Kotor ili Kotor-grad je biosrednjovjekovna utvrda iznad današnjeg naselja Kotor u općiniKotor-Varoš. Nalazio se uDonjim Krajima,župa Vrbanja.[1][2] U nekim novijim (2002.) izvorima stoji da se naselje ispod utvrde zove Kotorište[3], što nikada nije odgovaralo stvarnom stanju, jer je Kotorište kotorvaroško naselje na suprotnoj (desnoj) obaliVrbanje.
U izvornom obliku (čije razvaline i danas postoje), u Kotoru je bila kula, nešto poviše na grebenu iznad rijekeJakotine i tamnica (neposredno iznad vodopada). Kula i tamnica su bile povezane kamenim (izlomljenim) stepeništem. U kuli se, sve do oslobođenja Kotor-Varoša,1945.,nalazilo zvono impozantnog promjera: 5 m.[4] Njegova dalja sudbina je nepoznata.
Najranije pominjanje Kotora je početak Srednjeg vijeka, svakako dosta prije 9. stoljeća, jer je, prema vjerodostojnim izvorima, prije toga bio "nekoliko puta poharan".[5]Podatak je preuzet iz djela Baltazara Splićanina, neosporno kasnog pisca, koji, u vezi sa zbivanjima u 9. stoljeću spominjeBosansko kraljevstvo i porijeklo imena današnjeg gradaKotor uBoki kotorskoj, koji je kao i Risan, tada bio u graničnom području jugoistočnog dijelaKraljevine Bosne
Prema oba izvora, prilikom imenovanja budućeg grada Kotor, u to vrijeme suUgri često upadali u Bosansko kraljevstvo i da su više puta opustošili teritoriju bosanskog grada Kotora, koji je u drugoj knjizi svoje "Geografije" Gerard Rudniger označio kaoVesekatro, koji se nalazi se blizuBanje Luke. Plemići iz bosanskog Kotora, po imenu Nedor, Miroslav i Vuksan, uz još neke druge, saznavši da se zida novi grad na moru, krenuše sa svom svojom imovinom velike vrijednost uzlatu isrebru prema poznatoj lokaciji , budući da je Bosansko Kraljevstvo bilo bogato rudama plemenitih metala. Kada su, prema navodima Mihajla Solinjanina (u opisu Dalmacije), stigli uRisan, razglasili su svoju namjeru da tu podignu tvrđavu u kojoj će biti sigurni. Kad su to doznali građani tadašnjeg naselja Askrivija, pozvali su da planirani trošak koji su ulože u izgradnju već započetog grada, "te da združeni žive kao pravi prijatelji i građani".
Bosanci, koji su to inače željeli, ne prihvatiše odmah ovaj prijedlog već poslije nekoliko dana odgovoriše da su spremni udovoljiti njihovom traženju, ali pod uslovom da se novi grad nazove imenom njihove otadžbine, Kotor. Ovo nisu prihvatili Askrivljani, ali se docnije (kaže Solinjanin), po nagovoru svog biskupa, složiše da bace žrijeb, te da tako odluče kojim imenom da se grad nazove. I žrijeb ispade u prilog Kotorana Bosanaca.
Naredni dostupni podaci potiču iz1382., kada je grad pripadaoherceguHrvoju Vukčiću Hrvatiniću (oko1350. -1416.). Kao jamčevinu za pozajmljeni novac1412. ga je dobila njegova žena Jelena. Kotor je i dalje ostao omiljena Hrvojevo odredište, u kojoem je i umro.
Kotor je kasnije postao dioJajačke Banovine, aOsmanlije su ga osvojile1519, 52 godine nakon zvaničnog padaBosne. Okupatorske snage su nadirale niz dolinuVrbanje, a najsnažniji otpor njihovom daljem prodoru pružila je odbrana Korora uBoju na Večićkom polju, nakon čega su Osmanlije veoma brzo zauzeli iBanjaluku,Srbac iKobaš,Derventu i cijeluPosavinu. Nakon toga, nakratko su prešli i uSlavoniju.
Timari kotorskihmustafhiza su bili čak u selima okoVisokog i Visočkog Dubrovnika (vjerovatno glavne trgovinske ispostave).Hamdija Kreševljaković pretpostavlja da su mustafhizi „u Kotor premješteni iz nekog grada, koji je bio bliži Visokom“.
Sve do1838., Kotor je imao sopstvenu posadu. Za vrijemeaustrijske okupacije desne obaleSave, u Kotor je premještena posada i upravaKobaške kapetanije, koja je sudbeno bila u nadležnostiJajačke kapetanije. Zabilježeno je da je1833. U utvrdi Kotor bio samo jedan top.
Hamdija Kreševljaković dalje piše, prema nepisanim izvorima:
..."Po imenu poznati su mi ovi dizdari:Huseinaga 1557,Salihaga do 1748, njegov nasljednihAvdaga od 1758 do iza 1793, Mehmedaga 1810 i njegov sinAbdurahmanaga 1816. Godine 1858dobrovoljno je ustupio Salihaga službu dizdara svome bratuAvdagi. Dizdarev timar u Tačbilu iznosio je 3400 akči.
Anonimni opis kaže da je Kotor mala tvrđavica, opasana bedemom, sa malim topovima, a uz nju predgrađe sa, po prilici, sedamdeset kuća...“
Kreševljaković uzima Jukića kao izvor da se grad i tvrđava Kotor zovu Bobas, „a u narodu se i danas čujeBobac". Da je otišao u naselje Kotor, saznao bi da se tako nazivaju vodopad ispod bivše tamnice i snažan izvor (točak), jedan od njih više, pitke vode. Još1960-tih, zaramazanskeiftare, voda se odnosila i u najudaljenija domaćinstvaKotor-Varoši. Stanovništvo Kotora je govorilo da je bilo"na Bobācu", dok su oni iz ostalih dijelova grada insistitali na, navodno, "pravilnom"Bobas.
Današnji izgled kule i tamnice je primjer nebrige i zapuštenosti značajnog spomenika srednjovjekovne kulture, a lokalne vlasti neće ili ne znaju da ih iskoriste kao vrijedno i unosno turističko dobro. OstaciHrvojeve tvrđave se nalaze na Privrermenoj listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.[6]
