Još u antičko vrijeme su Mongoliju zbog nestvarno surove klime naseljavala gotovo isključivo nomadska plemena stočara. U to doba, u ovoj velikoj državi postojala su tek sporadično manja naselja Samojedi i Ujgura, kao i neka pod kineskim utjecajem.
Još u to vrijeme dolazilo je do napada pojedinih plemena na Kinu i na putu svile koji je prolazio zapadnom i središnjom Azijom. U srednjem vijeku uspjelo jeDžingis Kanu (1155-1227) ujediniti mongolska plemena u državu koja je nekoliko vijekova vladala svjetskim carstvom, koje je1240. dosezalo čak do srednje Evrope. Njegov unuk Kublaj Kan (†1294 u Pekingu) osnovao je u Kini dinastiju Yuan i budističkim svećenicima prenio pravo upravljanja Tibetom. Nakon nekoliko razdoblja slabosti oko 1400-te je pod Timur Lenkom opet stvoreno veliko carstvo koje je kasnije u razdoblju između1690 i1757 prešlo na kinesku dinastiju Qving.
Nakon njenog sloma 1911. godine, Mongolija je proglasila nezavisnost, ali je ipak (uprkos ruskoj pomoći) potrajalo do 1921. da su kineske snage (sjeverni militaristi) konačno istjerane iz zemlje. 1924. godine proglašena je Narodna Republika Mongolija, i postala je zemlja-satelit SSSRa. U ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, gotovo potpuno je uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike privredne probleme. Za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, među ostalima, gotovo sva inteligencija zemlje i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički samostani Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama bespovratno su uništeni.
Na krilima promjena u istočnoj Evropi pojavio se1990. i u Mongoliji demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su1992. Danas je demokratija u Mongoliji stabilnija nego u bilo kojoj drugoj državi centralne Azije. Na predsjedničke izbore u maju 2005. izašla su po dva prijašnja predsjednika vlade i dva industrijalca, dakle četiri ugledna kandidata. Glavne predizborne teme bile su tržišna privreda i borba protiv nezaposlenosti i korupcije; ovo zadnje pripisivalo se obojici kandidata koji su ušli u drugi krug.
Od 1990. do 1996. vladali su reformirani komunisti, a onda do 2000. Demokratska stranka. Od 2004. na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka.
Mongolija je vrlo rijetko naseljena zemlja stepa,planina ipustinja. Sa 1,565.501km2 ona je 18. država po veličini od ukupno 194 države, tek nešto malo manja odIrana. Ali za razliku od Irana, sa svojih 2,66 milijuna stanovnika ima samo 4 posto njegovog stanovništva - isto koliko i 140 puta površinom manji otokJamajka. Takva rijetka naseljenost neće se, vjerovatno, u ovom stoljeću ozbiljnije mijenjati, iako je istina da se stanovništvo Mongolije u zadnjih 30 godina udvostručilo.
Mongolska privreda je pretežno agrarna; tradicionalni proizvodi sumeso,mlijeko ivuna. Osim toga, proizvodi se neštožitarica (na samo par promila površine),krompir ipovrće. U ukupnom društvenom bruto proizvodupoljoprivreda - jednako kao iindustrija - učestvuje s nepunih 30 posto.
Rudno bogatstvo Mongolije se sastoji uglavnom oduglja, nekihminerala,bakra,nafte ,zlata isrebra. Godine 2010. je počela konstrukcija rudnika zlata i bakra Oyou Tolgoi, koji će biti najveća investicija u historiji Mongolije, u iznosu od 10 milijardi američkih dolara.[2] Kada bude kompletiran, rudnik će proizvoditi 450 000 tona bakra godišnje. Svjetske potrebe za bakrom su 19 miliona tona.[3] Pretpostavljene zalihe na lokaciji su: bakar 2,7 miliona tona, zlato 48 miliona grama, srebro 1,9 hiljada tona, i molibden 205 hiljada tona. Ovaj posao vodi kompanija Rio Tinto.
Nakon dužeg razdoblja stagnacije (1990.-2002.) u zadnjih par godina privreda se oporavlja i pokazuje rast od 5,3 do 10 posto. Taj rast počiva većim dijelom na uslužnim djelatnostima čiji je udio u ukupnoj privredi narastao na oko 40 posto, i na nešto povoljnijim svjetskim cijenama bakra i zlata. Međutim, rezultat tog porasta je uglavnom zaobišao siromašno stanovništvo. Ispod granica siromaštva i dalje živi oko 36 posto stanovništva, slično kao i 1990. Teške godine reformi povećale su doduše udio privatnog poduzetništva na oko 80 posto, ali su se povećale socijalne razlike kao i one između grada i sela. Vlada barata podatkom o oko 4% nezaposlenih, međutim, neki međunarodni stručnjaci smatraju da je procjena od oko 25% bliža istini.
.svg)
![[icon]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aWiki_letter_w_cropped.svg)
