Novinarstvo je oblast komunikacionih nauka, profesija i vještina sakupljanja, pripreme, uređivanja i distribucijevijesti imedija u vezi, preko pamfleta,novina,časopisa,knjiga,radija,televizije, a u novije vrijeme i preko savremenih digitalnih komunikacija kao što jeinternet.
Novinarstvo je također proizvodnja i distribucija izvještaja o interakciji događaja, činjenica, ideja i ljudi koji su "vijesti dana" i koji obavještavaju društvo u barem određenoj mjeri. Riječ, imenica, odnosi se na zanimanje (profesionalno ili ne), metode prikupljanja informacija i organiziranje književnih stilova.
Pojam novinarstvo se u početku odnosio na prenošenje aktuelnih događaja široj publici, preko štampanih medija kao što su novine, ali sa razvojem novijih tehnologija, kao što suradio,televizija iinternet, značenje pojma proširilo i danas podrazumjeva sve štampane, elektronske i digitalne medije preko kojih se prenose aktuelna dešavanja.
Odgovarajuća uloga novinarstva varira od zemlje do zemlje, kao i percepcije profesije i statusa koji iz toga proizilazi. U nekim zemljama, mediji su pod kontrolom vlade i nisu nezavisni.[1] U drugim slučajevima, mediji su nezavisni od vlade i rade kao privatna industrija. Osim toga, zemlje mogu imati različite primjene zakona koji se bave slobodom govora, slobodom štampe, kao i slučajevima klevete i klevete.
Proliferacijainterneta ipametnih telefona donijela je značajne promjene u medijskom okruženju od početka 21. vijeka. Ovo je stvorilo pomak u potrošnji kanala štampanih medija, jer ljudi sve više konzumiraju vijesti puteme-čitača, pametnih telefona i drugih osobnih elektroničkih uređaja, za razliku od tradicionalnijih formatanovina,časopisa ili televizijskih vijesti. Novinske organizacije imaju izazov da u potpunosti monetizuju svoje digitalno krilo, kao i da improvizuju u kontekstu u kojem objavljuju u štampi. Novine se suočavaju s tim da prihodi od štampe opadaju bržim tempom od stope rasta digitalnih prihoda.[2]
Dok su publikacije koje su vijesti izvještavale širu javnost na standardizovan način počele da se pojavljuju tek u 17. vijeku i kasnije, vlade su još za vremedinastije Han uKini koristile redovno objavljivane biltene vijesti.[3] Slična izdanja nastala su u Republici Veneciji u 16. vijeku.[4] Ovi bilteni su, međutim, bili namijenjeni samo državnim službenicima, te stoga nisu bili novinarske vijesti u modernom smislu te riječi.
Kako su se širile tehnologije masovnog štampanja kao što ještamparska mašina, osnovane su novine kako bi sve pismenijoj publici pružile vijesti.[5] Prvi spomen privatnih novinskih izdavača u Kini datiraju iz kasne dinastijeMing 1582. godine.Relation aller Fürnemmen und gedenckwürdigen Historien Johanna Carolusa, objavljena 1605. godine u Strazburu, često se spominju kao prve novine u Evropi.
Sloboda štampe je formalno uspostavljena uVelikoj Britaniji 1695. godine, aAlan Rusbridger, bivši urednikThe Guardiana, izjavio je: "licenciranje štampe u Britaniji je ukinuto 1695. Sjetite se kako su slobode koje su ovdje osvojene postale uzor za veći dio ostatak svijeta, i budite svjesni kako nas svijet još uvijek promatra da vidi kako štitimo te slobode."[6] Prvi uspješni engleski dnevni list, Daily Courant, izlazio je od 1702. do 1735. godine.[7] Dok su novinarska preduzeća pokrenuta kao privatni poduhvati u nekim regijama, kao što suSveto Rimsko Carstvo iBritansko Carstvo, druge zemlje kao što suFrancuska iPruska zadržale su strožu kontrolu nad štampom, tretirajući je prvenstveno kao način vladine propagande i podvrgavajući je jednoobraznoj cenzuri. Druge vlade, kao što jeRusko carstvo, imale su još veće nepoverenje prema novinarskoj štampi i efektivno su zabranjivale novinarske publikacije sve do sredine 19. vijeka.[8] Kako je izdavanje novina postajalo sve više ustaljena praksa, izdavači bi povećavali izdavanje na sedmičnu ili dnevnu stopu. Novine su bile više koncentrisane u gradovima koji su bili centri trgovine, kao što suAmsterdam,London iBerlin. Prve novine u Latinskoj Americi nastale su sredinom do kasnog 19. vijeka.
Novine su imale značajnu ulogu u mobilisanju podrške javnosti u korist liberalnih revolucija kasnog 18. i 19. vijeka. U američkim kolonijama, novine su motivisale ljude na pobunu protiv britanske vladavine objavljivanjem pritužbi protiv britanske krune i ponovnim objavljivanjem pamfleta revolucionara kao što jeThomas Paine,[9][10] dok su lojalističke publikacije motivirale podršku protiv američke revolucije.[11] Novinske publikacije uSjedinjenim Državama će ostati ponosno i javno pristrasne tokom cijelog 19. vijeka.[12] UFrancuskoj su političke novine nastale tokomFrancuske revolucije,a L'Ami du peuple, koju je uređivaoJean-Paul Marat, igrala je posebno poznatu ulogu u zalaganju za prava revolucionarnih nižih klasa.Napoleon će ponovo uvesti stroge zakone ocenzuri 1800. godine, ali nakon njegove vladavine štampane publikacije će procvjetati i igrati važnu ulogu u političkoj kulturi.[13] Kao dio revolucija 1848. godine, radikalne liberalne publikacije kao što suRheinische Zeitung,Pesti Hírlap iMorgenbladet motivirale su ljude da svrgnu aristokratske vladeCentralne Evrope.[14] Druge liberalne publikacije su imale umjereniju ulogu: Ruski bilten hvalio jeAleksandra II o ruskim liberalnim reformama u kasnom 19. vijeku i podržavao je povećanje političkih i ekonomskih sloboda za seljake, kao i uspostavljanje parlamentarnog sistema u Rusiji.[15] Dalje na lijevoj strani, socijalističke i komunističke novine imale su široke sljedbenike uFrancuskoj,Rusiji iNjemačkoj uprkos tome što su bile zabranjene od strane vlada.[16][17][18]
Novinarstvo uKini prije 1910. prvenstveno je služilo međunarodnoj zajednici. Zbacivanje starog imperijalnog režima 1911. dovelo je do porasta kineskognacionalizma, okončanjacenzure i potražnje za profesionalnim novinarstvom širom zemlje.[19] Svi veći gradovi su pokrenuli takve napore. Do kasnih 1920-ih, međutim, postojao je mnogo veći naglasak na reklamiranju i širenju tiraža, a mnogo manje zanimanja za onu vrstu zagovaračkog novinarstva koje je inspirisalo revolucionare.[20]
Pariške novine su uglavnom stagnirale nakonPrvog svjetskog rata; tiraž se povećao na šest miliona dnevno sa pet miliona 1910. godine. Najveća poslijeratna uspješna priča bila jeParis Soir; kojoj je nedostajala bilo kakva politička agenda i bila je posvećena pružanju mješavine senzacionalnog izvještavanja za pomoć cirkulaciji i ozbiljnih članaka za izgradnju prestiža. Do 1939. njegov tiraž je bio preko 1,7 miliona, duplo više od njegovog najbližeg rivala tabloidaLe Petit Parisien. Pored svojih dnevnih novina,Paris Soir je sponzorisao veoma uspješan ženski časopisMarie-Claire. Još jedan magazinMatch kreiran je po uzoru na fotoreporterstvo američkog magazinaLife.[21]
Do 1900. popularno novinarstvo uBritaniji usmjereno na najveću moguću publiku, uključujući radničku klasu, pokazalo se uspješnim i profitiralo je oglašavanjem.Alfred Harmsworth, 1. vojvovaNorthcliffea (1865–1922), "Više od bilo koga... oblikovao je modernu štampu. Razvoj koji je on uveo ili iskoristio ostaje centralni: širok sadržaj, iskorištavanje prihoda od reklama za subvencioniranje cijena, agresivan marketing, podređena regionalna tržišta, nezavisnost od partijske kontrole.[22] NjegovDaily Mail držao je svjetski rekord u dnevnoj cirkulaciji do svoje smrti. PremijerLord Salisbury je šaljivo rekao da su ga "napisali kancelarijski momci za kancelarijske momke".[23]
Opisana kao "mjerka stoljeća", jer je nova novinarkaThe Daily Telegrapha 1939. godineClare Hollingworth bila prva koja je izvijestila o izbijanjuDrugog svjetskog rata.[24] Dok je putovala izPoljske uNjemačku, uočila je i prijavila njemačke snage nagomilane na poljskoj granici; NaslovDaily Telegrapha je glasio: "1.000 tenkova skupljeno na poljskoj granici"; tri dana kasnije bila je prva koja je prijavila Njemačku invaziju na Poljsku.[25]
Tokom Drugog svjetskog rata,George Orwell je sedam godina radio kao novinar uThe Observeru, a njegov urednikDavid Astor dao je svakom novom regrutu primjerak Orwellovog esejaPolitika i engleski jezik” – kritika nejasnog, aljkavog jezika.[26] Godine 2003. književni urednik u novinamaRobert McCrum napisao je: "Čak i sada, to se citira u našoj knjizi stilova".[26]
Prve novine uIndiji,Hicky's Bengal Gazette, objavljene su 29. januara 1780. Ovaj prvi napor u novinarstvu trajao je vrlo kratko, ali je bio značajan, jer je iznjedrio moderno novinarstvo u Indiji. Nakon Hickyjevih napora koji su morali biti ugašeni samo u roku od dvije godine od tiraža, nekoliko engleskih novina počelo je izlaziti nakon toga. Većina njih je imala tiraž od oko 400 i bili su sedmične novine koje su davale lične vijesti i reklame o raznim proizvodima. Kasnije, 1800-ih, engleske novine su pokrenuli indijski izdavači sa Indijcima koji govore engleski kao ciljnom publikom. Tokom te ere velike razlike u jeziku bile su glavni problem u omogućavanju nesmetane komunikacije među ljudima u zemlji. To je zato što su jedva poznavali jezike koji su preovladavali u drugim dijelovima ove ogromne zemlje. Međutim, engleski je postaolingua franca širom zemlje. Značajna među ovom vrstom je ona pod nazivomBengal Gazette koju je pokrenuoGangadhar Bhattacharyya 1816. godine.
Krajem 19. i početkom 20. vijeka uSjedinjenim Državama su se pojavila medijska carstva pod kontrolom osoba poputWilliama Randolpha Hearsta iJosepha Pulitzera. Shvativši da bi mogli proširiti svoju publiku napuštanjem politički polariziranog sadržaja, čime su zarađivali više novca od reklama, američke novine su počele napuštati svoju stranačku politiku u korist manjeg političkog izvještavanja počevši oko 1900. godine.[27] Novine ove ere prihvatile su senzacionalizirano izvještavanje i veće tipove i rasporede naslova, stil koji će postati nazvan "žuto novinarstvo". Izdavanje novina postalo je mnogo više profesionalizovano u ovoj eri, a pitanja kvaliteta pisanja i discipline u radnoj prostoriji doživjela su ogroman napredak.[28] Ova era je vidjela uspostavljanje slobode štampe kao pravnu normu, jer je predsjednikTheodore Roosevelt pokušao, ali nije uspio, tužiti novine zbog izvještavanja o korupciji u njegovom rukovanju kupovinom Panamskog kanala.[29] Ipak, kritičari primjećuju da, iako je sposobnost vlade da suzbije novinarski govor jako ograničena, koncentracija vlasništva u novinama (i općenito medijima) u rukama malog broja vlasnika privatnih preduzeća dovodi do drugih predrasuda u izvještavanju i autocenzure medija koja ide u prilog interesa korporacija i vlade.[30][31][32]
Iako različiti postojeći kodeksi imaju neke razlike, većina njih ima zajedničke elemente uključujući principe – istinitosti, tačnosti, objektivnosti, nepristrasnosti, pravičnosti i javne odgovornosti – budući da se oni odnose na pribavljanje informacija vrijednih vijesti i njihovog naknadnog širenja javnosti.[33][34][35][36][37]
Bill Kovach iTom Rosenstiel predlažu nekoliko smjernica za novinare u svojoj knjiziThe Elements of Journalism.[38] Njihov stav je da je novinarstvu primarna lojalnost prema građanima i da su novinari zato obavezni da govore istinu i da moraju služiti kao nezavisni monitori moćnih pojedinaca i institucija u društvu. U tom smislu, suština novinarstva je da građanima pruži pouzdane informacije kroz disciplinu verifikacije.
Neki novinarski etički kodeksi, posebno evropski,[39] također uključuju brigu o diskriminatornim referencama u vijestima na osnovu rase, vjere, seksualne orijentacije i fizičkih ili mentalnih invaliditeta.[40][41][42][43][44] Parlamentarna skupštinaSavjeta Evrope usvojila je 1993. godine Rezoluciju 1003 o etici novinarstva kojom se novinarima preporučuje da poštuju pretpostavku nevinosti, posebno u slučajevima kojima su još uvijek sudski procesi u toku.[44]
UVelikoj Britaniji, sve novine su vezaneKodeksom prakse Nezavisne organizacije za standarde štampe. Ovo uključuje tačke kao što su poštovanje privatnosti ljudi i osiguranje tačnosti. Međutim,Media Standards Trust je kritizirao Kodeks, tvrdeći da ga treba radikalno promijeniti kako bi se osiguralo povjerenje javnosti u novine.
Ovo je u oštroj suprotnosti s medijskom klimom prije 20. vijeka, gdje su medijskim tržištem dominirale manje novine i pamfletiri koji su obično imali otvorene i često radikalne ciljeve, bez pretpostavke ravnoteže ili objektivnosti.
Zbog pritiska na novinare da promptno i pred konkurencijom izvještavaju vijesti, činjenične greške se češće javljaju nego u pisanoj formi koja se proizvodi i montira pod manjim vremenskim pritiskom. Tako tipično izdanje velikih dnevnih novina može sadržati nekoliko ispravki članaka objavljenih prethodnog dana. Možda najpoznatija novinarska greška uzrokovana vremenskim pritiskom bilo je izdanjeChicago Daily Tribunea Deweyjem porazom Trumana, zasnovano na rezultatima prijevremenih izbora koji nisu predvidjeli stvarni rezultat američkih predsjedničkih izbora 1948. godine.
Postoji preko 242 etička kodeksa u novinarstvu koji se razlikuju u različitim regijama svijeta.[45] Etički kodeksi nastaju kroz interakciju različitih grupa ljudi kao što su javnost i sami novinari. Većina etičkih kodeksa služi kao reprezentacija ekonomskih i političkih uvjerenja društva u kojem je kodeks napisan.[45] Uprkos činjenici da postoji niz etičkih kodeksa, neki od ključnih elemenata prisutnih u svim kodeksima su: ostati objektivan, pružiti istinu i biti pošten.[45]
Novinarstvo nema univerzalni kodeks ponašanja; pojedinci nisu zakonski obavezni da poštuju određeni skup pravila kao što to čine doktori ili advokati.[46] Bilo je diskusija za stvaranje univerzalnog kodeksa ponašanja u novinarstvu. Jedna sugestija se fokusira na postojanje tri zahtjeva za vjerodostojnost, opravdanu posljedicu i tvrdnju o ljudskosti.[47] U okviru tvrdnje o kredibilitetu, od novinara se očekuje da javnosti pruže pouzdane i tačne informacije, i da dopuste javnosti da preispita prirodu informacija i njihovo sticanje. Druga tvrdnja o opravdanim posljedicama fokusira se na odmjeravanje koristi i štetnosti potencijalno štetne priče i postupanje u skladu s tim. Primjer opravdane posljedice je razotkrivanje profesionalca sa sumnjivim postupcima; s druge strane, postupati u okviru opravdanih posljedica znači saosećajno pisati o porodici u žalosti. Treća tvrdnja je tvrdnja humanosti koja kaže da novinari pišu za globalnu populaciju i stoga moraju služiti svima globalno u svom radu, izbjegavajući manju lojalnost državi, gradu itd.[48]
