Med je slatka viskoznatečnost koja dolazi iz medonosnihbiljaka. Med je najčešće vodeni rastvorglukoze,fruktoze, tesaharoze. Sadrži aromatične materije,šećer i kiseline. Ima visoku kaloričnu vrijednost, sadrži hranjive materije. Dijeli se na monoflorni i poliflorni.
Med proizvodi nekoliko vrstapčela, od kojih su najpoznatije pčele medarice[1][2] koje ga stvaraju odnektara koji skupljaju nacvjetovima ili slatkim izlučevinama (medene rose) nekihinsekata. Med se pravi i skladišti za ishranu pčelinjih zajednica. Pčele proizvode med prikupljanjem i zatim rafiniranjem zašećerenih izlučevina biljaka (prvenstveno cvjetnog nektara) ili izlučevina drugih insekata, poput medljike lisnih uši. Ovo prečišćavanje se odvija i unutar pojedinih pčela, kroz regurgitaciju i enzimsku aktivnost, kao i tokom skladištenja u košnici, kroz isparavanje vode koja koncentriše šećere meda dok ne postane gust i viskozan.
Medonosne pčele prave zalihe meda u košnici. Unutar košnice nalazi se struktura napravljena od voska koja se zove saće. Saće se sastoji od stotina ili hiljada heksagonalnih ćelija u koje pčele vraćaju med za skladištenje. Druge vrste pčela koje proizvode med pohranjuju supstancu u različitim strukturama, kao što su lonci napravljeni od voska i smole koje koristi pčela bez uboda.[1][2][3]
Med za ljudsku ishranu sakuplja se iz kolonija divljih pčela ili iz košnica domaćih pčela. Med koji proizvode pčele je najpoznatiji ljudima zahvaljujući njegovoj komercijalnoj proizvodnji i dostupnosti širom svijeta.[4] Uzgoj pčela je poznat kao pčelarstvo ili pčelarstvo, sa uzgojem pčela bez uboda koji se obično naziva meliponikultura.
Med je sladak zbog visoke koncentracije monosaharida fruktoze i glukoze. Ima otprilike istu relativnu slatkoću kao saharoza (stoni šećer).[4][5] Jedna standardna supena kašika (15 mL) meda daje oko 190 kilodžula (46 kilokalorija) energije hrane.[6] Ima atraktivna hemijska svojstva za pečenje i karakterističan ukus kada se koristi kao zaslađivač.[4] Većina mikroorganizama ne može rasti u medu i zato se zatvoreni med ne kvari. Uzorci meda otkriveni u arheološkim kontekstima pokazali su se jestivim čak i nakon hiljada godina.[7][8]
Upotreba i proizvodnja meda ima dugu i raznoliku povijest, sa svojim počecima u prapovijesnim vremenima. Nekoliko pećinskih slika u Cuevas de la Araña u Španiji prikazuje ljude koji traže med prije najmanje 8.000 godina.[9] ref name=Crane83>Crane, Eva (1983)The Archaeology of Beekeeping, Cornell University Press,ISBN0-8014-1609-4</ref> Humans followed thegreater honeyguide bird to wild beehives;[10] Dok je Apis melifera insekt Starog svijeta, meliponiklturu pčela bez uboda u Novom svijetu velikih razmjera prakticirali su Maje još od predkolumbijskih vremena.[2][11]
Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. Nektar koji pčele skupljaju iz cvijeća glavni je izvorugljikohidrata, a zatim ga pretvaraju u lahko probavljivišećer -glukozu ifruktozu (glavne sastojke meda). Zreli med ne sadrži više od 20% vode, a pčele ga u saću pokrivaju voštanim poklopcima i tako čuvaju od upijanja vlage i kvarenja. U medu se nalazeminerali,aminokiseline, visoko vrijedne organske kiseline kao što sumravlja,jabučna,limunska,sirćetna,jantarna kiselina,pigmenti, razni derivatihlorofila,vosak,inulin, te elementekompleksa vitamina B. Medljikovac sadrži 13 puta više mineralnih tvari od cvjetnog meda, a osobitoželjeza.
Nektarni med - Med dobijen od cvjetnog nektara koje su pčele donijele u košnicupčelinjaka i pohranile ga u satne ćelije, naziva se nektarni med. Boja nektarnog meda zavisi od porijekla nektara,odnosno zavisi od toga sa kojeg cvijeta biljke je potekao i može varirati od blijedo žute do zagasito tamne boje. Gustina nektarnog meda zavisi od vremena koji je proveo uskladišten i od porijekla nektara od kojeg je nastao. Npr. bagremov med dugo vremena ostaje u tečnom stanju i izrazito je svijetle boje. Med od drače brzo kristalizira. Heljdin med je najtamniji nektarni med. Med u svom sastavu može da sadrži i veću ili manju količinu cvjetnog praha, (polena), čijom analizom prisustva se određuje porijeklo meda
Med medljikovac - Med dobijen od izlučevina biljnih uši naziva se medljikovac. Ovaj med se još naziva i šumski med, jer biljne uši čije izlučevine pčele sakupljaju, sišu sokove raznog šumskog drveca, (jela, bor, smreka, aniš,hrast, lipa,bukva). Med medljikovac je uvijek tamne boje i bogatiji je mineralima od nektarnog meda. Ova vrsta meda brzo kristalizira.
Kremasti med - Ova vrsta meda potiče od prirodnog meda i dobija se miješanjem tekućeg meda prilikom čega se fromiraju fini šećerni kristali i na kraju se dobije kremasta masa. Glavna prednost ovog meda je u tome što prilikom konzumacije ne curi,a zadržava sve kvalitativne osobine tekućeg meda
Ekspresni med - Med koji nastaje od šečerne otopine, (saharoza +voda), naziva se ekspresni med. Dobija se tako što pčelar daje pčelama šećernu otopinu, koju one pohranjuju u satne ćelije na isti način kao i cvjetni nektar i na isti način od te otopine nastaje med. Međutim, ova vrsta meda, iako izgledom ne izgleda ništa drugačije od prirodnog meda, po svom kvalitetu, nije ni blizu prirodnom medu.
Vrcani - dobija se postupkom istresanja tj. vrcanja okvira sa medom u centrifugi.
Topljeni - Ne koristi se. Med je štetno zagrijavati na veće temperature[nedostaje referenca] (max do 40 st. celz.), Zagrijavanjem na temperaturi 70 - 80 C dolazi do razdvajanja meda i voska, vosak kao lakši izlazi na površinu.
Muljani - dobija se iz trnki (trmki) ili pletara, i to tako što se isti gnječi presom, i tom prilikom se dosta peluda pomiješa sa medom što mu daje mutnu boju, otuda i naziv muljani med.
Med u saću - Isjecaju se komadi poklopljenog meda iz okvira ili se daju pčelama posebno priprepljeni okviri sa boksezima na jakim pašama da iste nadograde i napune ćelije medom.
Med s komadićima saća - Obično se u tegle sa medom ubacuje izlomljeno saće koje ostalo od vrcanja.
Med treba čuvati u čistim, suhim i tamnim prostorijama s dobrim provjetravanjem. Prostorija ne smije biti vlažna, jer med lahko upija vlagu, te stoga lahko prihvaća drugemirise. Relativna vlažnost zraka bi trebala biti između 60% do najviše 80%.
Med se čuva na niskimtemperaturama od 5 do 10 stepeni, a vrlo su nepovoljne temperature između 11 i 19 stepeni koje pogoduju rastubakterija igljivica.
Metalne posude koje nisu posebno pripremljene za med ne treba koristiti, jer u njima može doći do reakcijeorganskih kiselina imetala. I pri uzimanju meda nije preporučljivo koristiti metalni pribor, već npr.plastični, drveni,porculanski.
Crane, E., Walker, P., & Day, R. (1984).Directory of important world honey sources. International Bee Research Association.ISBN978-0860981411.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
