| Oligodendrogliom | |
|---|---|
 Mikrografija oligodendroglioma sa karakterističnim granatim, malimkrvnim sudovima poputkokošije žice i ćelijama poputprženog jajeta, s prozirnom citoplazmom i dobro definiranim granicama ćelija (boja H&E) | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| ICD-10 | C71 |
| ICD-9 | 191.9 |
| ICD-O: | M9450/3-9451/3 |
| DiseasesDB | 29450 |
| eMedicine | neuro/281 |
| MeSH | D009837 |
Oligodendrogliomi su tipglioma, za koje se vjeruje da potiču izoligodendrocita umozgu ili iz prekursorskih ćelijaglije. Javljaju se prvenstveno kod odraslih (9,4% svih primarnih tumora mozga icentralnog nervnog sistema), ali se nalaze i kod djece (4% svih primarnih tumoramozga).
Oligodentrogliomi nastaju uglavnom ufrontalnom režnju, a u 50–80% slučajeva prvi simptom je početak aktivnosti napada, bez prethodnih simptoma.Glavobolje, u kombinaciji sa povećanimunutarkranijskim pritiskom također su čest simptom oligodendroglioma. Ovisno o lokaciji tumora, može se izazvati mnogo različitih neuroloških deficita, uključujući, ali ne ograničavajući se na to, gubitak vida, motornu slabost i kognitivni pad. Za karakterizaciju veličine, lokacije i hetero- ili homogenosti tumora, neophodno je skeniranjeračunarskom tomografijom (CT) ilisnimanje magnetnom rezonancom (MRI). Konačna dijagnoza temelji se nabiopsijama ihistopatološkom ispitivanju tumorske mase.
Uzrok oligodendroglioma nije poznat. Neke studije povezuju oligodendrogliom savirusniminfekcija. Studija iz 2009. godine naOxford Neurosymposiumu pokazala je 69% korelacije između mutacije gena NJDS i pokretanja tumora. Izvještaj o jednom slučaju povezao je oligodendrogliom s ozračivanjem adenomahipofize.[1][2]
Oligodendrogliomi se još ne mogu razlikovati od ostalihlezija mozga samo po njihovim kliničkim ili radiografskim izgledima. Zato jebiopsija mozga jedini metod konačne dijagnoze. Oligodendrogliomi rekapituliraju izgled normalnog članaoligodendroglije mozga. (Njihovo ime potječe odgrčkih korijenaoligo = malo" + "dendro" = drvo.) Općenito se sastoje od ćelija s malim do malo uvećanim okruglim kompaktnim jedrima s tamom i malom količinom eozinofilnecitoplazme. Zbog njihovog histološkog izgleda, često se nazivaju ćelijama "prženih jaja". Pojavljuju se kao monotona skupina blago uvećanih okruglih ćelija koje se uvlače u normalan moždaniparenhim i proizvode nejasne čvorove. Iako se čini da je tumor nejasno ograničen, po definiciji je difuzno infiltrirajući tumor.
Klasično imaju tendenciju da formiraju krvotok fino razgranatih kapilara koji mogu dobiti izgled "pileće žice". Kada napadaju strukture sive materije poput korteksa, neoplastični oligodendrociti imaju tendenciju klastera okoneurona pokazujući fenomen koji se naziva "perineuronska satelitoza". Oligodendrogliomi mogu prvenstveno invadirati oko žila ili ispod površine mozga upia mater.
Oligodendrogliomi se moraju razlikovati od uobičajenihastrocitoma. Uočene su neklasične varijante i kombinirani tumori diferencijacije oligodendroglioma i astrocitoma, što ovu razliku čini kontroverznom između različitih grupaneuropatologa. Općenito, u SAD-u su neuropatolozi, koji su školovani na zapadnoj obali, liberalniji u dijagnozi oligodendroglioma od onih koji su studirali na istočnoj obali ili srednjem zapadu, koji dijagnozu oligodendroglioma postavljaju samo za klasične varijante. Molekulska dijagnostika može ovu diferencijaciju zastarjeti u budućnosti.
Ostaliglijini i glioneuronski tumori s kojima ih često miješaju, zbog monotonog izgleda okruglih ćelija, uključujupilocitni astrocitom,centralni neurocitom, takozvanidisembrioplazijski neuroepitelni tumor ili, povremeno,ependimom.
Histopatološko gradiranje oligodendroglioma je kontroverzno. Još se najčešće korištena shema ocjenjivanja temelji na smjernicamaSvjetske zdravstvene organizacije (WHO). iz 2007. Ažuriranje klasifikacijae je u toku.[3] Oligodendrogliomi se obično dihotomiraju u tumor II stepena (niži stepen).
Nažalost, smjernice SZO uključuju i subjektivne kriterije za II stupanj. Pored toga, prisustvo niske mitotske aktivnosti, vaskularne proliferacije i nekroze, uključujući pseudopalizirajuću nekrozu, same po sebi nisu dovoljne za povišenje stepena ovog tumora. To dovodi do neizbježne varijabilnosti među posmatračima-patolozima u dijagnozi. Konačnu odgovornost za donošenje odluka o liječenju i tumačenje ove dijagnoze snosi onkolog u dogovoru s pacijentom i njegovom porodicom.
Predloženo je da smjerniceSvjetske zdravstvene organizacije (SZO) trebaju sadržavati kategoriju za oligodendrogliome IV stepena, za koje se u osnovi čini da suglijinenovotvorine, sa neodoljivim karakteristikamaglioblastoma multiforme (GBM ), koji proizlaze iz poznatih oligodendroglioma nižeg stepena ili GBM sa značajnim udjelomoligodendrocitne diferencijacije. Dijagnostička korisnost ove druge kategorije je neizvjesna, jer se ovi tumori mogu ponašati ili poput glioblastoma ili stupnja IIIanaplazijskog oligodendroglioma. Kao takva, ovo je izuzetno neobična dijagnoza.
Ažurirane smjernice SZO, objavljene 2007., preporučuju klasifikaciju takvih tumora za sada kao „glioblastom sa komponentom oligodendroglioma“.[4] Ostaje da se utvrdi da li ovi tumori imaju bolju prognozu od standardnih glioblastoma.
Daleko najčešća pronađena strukturna deformacija je zajednička delecija hromosomskih krakova 1p i 19q. Visoka učestalost kodelecije upečatljiva je osobina ovog glijskg tumora i smatra se "genetičkim potpisom" oligodendroglioma.Alelni gubici na 1p i 19q, odvojeno ili u kombinaciji, češći su kod klasičnih oligodendroglioma nego kod astrocitoma ili oligoastrocitoma.[5] U jednoj studiji, klasični oligodendrogliomi pokazali su gubitak 1p u 35 od 42 (83%) slučaja, gubitak od 19q u 28 od 39 (72%), a oni koji su kombinirani u 27 od 39 (69%) slučajeva; nije došlo do značajne razlike u gubitku statusaheterozigotnosti od 1p / 19q između niskog stupnja i anaplazijskog oligodendroglioma.[5] 1p / 19q ko-delecija korelirana je i s hemoosjetljivošću i s poboljšanom prognozom oligodendroglioma.[6][7] Genski proizvodi izgubljeni kao posljedica ove kodelecije mogu uključivati medijatore rezistencije na genotoksične terapije. Alternativno, gubitak 1p / 19q može biti rana onkogena lezija, koja pospješuje stvaranje glijinih novotvorina, koje zadržavaju visoku osjetljivost na genotoksični stres. Većina većih centara za liječenje raka rutinski provjerava delecije 1p / 19q kao diopatološkog izvještaja o oligodendrogliomima. Status lokusa 1p / 19q može se otkritiFISH-om, analizom gubitka heterozigotnosti (LOH) ilivirtualnom analizom kariotipa. Prednost virtualne analize je u procjeni cijeloggenoma u jednom testu, kao i lokusa 1p/19q. To omogućava procjenu ostalih ključnih lokusa u glijskim tumorima, kao što su EGFR i status broja kopija TP53.
Dok je prognostički značaj delecija 1p i 19q dobro utvrđen za mješovite oligoastrocitome, taj značaj delecija za gliome niskog stupnja kontroverzniji je. Što se tiče glioma niskog stupnja, nedavna studija također sugerira da ko-delecija 1p / 19q može biti povezana satranslokacijom (1;19) (q10;p10) koja je, poput kombiniranedelecije 1p/19q, povezana sa superiornšću ukupnog preživljenja i preživljenja bez progresije bolesti kod bolesnika sa gliomom niskog stepena.[8] Oligodendrogliomi rijetko pokazuju mutacije u genu p53, što je za razliku od ostalih glioma.[9] Amplifikacijareceptora epidermnog faktora rasta i cijela 1p / 19q kodelacija međusobno se isključuju i predviđaju potpuno različite ishode, a amplifikacija EGFR predviđa lošu prognozu.[10] Postoji snažnakorelacija između 1p/19q kodelacije i ekspresije pronervnih gena, što sugerira da gliomi sa 1p19q kodelecijom predstavljaju podskupinu pronervnih glioma.[10]
Općenito se smatra da su oligodendrogliomi neizlječivi pomoću dosadašnjih tretmana. Međutim, u poređenju sa češćimastrocitomima, oni polahko rastu s produženim preživljavanjem. U jednoj seriji,medijana vremena preživljavanja za oligodendrogliome stupnja II bila je 11,6 godina.[11]
Međutim, takvi podfaci mogu zavarati, jer ne uzimaju u obzir tipove liječenja niti genetički potpis tumora. Nedavna studija analizirala je preživljavanje zasnovano nahromosomskim delecijama i efektima zračenja ilihemoterapija kao liječenja, sa sljedećim rezultatima (i za niski stepen i za anaplazijske oligodendrogliome): delecija 1p/19q sa zračenjem = 121 mjesec (srednja vrijednost), delecija 1p/19q s hemoterapijom = preko 160 mjeseci (srednja vrijednost još nije dostignuta), bez delecije 1p/19q sa zračenjem = 58 mjeseci (srednja vrijednost) i bez delecije 1p/19q sa hemoterapijom = 75 mjeseci (srednja vrijednost).[12]
Zbog indolentne prirode ovog tumora i potencijalnogmorbiditeta povezanog saneurohirurgijom,hemoterapijom izračenjem, većinaneuroonkologa će u početku pohađati kurs odbudno čekanje i liječiti pacijente simptomatski. Simptomatski tretman često uključuje upotrebuantikonvulziva za napadaje isteroida zaoticanje mozga.
Standardni raspored doziranja temozolomida je pet uzastopnih dana dnevnog doziranja tokom 28-dnevnih ciklusa. Međutim, različiti načini doziranja mogu dati bolje rezultate, poput kontinuiranog dnevnog doziranja, uz upotrebu manjih količina lijeka (npr. 21-dnevno doziranje tokom 28-dnevnih ciklusa). Kao primjer promijenjenog rasporeda doziranja, prikazani su obećavajući rezultati korištenjem nižih dnevnih doza svakog dana tokom sedam sedmica, nakon čega slijede 4-nedeljne pauze.[13] Što se tiče trajanja doziranja, za oligodendrogliome ono koje propisuju onkolozi znatno varira i čini se da se kreće od šest do preko 32 ciklusa (tj. tokom tri godine). U jednoj studiji, istraživači su upoređivali pacijente koji su primali temozolomid najmanje 12 mjeseci u ciklusu 5/28 dana, dijeleći takve pacijente u dvije grupe: "kratkotrajni" koji su primali temozolomid 12-18 ciklusa i oni "dugoročni" pacijenti koji su primali temozolomid 19 ili više ciklusa (raspon je bio od 19 do 32 ciklusa). Otkrili su da postoji statistički značajna prednost za "dugotrajno" liječenje (medijana preživljavanja bez progresije za "kratkotrajne" pacijente bila je 95 sedmica (praćenje od 73 sedmice), ali za "dugoročne" pacijente srednji opstanak bez progresije još nije dostignuto (praćenje od 134 sedmice).[14][15]
Zbog njihove difuzno infiltrirajuće prirode, oligodendrogliomi se ne mogu u potpunosti resecirati i nisu izlječivihirurškim ekscizijama. Ako tumorska masa komprimira susjedne moždane strukture,neurohirurg će obično ukloniti onoliko tumora koliko može bez oštećenja drugih kritičnih, zdravih moždanih struktura. Operacija može biti praćenahemoterapijama,zračenjem ili kombinacijom oboje, ali nedavne studije sugeriraju da zračenje ne poboljšava opće preživljavanje (čak i kada posmatraju dob, klinički podaci, histološka ocjena i tip operacije).[12][16][17]
Oligodendrogliomi, kao i svi drugi infiltrirajućigliomi, imaju vrlo visoku (gotovo ujednačenu) stopu recidiva i vremenom postepeno rastu. Ponavljajući tumori se obično liječe agresivnijom hemoterapijom i terapijom zračenjem. Nedavno sestereotaktička hirurgija pokazala uspješnom u liječenju malih tumora koji su rano dijagnosticirani.
Dugoročno preživljavanje zabilježeno je u manjine pacijenata.[18] Uz agresivan tretman i pomno praćenje moguće je nadživjeti obično očekivano trajanje života oligodendroglioma niskog stupnja. Westergaardova studija (1997) pokazala je da su pacijenti mlađi od 20 godina imali medijanu preživljavanja od 17,5 godina. Kod pacijenata starijih od 30 godina stopa preživljavanja je niža, ali kako opcije liječenja rastu, stopa preživljavanja je veća. Međutim, vjerojatnije je da će pacijent s lošim općim zdravstvenim stanjem prije proći nego oni koji imaju dobro opće zdravstveno stanje.[19] Druga studija pokazuje stopu preživljavanja od 34% nakon 20 godina.[20] Međutim, kao što je gore pomenuto, takvi podaci mogu zavarati jer ne uzimaju u obzir vrste liječenja niti genetički potpis tumora. Pored toga, takvi povijesni podaci gube značaj, zbog relativno dugog preživljavanja pacijenata (u usporedbi s drugim tipovima tumora mozga) i uvođenja novijih mogućnosti liječenja s vremenom.