Lijenost (također poznata kaoindolentnost ) je nesklonost aktivnostima ili naporu uprkos sposobnosti da djelujemo ili se naprežemo. Često se koristi kao pežorativ; izrazi za lijenu osobu u engleskom jeziku uključuju "krevetski krompir", " Lijenčina", i"Bludger" . Povezani koncepti uključujulijenost, kršćanski grijeh iletargiju, stanje nedostatka energije.
Uprkos raspravi poznatog neurologaSigmunda Frojda o „principu zadovoljstva“, Leonard Karmajkl primećuje da „lijenost nije riječ koja se pojavljuje u sadržaju većine tehničkih knjiga opsihologiji... Kriva je tajna moderne psihologije da se više razumije omotivaciji žednihpacova i gladnihgolubova koji kljucaju dok pritiskaju poluge nego o načinu na koji sepjesnici tjeraju da pišu pjesme ilinaučnici tjeraju sebe u laboratoriju kada su dobri danigolfa stigli u proljeće."[1] Istraživanje iz 1931. pokazalo je daučenici srednjih škola češće pripisuju svoje neuspješne rezultate lijenosti, dok su nastavnici rangirali "nedostatak sposobnosti" kao glavni uzrok, a lijenost je na drugom mjestu.[2] Lijenost se ne smije miješati saavolicijom, negativnim simptomom određenih mentalnih problema kao što sudepresija,ADHD,poremećaji spavanja,upotrebe supstanci išizofrenija.[3][4]
Lijenost može odražavati nedostataksamopoštovanja, nedostatak pozitivnog priznanja od strane drugih, nedostatak discipline koji proizlazi iz niskog samopouzdanja, ili nedostatak interesa za aktivnost ili vjerovanje u njenu efikasnost.[5] Lijenost se može manifestovati kaoodugovlačenje ili kolebanje. Studijemotivacije sugerišu da lijenost može biti uzrokovana smanjenim nivoom motivacije, što zauzvrat može biti uzrokovano pretjeranom stimulacijom ili pretjeranim impulsima ili ometanjima. Oni povećavaju oslobađanje dopamina, neurotransmitera odgovornog za nagradu i zadovoljstvo. Što se više dopamina oslobađa, to je veća netolerancija za vrednovanje i prihvatanje produktivnih i nagrađujućih akcija.[6] Ova desenzibilizacija dovodi do otupljivanja neuronskih obrazaca i negativno utječe naprednju insulu mozga odgovornu zapercepciju rizika.[7]
^Leonard Carmichael (Apr 1954),Laziness and the Scholarly Life, The Scientific Monthly, str. 208–213
^Harry Howard Gilbert (Jan 1931),High-School Students' Opinions on Reasons for Failure in High-School Subjects, The Journal of Educational Research, str. 46–49
