stanovnika četvrti", koji bi zajedno s drugim lokalnim službenicima birali gradsko vijeće.[12]
Iako su kroz 18. stoljeće takvi izbori postali samo ceremonijalni, birajući kandidate koje je već izabrala kraljevska vlada, sjećanje na stvarnu općinsku neovisnost ostalo je snažno:Hôtel de Ville nastavio je biti značajan u svijesti buržujskih Parižana, sa znatno većim utjecajem od stvarne uloge u upravi grada.[13]
Posljednji pariski upravitelj trgovaca (prévôt des marchands) ubijen je 14. jula 1789, nakon padaBastilje. Pariz je službeno postao općina stvaranjem administrativne podjele 14. decembra1789, te je 9. oktobra 1790. privremena revolucionarna gradska uprava zamijenjena prvim općinskim ustavom i vladom.[14] Kroz nemire tokomTermidorskog prevrata 1794. postalo je jasno da je revolucionarna nezavisnost Pariza prijetnja bilo kojoj vladajućoj snazi. Ured gradonačelnika ukinut je iste godine, a općinsko vijeće godinu dana kasnije.
Premda je ono obnovljeno 1834, dobar dio 19. i 20. stoljeća Pariz je, zajedno s većimdepartmanom Seine, kojem je tada bio centar, bio pod direktnom kontrolom državnog prefekta Seine, nadležnog za generalne poslove. Državni prefekt policije bio je nadležan za policiju u istoj jurisdikciji. Osim u nekoliko kratkih slučajeva, grad nije imao gradonačelnika do 1977, pa je pariska policijska prefektura i danas pod državnom kontrolom.
Unatoč svojoj dvojnoj egzistenciji kao općina i departman, Pariz ima jedinstveno vijeće koje upravlja obama subjektima.Vijeće Pariza, kojim predsjedavagradonačelnik Pariza, zasjeda i kao općinsko vijeće (conseil municipal) ili kao vijeće departmana (conseil général), ovisno o predmetu rasprave.
Pariska savremena administrativna organizacija još uvijek sadrži tragove jurisdikcije bivšeg departmana Seine. Prefektura policije (koja upravlja i vatrogasnim brigadama), npr, još uvijek ima nadležnost napetite couronne, susjedna tri departmana za neke operacije, kao što su protivpožarna zaštita ili spašavanja, i još je pod upravom francuske vlade. Pariz nema općinske policijske snage, premda ima vlastitu brigadu kontrolora prometa.
Kao dio općenacionalnih administrativnih nastojanja konsolidacije regionalnih ekonomija 1961, Pariz je kaodepartman postao glavni grad noveregije, Distrikta Pariza, preimenovane u regijuÎle-de-France 1976, koja obuhvata pariski i još 7 najbližih departmana. Članovi regionalnog vijeća od 1986. biraju se na direktnim izborima. Prefekt pariskog departmana (koji je do 1968. služio kao prefekt departmana Seine) također je i prefekt regije Île-de-France, premda je ta funkcija izgubila mnoge ovlasti stvaranjem ureda gradonačelnika Pariza 1977.
Tek rijetke od nabrojenih promjena uzele su u obzir postojanje Pariza kaoaglomeracije. Za razliku od većine francuskih većih urbanih područja, kao što suLille iLyon, u Parizu nema međuopćinskog (intercommunal) entiteta u pariskom urbanom području, niti međuopćinskog vijeća koji bi rješavali probleme gustog urbanog jezgra regije u cjelini. Parisko otuđenje od svojih predgrađa i danas je problem, te prema mnogima, glavni razlog građanskih nemira, kao što je pobuna u predgrađima 2005. Direktna posljedica tih nesretnih događaja jesu prijedlozi za efikasniju metropolitansku strukturu, koja bi pokrila Pariz i neka od predgrađa, od socijalističke ideje o labavoj "metropolitanskoj konferenciji" (conférence métropolitaine) do desničarske ideje o više integriranom "Velikom Parizu" (Grand Paris).
Pariz je grad znamenitosti, prepun vrijednih vjerskih i svjetski poznatih građevina, ulica, trgova i parkova. Ima oko 160 muzeja, oko 200 umjetničkih galerija, 100 pozorišta, preko 650 kina i više od 10.000 restorana. Kulturna ponuda je raznovrsna: od brojnih koncerata, izložbi, muzičkih i filmskih festivala i modnih revija do sportskih takmičenja. Kompleks dvorcaFontainebleau, dvoracVersailles i obalaSeine u Parizu stavljeni su naUNESCO-ovulistu spomenika svjetske kulturne baštine (1979, 1981. i 1991. godine, respektivno). Pariz je 1989. godine bio proglašen zaEvropski glavni grad kulture.
Uvjetovano tradicijom centralizma, sve važnije pozorišne i baletne kuće imaju svoje sjedište u Parizu. Program se objavljuje uPariscopeu ili uOfficiel des Spectacles, koji se mogu dobiti u svakom kiosku. Ulaznice za predstave mogu se dobiti s velikim popustom od 13 sati na sami dan predstave na pozorišnim kioscima (Kiosque Théâtre) kod željezničke staniceGare Montparnass ili crkveLa Madeleine).
Opéra Garnier iliPalais Garnier (danasOpéra National de Paris) najveća je pariska i ujedno najveća svjetska operna kuća (11.237 m2), otvorena1875 (historijska pariska opera), koja teži klasičnom repertoaru i baletskim predstavama. U njenom sastavu djeluje iBallet de l'Opéra de Paris ibaletna škola.
SavremenaOpéra Bastille, s miješanim moderno-klasičnim programom, otvorena je 1989. Ističe se modernom scenografijom i tehnikom. Sredinom 19. stoljeća bile su aktivne još dvije operne kuće:Opéra-Comique (koja postoji i danas) iThéâtre Lyrique (koja je u moderno doba promijenila profil i naziv uThéâtre de la Ville).
Comédie-Française iliThéâtre Français sa svojim pozorišnim ansamblom čine bivšiMoliereov"Illustre Théâtre" i druge glumačke grupe sa dugom tradicijom. Igra se klasični repertoar.
Moulin Rouge je 6. oktobra 1889. otvorioJoseph Oller, vlasnik varijeteaL’Olympia. Ime je dobio po markantnoj izvedbi crvenog mlina na krovu. Postao je poznat po svojimkankan ichahut plesačicama. Jednostavnije, ali erotičnije jesu performanse uFolies Bergèreu.
Arènes de Lutèce važi za najstariju građevinu u Parizu. Rimski amfiteatar nalazi se u uliciRue Monge u5. arondismanu. Arena potječe iz 1. stoljeća i bila je u upotrebi do 3. stoljeća. Predstave je moglo gledati oko 17.000 ljudi, kao i borbe na život i smrt. Dolaskom kršćanstva rimski cirkusi gube značaj. U 3. i 4. stoljeću, s upadima germanskih plemena uGaliju,Arenes de Lutèce je zatvorena, a kamen njenih lukova iskorišten za gradnju gradskih zidina i drugih utvrda.
Élysées-Montmartre, znatno smanjen u odnosu na svoju izvornu veličinu, danas je koncertna dvorana.New Morning jedan je od još nekoliko pariskih klubova gdje se održavajujazz-koncerti, ali i koncerti"indie" muzike.
MuzejLouvre s piramidom, jedan od najpoznatijih muzeja na svijetuMusée d’OrsayMuzejPicasso
MuzejLouvre otvoren je 1793. godine u bivšoj rezidenciji francuskih kraljeva. U njemu se nalazi svjetski najznačajnija zbirka umjetnina s preko 380.000 djela, od kojih su 35.000 izložene. Izložene umjetnine prikazuju vremenski period od antičkih vremena do kraja 19. stoljeća. ULouvreu se izlažu i djela modernih umjetnika, mada su te izložbe povremenog karaktera. ZgradaLouvrea nalazi se uprvom arondismanu na desnoj obaliSeine u uliciRue de Rivoli. Ulaz je izpiramide, koju je projektirao američki arhitektIeoh Ming Pei, a koja je otvorena 29. marta 1989. DvorišteLouvrea nalazi se u liniji sAvenijom Champs-Élysées, koja tvori tzv.historijsku osu Pariza.
MuzejOrsay otvoren je 1986. u zgradi bivše željezničke staniceGare d’Orsay. Muzej se nalazi usedmom pariskom arondismanu na južnoj obaliSeine, prekoputavrtova Tuileries. Stanicu je 1900. godine otvorioVictor Laloux, za vezu Pariza sOrléansom. Zbog preopterećenosti i niskog kapaciteta zatvorena je 1939, a 1978. proglašena je zaštićenom historijskom građevinom. Pod upravom francuske arhitekticeGae Aulenti, pod uvjetom očuvanja historijske arhitekture, od 1980-86. godine preuređena je u muzej. Muzej je poznat po eksponatima francuskihimpresionista. Osim tih djela, izložene su slike, skulpture, fotografije i namještaj iz perioda od1848. do1914. Zastupljeni su mnogi umjetnici i svi umjetnički smjerovi iz tog vremena.
Musée national du Moyen Âge (do 1980:Musée de Cluny) nalazi se u kasnogotičkoj palačiHôtel de Cluny (1485-90). U njemu se nalazi značajna riznica umjetničkih djela nastalih u srednjem vijeku.
PalačaGrand Palais nastala je po planovima arhitekataHenrija Deglanea iAlbeta Louveta kao izložbeni paviljon povodomSvjetske izložbe u Parizu 1900. godine. Na prednjoj straniGrand Palaisa nalazi se 240 metara duga i 20 metara visoka fasada sjonskim stubovima. U zgradi se nalaze značajne umjetničke i slikarske izložbe. U zapadnom krilu nalazi sePalais de la Découverte, prirodoslovni muzej splanetarijem.
Prekoputa, izgrađena u isto vrijeme i za istu svrhu, nalazi sePetit Palais, koju je projektiraoCharles Girault u neobaroknom stiluBelle Époque. S pozlaćenim kovanim ulaznim vratima te brojnim prozorima i kupolom, prepoznatljivi je simbol Pariza. Od1902. godine u njoj se nalaziMuzej lijepih umjetnosti grada Pariza (Musée des Beaux-Arts de la Ville de Paris).
Sena protječe kroz Pariz od ušćaMarne kod Vincennesa velikom lijevom krivinom od jugoistoka prema centru, a onda nadesno prema Boulogne-Billancourtu, te kod Saint Denisa na sjeveru obilazi grad. Na Seni se nalazi 40 mostova, koji povezuju pariske arondismane. OtokÎle de la Cité u središtu Pariza povezan je s objema obalama Sene sa 7 mostova:Pont de l'Archevêché (prema lijevoj obali),Pont au Double (prema lijevoj obali),Pont d'Arcole (prema desnoj obali),Petit-Pont (prema lijevoj obali),Pont Notre-Dame (prema desnoj obali),Pont Saint-Michel prema lijevoj obali),Pont au Change (prema desnoj obali). MostPont Neuf preko zapadnog jezička otoka povezuje otok s objema obalama. To je ujedno i najstariji pariski most. Najmlađi pariski most jestPasserelle Simone de Beauvoir, izgrađen 2006. Većina mostova izgrađena je u 19. stoljeću i željezne je konstrukcije. Mostovi su noću osvijetljeni, zavisno od konstrukcije, te time doprinose posebnom noćnom izgledu Pariza.
Početkom 17. stoljeća francuski kraljHenrik IV započinje urbanizaciju Pariza planiranjem i izgradnjom dvaju od ukupno pet tzv. kraljevskih trgova.
Place des Vosges, kvadratičnog izgleda i građen između 1605–11. godine, prvi je trg u4. arondismanu u četvrtiMarais, ranije nazvanPlace Royale. Okružen je građevinama iz ranog 17. stoljeća. U sredini trga nalazi se kip Luja XIII na konju. Trg je veličine 140 x 140 m.
U isto vrijeme izgrađen jePlace Dauphine (1607-12) u sličnom stilu trokutastog oblika na istočnom jezičku île de la Citéa u1. arondismanu, po planovimaLouisa Métezeaua iJacquesa II Androueta du Cerceaua. Kasnije je jedan dio prerađen, te se time otvorio prema zapadnom dijelu otoka s pogledom na Pont Neuf, na kojem se nalazi skulptura Henrika IV na konju.
Place des Victoires s okruglim tlocrtom izgrađen je 1675. na inicijativu Françoisa d’Aubussona de la Feuilladea po planovimaJulesa Hardouin-Mansarta u čast Luja XIV, kako bi se postavila njegova statua. Statua je srušena u Francuskoj revoluciji i 1822. zamijenjena statuom Luja XIV na konju, izrađenom po nacrtu francuskog kiparaFrançoisa Josepha Bosioa.
Place Vendôme (1690–1720) ostao je nepromijenjen u svom izgledu, a izgrađen je u čast Luja XIV. Planove je izradio Hardouin-Mansart. Tada izgrađene skulpture kralja na konju, kao i skulpture ostalih članova kraljevske porodice, srušene su u vremenu Revolucije, aNapoleon je1806. godine u spomen nabitku kod Austerlitza dao izgraditi trijumfalni stub visok 44 m. Trg se nalazi u1. arondismanu u bliziniPariske opere.
Najstarije građevine u Parizu nalaze se u četvrtiQuartier Latin, na obroncima Montagne-Sainte-Geneviève, koje su od52. p. n. e. naseljavali Rimljani. Restaurirani ostaci u1. stoljeću izgrađeneArènes de Lutèce i ostaci termiCluny iz perioda oko200. godine jedini su vidljivi ostaci iz galsko-rimske epohe.
Nakon raspadaRimskog Carstva nastaju najprijesakralni objekti. Palaču rimskih vlasti u Parizu na Île de la Citéu prisvajajufranački kraljevi i u narednim je stoljećima proširuju i dograđuju. Danas je ona poznata kaoPalais de la Cité. Najstariji sačuvani dijelovi ove palače izgrađeni su u prvoj polovici 13. stoljeća, podLujem IX i majstoromPierrom de Montreuilom, a to su kapelaSainte-Chapelle i donji dijelovi kuleBonbec na sjevernoj fasadi. Obližnje kapijske kule,Tour d’Argent (Srebrna kula),Tour de César, kao i u 19. stoljeću izmijenjena ugaona kulaTour de l’Horloge, nastale su nešto kasnije podFilipom IV. Iza masivnih kula nalazila se rana uprava (Conciergerie), koja je već oko1400. godine služila kao zatvor, a za vrijeme revolucije bila "čekaonica zagiljotinu".
Već nakon 1358. godine kraljevska rezidencija biva prebačena iz Palais de la Citéa u danas nestaliHôtel Saint-Pol, na istoku Pariza nastali gradić Vincennes i već1190. pod Filipom II nastalu utvrdu ranogLouvrea, čija je masivna okrugla kula dominirala desnom obalom.
DvoracLouvre, kakvog danas poznajemo, rezultat je različitih gradnji pod mnogimfrancuskim kraljevima i obuhvata dijelove iz srednjeg vijeka, renesanse, baroka,Drugog carstva, kao i značajne "podzemne odaje", izgrađene nakon 1981. na inicijativu predsjednikaFrançoisa Mitterranda i arhitekte Ieoha Minga Peia, koji danas služe u svrhu nedostatne infrastrukture muzeja.
Hôtel de Sully, gradska palača inspektora finansija Mesmea Galleta, koju je1630. po planovimaJeana I Androueta du Cerceaua završio Roland de Neufbourg. Danas je tu sjedište Udruge za zaštitu spomenika.
Na lijevoj obali je za to vrijeme Jacques d’Amboise ponovo izgradioHôtel de Cluny, od1485. do1510, pored ruševina rimskih termi, koji jeopatiji Cluny služio kao sjedište od1330. Danas je tu smještenMusée National du Moyen Âge (Muzej srednjeg vijeka) s jedinstvenom tapiserijom sa scenama na temu "Dama s jednorogom".
Pierre Lescot iJean Goujon od1547. do1549. grade bunarFontaine des Innocents, koji je danas najvažniji sačuvani spomenik rane renesanse u Parizu. Prvobitno trostrani bunar s tribinom, potpuno je preuređen u prvoj polovini 19. stoljeća, kada su mu Pajou i Houdon dodali i četvrtu stranu.
Palača Luxembourg zamišljena je1615. godine kao ladanjski dvorac izvan granica tadašnjeg Pariza.Marija Medici daje nalog za njegovu gradnju, koju vodi arhitektSalomon de Brosse. U osnovi je slična firentinskoj palačiPalazzo Pitti, u kojoj je Marija provela svoje djetinjstvo. Palača, naročito njeno vrtno pročelje, bitno je izmijenjena u 19. stoljeću. Od1852. godine u njoj zasjedaFrancuski senat. Kraljevski park uz ovu palaču (Jardin du Luxembourg) nekada je bio u vlasništvu kralja, a danas je pod okriljem države i otvoren je za javnost.
Kraljevska palača sjeverno odLouvrea, izgrađena je između1627. i1629. godine za prvog ministra Luja XIII,kardinala Richelieua. Nakon njegove smrti preuzima je kraljevska kuća i palača dobija današnje ime. U njoj odrasta Luj XIV. Danas se u njoj nalazeSavezno vijeće,Ustavno vijeće, Ministarstvo kulture, kao iComédie-Française. Na dvorište, u kojem jeDaniel Buren postavio interesantno prohodno umjetničko djelo, nadovezuje se lijep vrt.
Elizejska palača prvobitno je nosila imeHôtel d’Évreux, po nalogodavcu za njenu gradnju. Kasnije je dobila ime po obližnjojAvenue des Champs-Élysées. Danas je sjedište francuskogpredsjednika. Građena je od1718. do1722. godine po planovima arhitekteArmand-Clauda Molleta, koji je grofu Évreuxu prodao susjedni posjed, a ovaj mu je povjerio plan gradnje palače. Nakon grofove smrti1753. godine palaču nasljeđuje Jeanne-Antoinette Poisson, poznata kaomarkiza De Pompadour i preuređuje je s puno stila. Vrt je proširen i dograđen, prema njenim zamislima, sa stubovima, paviljonima i labirintom. Palača je sjeverno odSeine u nekadašnjem predgrađuFaubourg Saint-Honoré, par koraka odElizejskih polja i nekoliko minuta šetnje od trgaConcorde.
U dobaLuja XIV nastaju veličanstvene građevine na sjevernoj strani trgaConcorde koje projektiraAnge-Jacques Gabriel:La Monnaie iliHôtel des Monnaies, kovnica novca (1771-77), koju je sagradioJacques-Denis Antoine), i Vojna škola (École Militaire). Najimpozantnija građevina, koja se vidi iz daleka, svakako jePanteon, građevina s kupolom, koja se može uvrstiti kako u sakralne, tako i u svjetovne objekte, jer je više puta mijenjala svoju namjenu.
Panteon je izgrađen između1764-90. godine. Vodeći arhitektJacques-Germain Soufflot sa svojim učenicima gradi samostan zabenediktinsku opatiju, čije su trpezarija i kula, u kojoj je smještena školaLycée Henri IV (inače najstarija i najpoznatija škola u Francuskoj), i danas očuvani. Nakon Francuske revolucije crkva je proglašena nacionalnom dvoranom slave. Poslije više preimenovanja u 19. stoljeću, od1885. godine ponovno je dvorana slave Francuske. U njoj su sahranjene poznate ličnosti kaoVoltaire,Victor Hugo,Émile Zola,Jean-Jacques Rousseau,Marie Curie.1849. godine ovdje je fizičarFoucault empirijski dokazaoZemljinu rotaciju svojim klatnom. Klatno se danas čuva u kapeli bivše opatijeSt-Martin-des-Champs, koja je postala dio muzejaMusée des Arts et Métiers.
Još za vrijeme gradnje ovog luka1806. godine Napoleon izdaje naredbu za gradnju druge, velikeTrijumfalne kapije na trguPlace de l’Etoile, koja je završena tek1836. godine, za vrijemeLouis-Philippea. Kao inspiracija poslužila je puno manjaTitusova kapija uRimu. Trijumfalna kapija stoji u središtu trga, koji se od1970. zovePlace Charles de Gaulle - Étoile, na zapadnom kraju avenijeAvenue des Champs-Élysées i dio jehistorijske ose, niza spomenika i velikih ulica, koji se nastavlja dalje prema zapadu i četvrtiLa Défense.
Od sredine 19. stoljeća grad srednjevjekovnog izgleda pretvara se u prestižni, moderni grad, koji je trebao privući pažnju i oduševljenje hiljada posjetitelja svjetske izložbe. Sveobuhvatne sanacije koje je po naloguNapoleona III izveobaron Haussmann, donijele su Parizu široke ulice, brojne mostove, trgove i parkove, a uređene su i obje gradske šume i napravljene nove ulice sa zgradama tipičnim za Pariz, u tzv. "Haussmannovom stilu".
Charles Marville bilježi svojim objektivom tadašnje preuređenje, kojim stare ulice i zgrade dobijaju novi izgled. Vrhunac ovog doba čini gradnja sjedišta Pariske opere,palače Garnier (1861–75), koju vodiCharles Garnier.
1885. otvara se najveće gradilište 19. stoljeća, koje rezultira gradnjom nove zgrade univerzitetaSorbonne, ako se izostavi gradnja konstrukcije Eiffelovog tornja. Radovi su okončani tek1901. godine.Sorbonne je najstariji univerzitet sjeverno odAlpa, osnovan još u 13. stoljeću uQuartier Latinu, čiji su studenti bili najznačajniji filozofi srednjeg vijeka.
Simbol grada je 300.51 m visok Eiffelov toranj (s antenom visina iznosi 324.8 m), konstrukcija iz1889. godine, privremeno izgrađen zaSvjetsku izložbu. Toranj je projektiraoAlexandre Gustave Eiffel, po kome je dobio ime. Najveća je turistička atrakcija Pariza i godišnje ga posjeti više od 6 miliona ljudi.2002. godine zabilježen je 200-milioniti posjetitelj.
Po cijelom gradu, naročito u pješačkim zonama, nalaze seWallaceove fontane - javne česme u obliku malih skulptura od lijevanog željeza. Ime nose poEnglezuRichardu Wallacu, koji je finansirao njihovu gradnju. Zbog svoje izuzetne ljepote postale su simbolom grada.
KonzervativnijiValéry Giscard d’Estaing (predsjednik od 1974-81) zadovoljio se renoviranjem postojećih građevina i preuređenjem zatvorene staniceOrsay u muzej i izgradnjomCité des sciences et de l’industrie na ruševinama klaoniceLa Villette. 1980. godine inicirao je osnivanjeInstituta arapskog svijeta, kao i centra za kulturu i umjetnost, u kojem su muzej, biblioteka i teatar. Izgradnja je okončana između 1983-87, za vrijeme njegovog nasljednika, Mitterranda, s grupom arhitekata (Jean Nouvel, Pierre Soria iArchitecture Studio).
François Mitterrand (predsjednik od 1981-95) već je u svojoj prvoj konferenciji za štampu nakon dolaska na mjesto predsjednika najavio preuređenjeLouvrea u "muzej dostojan Francuske". Posao je dobio, bez prethodnog natječaja, poznati američki arhitektkineskog porijekla Ieoh Ming Pei.
Kako su ministarstva finansija bila u sjevernom kriluLouvrea, njegovom obnovom pojavila se potreba za gradnjom novog ministarstva. NovoMinistarstvo finansija (1984-89) zajednički je rad dvojice arhitekata,Paula Chemetova iBorje Hidobra. Sagrađeno je u istočnom dijelu grada, gdje je istovremeno nastao noviParc de Bercy sa sportskom dvoranomBercy, koju su gradiliPierre Parat i Michel Andrault.
Najprestižniji objekat izgrađen za vrijeme Mitterranda jeste novaOpéra Bastille (1983-89) na istoimenom trgu, na kojem je 14. jula 1789. godine padom Bastilje započela Francuska revolucija, a 1981. godine Mitterrand slavio svoju pobjedu na predsjedničkim izborima. Simbolikom je ispunjen i dan otvaranja,13. juli 1989, predvečerje 200-godišnjice pada Bastilje. ArhitektCarlos Ott kreirao je planove za neobičnu formu odstakla ialuminija.
Grande Arche planirao jeJohan Otto von Spreckelsen. Otvoreni kubus u obliku kapije, veličanstvenih dimenzija, smješten u četvrti La Défense u predgrađu Pariza, otvoren je 1989. Te godine započinje Mitterrandov drugi mandat. Nekoliko mjeseci prije započeo je projekat renoviranjaNacionalne biblioteke (1990-96). Taj projekt izradio jeDominique Perrault. Uglove zgrade čine 79 m visoke kule sa staklenim pročeljem. Kule imaju oblik slovaL i simboliziraju otvorene knjige.Jacques Chirac nastavlja tradiciju "predsjedničke gradnje".20. juna 2006. otvara noviMusée du quai Branly, koji je projektiraJean Nouvel. Pored toga, u drugoj polovini 20. stoljeća nastaju brojne manje znamenitosti, kaoFondation Cartier (1994,Jean Nouvel) iAmerički centar (1994,Frank Gehry), sada kino-muzej.
Pariz je poznat po svojim elegantnim i prefinjenim hotelima, kao što su oni uRue de Rivoli nasuprot vrtovima Tuileries, u Rue Castiglione ili na Place Vendômeu. Tu su hoteliMeurice,Westin (prijeIntercontinental s reprezentativnimpatiom),Lotti i poznatiRitz.
KatedralaNotre-Dame de Paris naÎle de la Citéu (4. arondisman) jedna je od ranih gotičkih katedrala. Posvećena jeMariji (fra.Notre Dame =naša Gospa). Gradnja je započela1163. godine, a okončana tek1345. Dimenzije crkve su 130 x 48 m, pri visini od 35 m. Nudi zatvoren prostor kapaciteta oko 9.000 ljudi. Oba zvonika visoka su po 69 m. Svjetlarnik dostiže 90 m.
Župna crkvaSaint-Germain-l’Auxerrois leži nasuprot zapadnog portalaLouvrea (1. arondisman), na zapadnom krajuAvenue des Champs-Élysées. Temelji crkve potječu još iz vremenaromanike, tj. 12. stoljeća. Posjedujegotičku gradnju ineogotički portal. Nadogradnja i zvonici su izbaroka. Posvećena je svetom Germanusu od Auxerrea.
Župna crkvaSaint-Sulpice južno odBoulevard Saint-Germaina (6. arondisman) posvećena je svetom Sulpiciju II od Bourgesa. Zamijenila je romaničku gradnju s početka 13. stoljeća. Radovi na današnjoj crkvi počeli su1649. godine, ali su iz političkih i finansijskih razloga obustavljeni i okončani tek u 18. stoljeću.Klasicističku fasadu projektirao jeGiovanni Servandoni1732. godine. Crkva je poznata poorguljama Cavaillé-Coll , najvećimorguljama Francuske.
Dvorska kapelaSainte-Chapelle uPalais de la Citéu (1. arondisman) nedaleko od katedrale, sagrađena je podLujom IX1240. godine, da bi sačuvala vrijedne relikvije:Kristovu krunu i dijelove križa. Kapela je primjer gotičkogradijalnog stila iz 13. stoljeća. Veliki dio zidova ukrašavaju vitraži, čime unutrašnjost dobija osvjetljenje koje djeluje izvanzemaljski.
Palaču invalida sagradio je Hardouin-Mansart od1670. do1691. godine na lijevoj obali Seine u (7. arondismanu). Crkva s veličanstvenom kupolom dio jeHôtel des Invalides, s obližnjom vojnom crkvomSaint-Louis des Invalides i ubraja se u građevineklasicističkog baroka u Francuskoj. Unutrašnjost je u 19. stoljeću preuređena u Napoleonovu grobnicu. Njegovi ostaci su1840. godine prebačeni s ostrvaSveta Helena, zajedno s ostacima drugih važnih ličnosti.
Pariske ulice ozelenjene su s oko 89.000 stabala. Gradske službe za zelene površine održavaju preko 2.437 ha zelenih površina, kojima pripadaju obje gradske šume (Vensenska - 995 hektara i Bulonjska - 846 hektara), 14 gradskih grobalja (92 ha), rasadnikÉcole Horticulture Du Breuil (22 ha) i vrtni centarCentre Horticole Auteuil-Longchamps (8.5 ha).
Oaze za odmor jesu zasađene zelene površine u blizini prstenastog autoputaBoulevard périphérique (51 ha). Na zelene površine igrališta, sportskih terena, škola, vrtića i jaslica otpada 36 ha. Ostatak (386 ha) čine javnepromenade,parkovi,vrtovi, tzv.squares (ozelenjenitrgovi) icvijetnjaci. Grad izvan svojih granica ima 6 ostalih groblja, šumu Beauregard kodLa-Celle-Saint-Clouda i rasadnike uRungisu, Fresnesu i Achèresu (ukupno 477 ha).
Osim gradskih područja, stanovnicima i gostima stoje na raspolaganju i održavani vrtovi i parkovi s ukupno 118 ha površine.
U najstarije i najpoznatije pariske parkove ubrajaju se vrtovi Tuileries, na desnoj obali Seine, napravljeni u 16. stoljeću za palaču izmeđuLouvrea i trga Concorde, koje krase mnoge statue. Podsjeća na prijašnji dvoracKatarine Medici, koji je poslije nje imao različite vlasnike dok nije uništen za vrijemePariske kommune. U zapadnom dijelu parka nalazi se bivša zgrada za baloveJeu de Paume, u kojoj je danasGalerie nationale du Jeu de Paume iOrangerie.
ParkJardin du Luxembourg nalazi se na lijevoj obali Seine u četvrtiQuartier Latin. To je bio privatni vrt koji je pripadao dvorcu izgrađenom1612. za Mariju Medici. Danas pripadaPalais du Luxembourg sa geometrijski strogo zasađenim alejama, ali i slobodnim površinama. U parku je 2 m visoka kopijaKipa slobode. Na ogradi parka redovno se mogu vidjeti fotoizložbe.
Bulonjska šuma u zapadnom dijelu grada kodBoulogne-Billancourta s površinom od 8.5km2 najveća je gradska oaza za odmor. Tamo su se prije nalazile velike šume,Bois de Rouvray. Već je francuski kraljDagobert I u 7. stoljeću dolazio tu u lov.1848. godine šumu je preuzela država, a1852. grad Pariz. Za vrijeme preuređenja Pariza pod Napoleonom III koje je vodio Haussmann, arhitektJacques Hittorff preuredio je šumu u šumoviti park. Nastali su puteljci i vještačka jezera, od kojih su neka ležala na padini, što je predstavljalo problem koji su riješili nasljednici smijenjenog Hittorffa, inženjer Alphand i vrtlarJean-Pierre Barillet-Deschamps, uvodeći vještačke vodopade.
Vensenska šuma druga je po veličini u Parizu. Uređena je u stilu engleskog parka. I ova je šuma prije bila lovište francuskih kraljeva, gdje se prije nalazio i dvorac za lov. Kasnije je na njegovom mjestu nastala tvrđava koju danas znamo kao dvorac Vincennes. Napoleon III je1860. šumu prepustio gradu s uputom da se i ona preuredi slično kao i Bulonjska šuma. Alphand je oblast pošumio i obogatio vještačkim brežuljcima i jezerima. ZaLjetne olimpijske igre1900. godine izgrađeni su sportski objekti i putevi koji ih povezuju.
Vrijedna posjete jesu i pariska groblja. Početkom 19. stoljeća , van tadašnjih rubova grada, nastala su grobljagroblje Montmartre na sjeveru,groblje Père-Lachaise na istoku,groblje Montparnasse na jugu, kao igroblje Passy. Zbog mira koji u njia vlada i ugleda ljudi koji su na njima sahranjeni postala su odredišta šetača i turista.
Père-Lachaise najveće je groblje Pariza i jedno od najpoznatijih u svijetu. Ime je dobilo po vlasniku vrta na kojem je groblje uređeno,Françoisu d’Aix de Lachaiseu.1808. godine koncept groblja povjeren je arhitektuAlexandre-Théodoreu Brongniartu, koji je u to vrijeme bio glavni visoki inspektor druge sekcije za javne radove udepartmanu Seine i gradu Parizu. Brongniart je isplanirao dosta nadgrobnih spomenika, ali je od njih izgrađen samo spomenik porodice Greffuhle u neogotičkom stilu.
Dvorac Fontainebleau nalazi se u istoimenom mjestu, 65km južno od Pariza. Izgrađen je u 16. stoljeću za vladavineFranje I iHenrika II na mjestu dvorca za lov. Arhitekta je bioPhilibert Delorme (1510–1570). Poznat je po svomrenesansnom uređVersailles]] ubraja se u najveće dvorceEvrope. Smješten je zapadno od Pariza i uzor je mnogim evropskim dvorcima. Zbog proširenja dvorca za lovLuja XIII,Luj XIV 1661. angažira arhitektuLe Vaua, dvorskog slikaraLe Bruna i arhitektu za parkoveLe Nôtrea. Srednjem krilu 750m dugogbaroknog vrtnog pročelja pripadajuGalerija ogledala, kao i ugaoniSalon rata i mira. Na njega se sa sjevera nadovezuju kraljeve, a na jugu kraljicine odaje. U središtu dvorca su spavaće sobe, kapela, opera i, od 19. stoljeća, galerija bitaka.
Bazilika Saint-Denis bivša je opatska crkva uSaint-Denisu, sjeverno od Pariza, i grobnica skoro svih francuskih monarha, od kraja 10. stoljeća naovamo. Još u 5. stoljeću ovdje se nalazio samostan iznad grobnicesv. Denisa, koji je u 7. stoljeću pod Dagobertom I proglašen opatijom. U horu crkve 1142. godine izgrađen jesvod. Time je ova bazilika postala prva gotička građevina na svijetu. Od 1966. ima status katedrale.
Disneyland Resort Paris u planskom graduMarne-la-Vallée, oko 30km od Pariza, jeste zabavni park površine 1.943 ha, sa dva tematska dijela (Disneyland Park iWalt Disney Studios Park),golf-igralištem, zabavnom i kupovnom zonom, 10 hotela i kampom za kamp-prikolice.
Pariz ima dugu filmsku historiju. Pariski umjetnici i udruženja kaobraća Lumière,Pathé iliGaumont jesu oni koji su film prenijeli u svijet. Braća Lumière su 1895. godine pronašlakinematograf, uređaj kojim se moglo snimati i reproducirati filmove. Premijera njihovog filmaIzlazak radnika iz fabrike Lumière u Lyonu, koja važi za prvo prikazivanje filma u svijetu, bila je 22. marta 1895. u pariskomSociété d’Encouragement à l’Industrie Nationale. Nakon toga će braća Lumière posjetiti najveće gradove Evrope, uspješno promovirajući svoj izum. U narednim godinama Parizom se brzo širi konkurencija. Braća Pathé postaju jedni od najvećih filmskihproducenata u Evropi i izvoze svojenijeme filmove u svijet. U najvećim evropskim gradovima grade se ekspoziture i kina.
Pariz je mjesto snimanja mnogih filmova. Osim brojnih snimaka iz ere nijemog filma, često dokumentarne prirode, grad je bio čest motiv u domaćoj i svjetskoj filmskoj produkciji.
U filmuDo posljednjeg daha (1960)Jean-Luca Godarda,Jean-Paul Belmondo igra Michela, koji preživljava vršeći sitne krađe. Bježi u Pariz i sprijateljuje se s američkom studenticom. Mjesto snimanja je Rue de Berri 21, u blizini Elizejskih polja i u ulici Rue de Campagne-Première naMontparnasseu.
U filmuDiva (1981)Jean-Jacquesa Beineixa jedan poštar snima koncert svoje najdraže pjevačice. U susretu s jednom ženom sljedećeg dana, ne znajući, dolazi u posjed otežavajućeg dokaza protiv korumpiranog visokorangiranog policajca, zbog čega ga slijede gangsteri. Film je sniman na mjestima kao što suThéâtre des Bouffes du Nord,stanica Saint-Lazare,Rue de Rivoli i metro-stanicaConcorde.
Pariskuštampu predstavlja više dnevnih novina.Le Parisien su vodeće gradske novine, koje danas izlaze u nekoliko verzija za prigradske općine.20 minutes iMétro su slobodne dnevne novine, koje se naročito rado čitaju, iako nemaju parisko porijeklo. Prve se objavljuju uÎle-de-Franceu u tiražu 510.000 primjeraka, što je najveće nacionalno izdanje. Parižani, čitajući njegove "besplatne" primjerke u javnim prijevoznim sredstvima tokom špica, čine tipičnu sliku grada.L'Officiel des spectacles,Pariscope iZurban (koji više ne izlazi) nude opsežni kulturni program u metropoli.Paris frimousse je mjesečnik s popisom kulturnih aktivnosti za djecu.
U Parizu se od 2008. emitira sedam lokalnih kanala (digitalna zemaljska televizija), kao iNRJ Paris,IDF-1 iCAP 24. Četiri druge stanice dijele isti kanal:IDF Demain ("televizija otmjenosti i raznolikosti"),BDM TV,CINAPS TV iTélé Bocal, koja djeluje u četvrtima koje imaju određenih problema.
StadionPark prinčeva tradicionalni je stadion na kojem svoje utakmice igraPSG. Stadion prima oko 49.000 gledalaca i ubraja se u modernije stadione u Evropi sa četiri zvjezdice premaUEFA-inoj klasifikaciji.
OsimPSG-a, grad ima nekoliko amaterskih nogometnih klubova:Paris FC,Red Star,RCF Paris iStade Français Paris. Ovaj posljednji je nogometni ogranak ragbi tima.
Glavni gradski ragbi tim jeStade Français.Racing Métro 92 Paris (koji sada igra uRugby Pro D2) drugi je ragbi tim koji je sudjelovao u prvom rugby finalu protivStade Françaisa1892.
Staze za konjske trkeLongchamp najvažnije su staze u Parizu.Hipodrom je sagrađen1857. na ruševinama u francuskoj revoluciji srušene opatije Longchamp i domaćin je i drugih sportskih manifestacija.
U aprilu se održavaPariski maraton s preko 30.000 učesnika; start je uAveniji Champs-Élysées. Krajem mjeseca Pariz nudi posebnu sliku opjevanu u pjesmiElle Fitzgerald "April in Paris" - procvala stablakestena.
Maj je mjesec najrenomiranije konjske utrke u Francuskoj,Grand Steeplechase de Paris, koja se održava nahipodromuAuteuil. Krajem maja na terenima teniskog kompleksaRoland Garros počinjeFrench Open, drugi teniskiGrand Slam turnir u godini. Od početka maja do juna održava se već zadnjih stotinu godina takmičenje uzgajivačaruža uParc de Bagatelleu.
Početkom ljeta, tj.21. juna organizira seFête de la Musique. Seriju besplatnih koncerata u cijeloj zemlji inicirao jeJack Lang. Krajem juna jeGay Pride Parade naPlace de la République, kao i na drugim mjestima. Vrhunac manifestacija povodom14. jula, francuskog nacionalnog praznika, jeste vojna parada naAveniji Champs-Élysées, koja počinje i završava naPlace de la Concordeu.
U ljetnim mjesecima, od sredine jula do sredine augusta, u kojima veliki dio stanovnika Pariza napušta grad, putujući na ljetovanje, od 2002. godine organizira seplaža u Parizu (Paris-Plage) odQuai du Louvrea do mostaPont de Sully, naPort de la Gareu iBassin de la Villetteu. Tako i oni koji su ostali u gradu imaju ugođaj plaže nadohvat ruke na nekoliko kilometara za promet zatvorenih obala Seine.
U septembru svoja vrata otvaraju inače teško dostupne, privatne gradske palače, kao Elizejska palača iliHôtel Matignon, a sve to u okviru manifestacijeJournées du Patrimoine (Dani kulturnog naslijeđa). U okviruFête des Jardins de Paris u pariskim parkovima nude se besplatni koncerti, izložbe, pozorišne ili kino-predstave. Pozorišnu sezonu otvaraJesenji festival (Festival d’Automne à Paris).
U oktobru, u vinogorjuMontmartre sa početkom berbe počinju i vesele parade, zabave i degustacijevina. Od 2002. u programu jeNuit Blanche ("Duga noć umjetnosti"), a svake druge godine održava se poznati salon automobila,Mondial de l'Automobile.1. novembra, na dan Svih svetih, preporučuje se posjeta nekom od pariskih grobalja.
U decembru se u prestižnom hoteluCrillon održava elegantni bal debitantica (Le Bal Crillon des Débutantes). Nažalost, ulaz je moguć samo pripadnicima "visokog društva". Oni koji nemaju pristup balu mogu uživati u jedinstvenoj igri boja i svjetla na Elizejskim poljanama. Tamo se od sredine decembra do sredine januara na krošnji svakog stabla nalazi kruna od lampica.
Kroz cijelu godinu, zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima, svakih 15 minuta diže seEutelsatov balon iz parkaAndré Citroën. Sa 150 m visine, iz "košare" koja prima 30 putnika, nudi se nezaboravan pogled na zapadni dio grada.
Prvi restorani na svijetu, kakve danas poznajemo, nastali su u Parizu za vrijeme Francuske revolucije. Tada prestaje važiti i stariesnafski zakon, po kojem su kuhinje u kojima se služila supa bile strogo odvojene od pekara. Nazivurestoran kumovao je jedan kuhar, Boulanger, koji je služio naročito snažne bujone u svom "božanskom restoranu".1765. godine dobio je dozvolu, usprkos ograničenosti esnafskim zakonom, da pored supa može služiti janjetinu u umaku. Otada sebe naziva "restaurateur", a njegovbujon daje ime restoranu u kojem se nude različita jela.
Restauratori su oni koji nude razne supe, zvane "Restaurants", prave razne krem-supe, supe s rižom i rezancima, jaja, tjesteninu, piletinu, marmelade, kompote i druga zdrava i ukusna jela. Cijene svih jela su trajne i jela se serviraju u bilo koje doba dana. Dame smiju tamo boraviti i dozvoljeno im je da spremaju jela (Almanach Dauphin,1777, po: Fritz Ruf, 1989)
Prije revolucije u Parizu je bilo manje od 100 restorana, ali već oko1800. godine bilo ih je oko 600. Doseljeni narodni poslanici, koji su često živjeli odvojeno, i bogati građani sretali su se u restoranima radi poslovnih razgovora i privatnih sastanaka. Pariske restorane mahom su vodili kuhari i njihove brigade, kojima, nakon bijega njihovih plemićkih poslodavaca, nije preostalo drugo nego se osamostaliti. Time su donijeli složen kuharski stil, koji običnim građanima nije bio dostupan, povezujući "haute cuisine" (visoku kuhinju) u restoranima s nezvaničnim, od plemića omalovažavanim, građanskim pravilima. Danas su u Parizu hiljade restorana, koji nude kako francuske, tako i međunarodne specijalitete.
Pariz je grad mnogobrojnih prodavnica, trgovačkih centara i tržnica. Jedna od najpoznatijih jeGaleries Lafayette. Velika centralna dvorana sa staklenom kupolom jeste spomenik. Svi poznati kreatori mode, parfema kao Ungaro, Thierry Mugler,Jean-Paul Gaultier ili Fiorucci zastupljeni su ovdje. Nedaleko odGaleries Lafayette nalazi seAu Printemps, čija je centralna dvorana također prekrivena ukrašenom staklenom kupolom. Obje robne kuće nude jedinstven i raznovrstan izbor. NaRive gauche je luksuznaLe Bon Marche koja, pored mode, nudi poslastice iz cijelog svijeta.
U blizini noveOpere Bastille jeste buvlja pijacaMarche d’Aligre. Nudi se sve: od odjeće, plodova, keramike i slika, do namirnica i cvijeća. Pijaca je otvorena ujutro, svakim danom osim ponedjeljka. Pretežno odjeću, ali i umjetnine nudiPuces de la Porte de Montreuil u blizini metro-stanice linije09Porte de Montreuil. Odjeća i kućne potrepštine mogu se nabaviti na pijaciMarche de la Porte Vanves blizu metro-stanice linije13Porte de Vanves.Puces de Saint-Ouen-Clignancourt čini više povezanih tržnica. Tamošnji trgovci specijalizirali su se za skupocjene umjetnine, ali se nude i cijenom pristupačni artikli.
Le Louvre des Antiquaires u bliziniPalais Royala jedna je od najvećih i najpoznatijih trgovina antikvitetima u Parizu. U 250 prostorija na tri sprata nudi se roba iz cijelog svijeta. Pored namještaja, slika i tepiha, može se kupiti kristal, oružje, igračke, satovi i nakit. Stare i korištene knjige mogu se kupiti na štandovima (bouquinistes) uz Seinu.
U Parizu su bezbrojni modni butici, koji prodajuprêt-à-porter odjeću poznatih modnih kuća. Visoka moda može se nabaviti u trgovinamaChanel uRue Cambon,Dior uAveniji Montaigne iChristian Lacroix uRue du Faubourg-St-Honore ili Aveniji Montaigne. Moda s modnih pista može se dobiti u trgoviniGianni Versace uRue des Saint Peres,Jean-Paul Gaultier blizu metro-stanice linije03Bourse iCerruti 1881 blizu metro-stanice linija081214Madelaine. Elegantna odjeća može se dobiti i u Saint-Germainu, Maraisu ili uGalerie Vivienne (kodLes Hallesa).
SBDP-om od 533.6 milijardieura[15] 2007. godine pariska regija ima jedan od najvećih BDP-a u Evropi, koji je čini glavnim pokretačem svjetske privrede. Pod pretpostavkom da se radi o zasebnoj državi, bila bi to 17. najveća ekonomska sila na svijetu, velika skoro kao iholandska.[16] Pariska regija glavno je francusko ekonomsko središte. Dok stanovništvo regije čini 18.8% od ukupnog broja stanovnikaFrancuske[17], BDP čini 29.5% francuskog BDP-a. Privreda grada, iako raznovrsna, nema vodeću specijaliziranu industriju kaoLos Angeles,London iliNew York. U novije vrijeme privreda Pariza preusmjerava se na servisni sektor visoke dodane vrijednosti (finansije, informatičke tehnologije itd.) i visokotehnološku proizvodnju:elektronika,optika, avio-svemirska industrija itd.
Najintenzivnija ekonomska djelatnost pariske regije kroz središnjidepartmanHauts-de-Seine i prigradsku poslovnu četvrt La Défense smješta ekonomsko središte Pariza u zapadni dio grada, u trokutu izmeđuOpere Garnier, La Défensea iVal de Seine. Administrativne granice grada nemaju mnogo utjecaja na granice ekonomskih aktivnosti. Iako većina zaposlenih putuje na posao iz predgrađa u centar, mnogi putuju i iz centra u predgrađa. Premda je ekonomija Pariza uglavnom u uslužnim djelatnostima, grad ostaje važno proizvodno uporište u Evropi, posebno u oblastiautomobilske industrije,avijacije i elektronike.
Popis stanovništva 1999. pokazao je da od 5.089.170 zaposlenih u pariskoj gradskoj zoni 16.5% radi u poslovnim uslugama, 13% u trgovini, 12.3% u proizvodnji, 10% u javnoj upravi i vojnoj industriji, 8.7% uzdravstvu, 8.2% u transportu i komunikacijama, 6.6% u obrazovanju i preostalih 24.7% u mnogim drugim ekonomskim sektorima. U proizvodnji je najviše zaposlenih bilo u elektroničkoj ielektrotehničkoj industriji (17.9% od ukupne radne snage 1999) i izdavaštvu i štamparskoj industriji (14% od ukupne radne snage), s preostalih 68.1% radne snage raspoređenih kroz mnoge druge industrije.Turizam i odgovarajuće turističke usluge zapošljavaju 6.2% radne snage i 3.6% svih zaposlenih u pariskoj regiji.[18]
Javni promet u Parizu odvija se uglavnom podzemnom željeznicom.Pariski metro, nakon metroa u Londonu,Glasgowu iBudimpešti, četvrti je najstariji metro uEvropi. Prva metro linija otvorena je19. 7.1900. Mreža pariskog metroa sastoji se od 16 linija, od kojih su dvije dodatne linije, s ukupnom dužinom od 212.5km. Oznake metro linija su brojčane i simbolički su predstavljene različitim bojama od01 do14. Metro dnevno koristi oko 5 miliona putnika.
Osim metroa, kroz grad prolazi i željeznicaRéseau Express Régional (RER), koja Pariz povezuje s okolinom, s ukupno 5 linija, označenih slovima odA doE.
Šire područje Pariza povezano je prometnim sistemomTransilien. Za razliku od RER-vozova, vozoviTransilien linija ne prolaze kroz grad, nego završavaju na jednoj od centralnih željezničkih stanica.U predgrađima Pariza voze tramvaji, s 8 linija označenih oznakamaT1 doT8. U Parizu postoje i mnogobrojne autobuske linije, koje su pod upravom više firmi, te noćne linijeNoctilien, koje voze po posebnom voznom redu. Oznake autobusâ su dvocifrene za linije unutar Pariza, a trocifrene za vezu s predgrađima Pariza.
Razlike između grada Pariza i ostatka zemlje naročito su vidljive u oblasti obrazovanja, jer se čuveni univerziteti nalaze upravo tu. Najbolje visoke škole (Grandes écoles) imaju svoja sjedišta u Parizu, kao, npr.,École Polytechnique (1794),HEC,Sciences Po Paris iENS. Nakon 13-godišnjih rasprava elitna školaENA prebačena je 2005. godine u Strasbourg. U njenoj zgradi danas jeSciences Po Paris.
Danas obrazovanje u pariskoj regiji (Île-de-France) zapošljava približno 330.000 ljudi, od kojih su 170.000 profesori i učitelji za približno 2.9 miliona učenika i studenata u 9.000 osnovnih, srednjih, viših škola i obrazovnih ustanova.[19]
U Parizu se nalaze neke od najprestižnijih francuskih visokih (srednjih) škola, kaoLycée Louis-le-Grand iLycée Henri-IV, Ostale visoke škole međunarodnog renomea u Parizu jesuLycée International de Saint Germain-en-Laye iÉcole Active Bilingue Jeannine Manuel.
Do akademske godine 2004/05. Pariz je sa 17 javnih univerziteta u regiji i 359.749 prijavljenih studenata[20] imao najveći broj studenata u Evropi.[21] Prestižnegrandes écoles pariske regije i mnoštvo privatnih i javnih škola, neovisnih o univerzitetima, imaju dodatnih 240.778 prijavljenih studenata, koji su zajedno s univerzitetskom populacijom činili brojku od ukupno 600.527 studenata te godine.[20]
U ranom9. stoljećuKarlo Veliki naložio je svim crkvama da daju poduke u čitanju, pisanju i osnovamaaritmetike u svojim župama i katedralama i da pružaju više obrazovanje u razvijenijim vještinamajezika,fizike,muzike iteologije. U to je doba Pariz već bio jedan od glavnih biskupskih gradova, te se počinjao uzdizati kao školsko središte. Do ranog13. stoljeća škola-katedralaNotre-Dame, kao prva obrazovna institucija, imala je mnoge čuvene učitelje, ali su njihova kontroverzna učenja dovela do stvaranja odvojenog univerziteta Sainte-Genevieve na lijevoj obali, koji je postao središte pariske školske Latinske četvrti, napoznatije po univerzitetuSorbonne.
Kralj Filip II ovlastio je univerzitete1200. godine kao društva koja su svojim učiteljima i studentima dozvoljavala samostalno djelovanje neovisno o kruni i porezima. U to doba mnoga predavanja održavana su na otvorenom. Studenti i učitelji iz okoline Pariza odsjedali bi u hostelima ili u koledžima, sagrađenim za stipendiste koji su dolazili izdaleka. Čuven već u 13. stoljeću, pariski univerzitet imao je studente iz cijele Evrope. Pariskiskolastički centar na lijevoj obali, nazivan "Latinska četvrt", jer su učenja tada održavana nalatinskom, reorganizirat će se oko koledža koji je1257. osnovaoRobert de Sorbon (1201–1274),College de Sorbonne.
Sorbonne je osnovan kaoteološka škola.Papa Klement IV daje svoj pristanak za osnivanje1268 godine. Od prvobitne škole za siromašne studente teologije, s uglednim učiteljima i bogatom opremom raste ugled Sorbonne, koja to ime nosi od 14. stoljeća.
Francuska akademija najstarija je institucija u oblasti duhovnog života i ujedno i najuglednija. Od1801. godine smještena je uCollège des Quatre Nations, gdje je i službeni stan doživotno izabranog sekretara, a nalazi se nedaleko odLouvrea. Akademija je nastala iz jednog pariskog literarnog kruga, koji se od1629. susretao kod danas gotovo nepoznatogValentina Conrarta.1634. udruženje je imalo 34 člana.2. januara1635. Luj XIII proglašava Akademiju državnom institucijom. Ministar,kardinal Richelieu tvorac je Statuta, koji je1637. godine registrirao i priznao pariski sud i parlament. Od1803. Akademija pripadaInstitutu Francuske.
Pariski je univerzitet u 19. stoljeću imao šest fakulteta:pravo,nauku,medicinu,farmaceutiku,književnost i teologiju. Nakon studentskih nemira1968. provedena je opsežna reforma pariskog univerziteta u nastojanju da se rasprši centralizirana studentska masa. Iduće godine bivši jedinstveni pariski univerzitet podijeljen je na 13 autonomnih univerziteta (od "Paris I" do "Paris XIII"), lociranih po cijelom gradu i predgrađima. Svaki od tih univerziteta naslijedio je samo neke od odjela starog univerziteta.Paris I,II,V iX naslijedili su pravo,Paris V medicinu,Paris VI iVII naučne odjele itd.
U pariskoj su regiji prestižnegrandes écoles, specijalizirani centri višeg obrazovanja izvan struktura javnih univerziteta. Većina njih preseljeni su u predgrađa Pariza1960-ih i1970-ih, u nove kampuse, mnogo veće od onih u najgušće naseljenim djelovima grada, iako jeÉcole Normale Supérieure ostala naRue d'Ulm u5. arondismanu. Parisko područje ima veliki broj tehničkih škola, predvođenih prestižnimPariskim tehnološkim institutom (ParisTech), koji sadrži nekoliko koledža, kaoÉcole Polytechnique,École des Mines,Télécom Paris,Arts et Métiers iÉcole des Ponts et Chaussées. Postoje, također, i mnoge poslovne škole, uključujućiHEC,ESSEC,INSEAD iESCP (Evropska škola menadžmenta). Iako je elitna upravna školaENA preseljena u Strasbourg, škola političkih naukaSciences Po još se nalazi u Parizu, na lijevoj obali u7. arondismanu.
Sistemgrandes écoles podržava broj pripremnih škola koje nude kurseve od 2 ili 3 godine, nazvaneClasses préparatoires, poznate i kaoclasses prépas iliprépas. Takvi kursevi omogućavaju pristup ugrandes écoles. Mnoge od najboljih pripremnih škola smještene su u Parizu, uključujućiLycée Louis-le-Grand,Lycée Henri-IV,Lycée Saint-Louis,Lycée Janson de Sailly iLycée Stanislas.[22] Još 2 vrhunske pripremne škole (Lycée Hoche iLycée Privé Sainte-Genevieve) nalaze su u Versaillesu, kraj Pariza. Izbor studenata bazira se na ocjenama i primjedbama učitelja. Pripremne škole privlače mnoge među najboljim studentima u Francuskoj i poznati su kao vrlo zahtjevne po obimu rada i psihološkom naporu.
Francuska nacionalna biblioteka (Bibliothèque nationale de France) najveća je biblioteka u Parizu. Osnovao ju je kraljKarlo V s 911 osobnih knjiga i rukopisa uLouvreu. Kako je tada bio običaj uništiti sve dokumente nakon kraljeve smrti, bibliotečka zbirka nadograđena je tek sa kraljemLuj XI, koji je prestao s ovom tradicijom.
14. 7.1988. godine francuski predsjednikFrançois Mitterrand najavio je izgradnju nove zgrade Francuske nacionalne biblioteke, koja je započela1990. po planovima arhitekteDominiquea Perraulta. Biblioteka je otvorena20. 12. 1996. i sadrži sve publikacije objavljene uFrancuskoj, s preko 10 miliona naslova.
Francuska nacionalna biblioteka upravlja bibliotekama u Parizu, među kojima suFrançois-Mitterrand,Richelieu,Louvois,Opéra iArsenal.[23]
Američka biblioteka u Parizu otvorena je1920. kao dio privatne neprofitne organizacije.[24] Savremena knjižnica vuče porijeklo od knjiga poslanih odAmeričkog udruženja biblioteka američkim vojnicima u Francuskoj.[25]
U prošlosti je Pariz za vodoopskrbu imao samo rijekeSeine iBievre. Kasniji oblici navodnjavanja bili su rimskiakvadukt iz 1. stoljeća iz Wissousa (kasnije napušten), izvori s desne obale od kasnog 11. stoljeća, akvadukt izgrađen približnom putanjom napuštenog rimskog akvadukta, od 15. stoljeća i od1809. kanalL'Ourcq, koji Pariz opskrbljuje vodom iz manje zagađenih rijeka sa sjeveroistoka. Svoj prvi stalni i obilni izvor vode Pariz je dobio tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Od1857. inženjerEugene Belgrand, pod prefektomNapoleona III, baronom Haussmannom, nadgledao je izgradnju niza novih akvadukata, koji su doveli vodu s izvorâ oko grada u nekoliko rezervoara, izgrađenih na najvišim uzvišenjima u gradu. Otada je novi sistem rezervoara postao glavni izvor pitke vode u Parizu, dok se ostaci starog sistema, koji vodu crpe iz nižih nivoa istih rezervoara, koriste za čišćenje ulica.
Pariz ima oko 2.400km podzemnih prolaza namjenjenih odvodu otpadnih voda.[26] Većina ih datira s kraja 19. stoljeća, kao posljedica kombiniranih planova prefekta Haussmanna i inženjera Belgranda na poboljšanju tada vrlo nezdravih uvjeta u gradu. Stalno održavan od same izgradnje, samo manji postotak mreže pariskih kanala zahtijevao je potpunu obnovu. Cijelom mrežom kanala i kolektora od kraja 20. stoljeća upravljakompjuterizirani sistem, poznat po akronimu "G.A.AS.PAR", koji kontrolira svu distribuciju vode u Parizu, te čak i protok Seine kroz glavni grad.
Zdrastvenu njegu i interventnu zdrastvenu pomoć u Parizu i predgrađima pružaAssistance publique - Hôpitaux de Paris (AP-HP), javni bolnički sistem koji zapošljava više od 90.000 ljudi (zdrastveno osoblje i administracija) u 44 bolnice. To je najveći bolnički sistem u Evropi.[27].
Među 44 bolnice kojima upravlja AP-HP, najznačajnije su:
Hôtel-Dieu, osnovana651, najstarija bolnica u Parizu
Slikar,grafičar ikiparPablo Picasso proglašen je počasnim građaninom Pariza1971. Nakon toga ova titula nije više dodijeljena sve do 2003, a otada su je dobili:
2003 - američki novinar i politički aktivistMumia Abu-Jamal i francusko-kolumbijski borac protiv korupcije i kandidatkinja za predsjednikaKolumbijeÍngrid Betancourt;
Rim,Italija, od1956 (Seule Paris est digne de Rome; seule Rome est digne de Paris /Solo Parigi e degna di Roma; Solo Roma e degna di Parigi / "Samo je Pariz dostojan Rima; Samo je Rim dostojan Pariza").
.JPG)
