Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Pantomima je naziv za predstave u kojimaglumac misli i osjećaje lika koji tumači prenosi samo pokretimatijela imimikom, a bez upotreberiječi. U19. vijeku je uHrvatskoj za pantomimu zabilježen nazivnijemoigra.Riječ potiče od grčkog, gdje mimos ili mim znači podražavatelj, podražavanje. Riječ je prvobitno označavala poseban način predstavljanja uantičkompozorištu. Pantomima je umjetnost tišine, poezija visokog kultiviranog pokreta.
Pantomima (panto - sve, mimos - podražavanje) se spominje još uStaroj Grčkoj iRimu, a i u zapisima putopisaca poDalekom Istoku.
Pantomima pripada scenskoj umjetnosti. Njeno sredstvo za izražavanje je u prvoj liniji čovječije tijelo.Gramatika pokreta u pantomimi je uzeta najvećim dijelom iz svakodnevnogživota. Riječi, rekviziti imuzika nisu prisutni. Cilj pantomime nije razvijanje snage ili savitljivosti tijela, nego staviti tijelo pod kontrolusvjesnosti. To znači da je pantomimičar sposoban da u svakome momentu (naprimjer, dvije polovine tijela istovremeno, ali različito pokretati) svoje pokrete kroz svjesnost pobuditi.
U pantomimi razlikujemo tri vrste pokreta:
umjetnost stava ili držanja (kroz spoljašnji, tjelesni stav i pokrete jednog karaktera, njegove osjećaje i unutrašnji stav jedne figure prikazati vidljivim)
znakovi i pokreti iz svakodnevnog života u njihovoj uveličanoj formi (mahanje, pozdravljanje, itd.)
iluziona tehnika (objašnjenje, spor čovjeka sa njegovom okolinom, koja su samo čistim tjelesnim sredstvima prikazana)
Nažalost, gledajući razvoj pantomime kroz različite epohe, ne možemo naći opis koji se prenosio i razvijao sa koljena na koljeno, već samo neke stanice koje su nastale pod određenim okolnostima govornog ili muzičkog teatra kao jedan nijemi, tjelesno izraženi teatar.Pantomima antike i današnja, moderna pantomima se razlikuju jedna od druge. Prva forma pantomime je nastala u antičko vrijeme. U Grčkoj, glumci su igrali mitološke tematike koje su gledaocima bile poznate.Hor, koji se sastojao od 30 do 40 osoba, je pjevao ili komentirao glumčeve namjere na sceni. Arena je primala i do 20.000 posjetilaca, i glumci su koristili velike maske te stajali na visokim štapovima kako bi bili viđeni sa velikog odstojanja. Kasnije u staromRimu nastaje jedna forma teatra koja u središte pažnje stavlja nijemog solistu, pantomimičara. Pantomima je u starome Rimu bila jako popularna, a glumci veoma cijenjeni.
Početak17. vijeka je druga stanica u razvoju umjetnosti pantomime. Nastala je pod sasvim drugačijim okolnostima. Nekim teatrima zakonom nije bilo dozvoljeno da govore, dok su neki teatri imali privilegije govora. Glumci koji su igrali u tišini, kroz pokrete su tražili nove teatralne puteve i na taj način uspijevali da izbjegnu zakon privilegiranih. ItalijanskaCommedia dell arte sa svojim karakterima Arlekina, Kolumbine, Kapitana, Pantalonea i sa svojim karakter maskama imala je najveći uticaj na teatre širom Evrope.Početkom18. vijeka u Parizu je nastupao legendarniJean Gaspard Deburau (Žan Gaspard Debiro) u ulozi Pierrot (Pjeroa) u Thèàtre des Funambules. Njegova figura, melanholični i vječno zaljubljeni Pierrot sa dugim bijelim kostimom, koji u tišini podnosi bol neuzvraćene ljubavi, stajala je tada u kontrastu sa karakterimamelodrame, koji su tada bili umodi.Umjetnost pantomime je uvijek bila povezana sa govorom ili plesom. Prvi put u historiji se pantomima odvaja od govora i plesa, i postaje samostalna umjetnost početkom20. vijeka, ali ne u teatru, nego ueksperimentalnom studiju od velikog reformiste moderne pantomimeEtienne Decroux (Etien Dekrua). UParizu godine1923, Etienne Decroux (rođen1898) je počeo sebe, a kasnije i druge, da obučava pokretima tijela na sceni. Njegov cilj nije bioreformacija pantomime, nego napraviti jednu čistu umjetnost pokreta -Mime Corporel. Decroux analizira pokrete čovječijeg tijela pod geometrijskim okolnostima. Tako nastajeinklinacija (naklon), translacija (pomjeranje) i rotacija čovječijeg tijela kao osnova za sve predstojeće iluzorne tehnike pantomime. Pantomima dobija i svoju pedagogiku i gramatiku geometrijskih pokreta.
Njegovi učenici su slavniJean Louis Barrault (Žan Lui Baro) iMarcel Marceau (Marsel Marso). Marcel Marceau je kasnije Decrouxov sistem razradio i napravio pristupačnim čitavoj publici teatra. Zahvaljujući djelovanju Marceaua na području pantomime, uspio je da ovu umjetnost napravi svjetski poznatom.
Francuska škola razdvaja pojam "pantomime" i "mime".
Pantomima živi u tradiciji stare pantomime, tj. ona priča o svakodnevnom životu, njegove komične i tragične situacije i obraća se direktno publici. Bijela maska od Pierrot-a je često preuzeta. Izražava se putemekstremiteta i mimike.
Mima želi ljudske konflikte i situacije, osjećanja iemocije bez priče izraziti kroz scenu. Njegova vrsta "govora" je simbolična, u stilu Decrouxa, čak i apstraktna, i pušta svoje tijelo da djeluje. Lice nije našminkano ili je prekriveno sa tkaninom ili sa neutralnom maskom.
