Sveti Marko je po nekim pretpostavkama bioJevrej koji je slijedio Isusa i prihvatiokršćanstvo. Deset puta se spominje uNovom zavjetu. Vjerovatno je on mladić, koji je išao za uhapšenimIsusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Na drugom mjestu uBibliji stoji dasv. Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka.
Predaja koja je slijedila novozavjetnim tekstovima mnogo je bogatija, već i stoga što se Marko smatrao osnivačem jedne od prestižnih crkava s početka kršćanstva, one uAleksandriji.
Prema tim predajama, Marko je prešao nakršćanstvo pod utjecajem sv. Petra, kojem od tada služi kao prevodilac, jer Petar nije govoriogrčki jezik. Zajedno sa svojim rođakom Barnabom i sasv. Pavlom putuje odJerusalema na svoje prvo putovanje uAntiohiju. Marko prati Barnabu oko50. godine na njegovom putovanju naKipar. Na daljnja putovanja Pavao ga nije htio voditi (to navode i novozavjetnaDjela apostolska).
Za vrijeme prvog Pavlovog zatočeništva uRimu oko 60. godine Marko, koji se pripremao za svoje putovanje uMalu Aziju, susreće Pavla i tada su se pomirili. Prema legendi, Pavao ga je nagovorio da piše Evanđelje, najprije ga šalje u Agileju, a onda u Aleksandriju da propovijeda Evanđelje.
Predaja kaže da oko65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva Crkvu. Kaobiskupa Aleksandrije napadaju ga naoltaru neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo25. aprila68. Nevrijeme je spriječilo ubice da ga spale, njegovo tijelo je ostalo netaknuto, a kršćani su ga zakopali.
Marko je napisao Evanđelje, koje se, prema nekim drevnim zapisima koji su danas ipak diskutabilni, zasniva naPetrovim propovijedima uRimu, a koje po njemu dobiva imeEvanđelje po Marku ili Markovo evanđelje, najstarije je od svih Evanđelja. Marko više od drugih evanđelista ističeIsusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga posmatraju u svjetlu proslavljenog Gospodina. Njegovo evanđelje vjerovatno je nastalo prije70. godine, budući da ne pokazuje da je pisac znao za razaranje jerusalemskog hrama.
Evanđelist Marko postupno uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvemu očituje u smrti i u Isusovomuskrsnuću, da je Isus izNazareta pravi čovjek i praviBog.
Ostaci sv. Marka u9. vijeku iz Aleksandrije su preneseni uVeneciju, te su najprije pokopani uduždevoj kapeli, gdje je između1063. i1073. godine sagrađena Katedrala sv. Marka. Prema legendi, jedan zidar je pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara.
Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatimlavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti. Zaštitnik je i advokata, građevinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika iEgipta. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu.
Blagdan uRimokatoličkoj crkvi mu je25. aprila, a istog datuma ga slave ipravoslavne crkve (ako koristejulijanski kalendar, onda je to8. maja pogregorijanskom kalendaru).
