Kao i kod većine klasičnih indijskih autora, o životu Kālidāse se sa sigurnoću ništa ne zna, niti o njegovim historijskim vezama. Tako nije poznato ni vrijeme u kojem je živio, ni mjesto gdje je živio. Sinhaleška pjesnička tradicija kaže da je umro na ostrvuŠri Lanka za vrijeme vladavineKumare Dhatusene od Anuradhapura, koji je stupio na tron 517. Prema drugoj legendi, pjesnik je zbog privrženosti boginjiKali bio nagrađen iznenadnim darom izvanredne mudrosti. Tada je postao najbriljantnijim od "devet dragulja" na dvoru slavnog kralja Vikramaditya iz Ujjaina. Njegove pjesme sugerišu, ali nigde ne izjavljuju da je bio liberalni Brahman (sveštenik), ali privržen ortodoksnom hinduističkom pogledu na svijet. Na osnovu njegovog imena (doslovno znači "sluga Kalija") pretpostavlja se da je bio šeivit (sljedbenik bogaŠive, čija je supruga bilaKali), iako povremeno hvali i druge bogove, posebnoVišnua.[1]Iz Kalidasinih spisa saznajemo da je proveo barem dio svog života u gradu Ujjain i da je mnogo putovao Indijom. Četvrto pjevanje epske pjesme o dinastiji Raghu (Raghuvaṃśa) opisuje obilazak cijele Indije, pa čak i regija koje su bile izvan tadašnjih granica Indije.[2]
Kālidāsa je autor dvijemahākāvye (žanr indijske epske poezije),Kumārasambhave ( rođenje boga rataKartikeye) i Raghuvaṃśa (epska pjesma o dinastiji Raghu).
U djelu Kumārasambhava opisuje se rođenje i adolescencija boginjeParvati, njen brak sa Šivom i kasnije rođenje njihovog sina Kumare (Kārtikeya).
Raghuvaṃśa je epska pjesma o kraljevima iz dinastije Raghu.
Kālidāsa je također napisao Meghadūtu (Glasnik oblaka), koja pripada vrsti manje pjesme (khaṇḍakāvya). U njoj se opisuje priča oJakši koji pokušava da pošalje poruku svojoj ljubavnici kroz oblak. Kalidāsa je ovu pjesmu postavio na mandākrāntā metar, koji je poznat po svojoj lirskoj slatkoći. To je jedna od Kalidasinih najpopularnijih pjesama u vezi kojeg su napisani brojni komentari.Kalidasa je također napisao shyamala Dandakam opisujući ljepotu boginjeMatangi.[3]
Kalidasa je napisao tri drame. Među njima, Abhijñānaśākuntalam ("O prepoznavanju Śakuntale") se općenito smatra remek-djelom i spada među prvim sanskritskim djelima koja su prevedena naengleski, a od tada je prevedeno na mnoge jezike.[4]
Mālavikāgnimitram (koji se odnosi na Mālavikā i Agnimitru) priča priču o kralju Agnimitri, koji se zaljubljuje u sliku prognane sluškinje po imenu Mālavikā. Kada kraljica otkrije muževljevu strast prema ovoj djevojci, ona postaje bijesna i zatvara Mālavikāu, ali prema sudbini, Mālavikā je zapravo pravorođena princeza, čime je legitimirala aferu.
Abhijñānaśākuntalam (O priznanju Śakuntale) priča priču o kralju Duṣyanti koji, dok je bio u lovu, upoznaje Śakuntalu, usvojenu kćerku mudraca Kanua i pravu kćer Vishwamitre i Menake i ženi se njome. Nesreća ih zadesi kada ga ponovo pozovu na sud: Šakuntala, trudna s njihovim djetetom, nehotice uvrijedi Durvasu tokom posjete i na sebe navuče kletvu, pri čemu je Duṣyanta potpuno zaboravi sve dok ne vidi prsten koji joj je ostavio. Prilikom odlaska na Duṣyantin dvor u poodmakloj trudnoći, ona gubi prsten i mora otići neprepoznata od strane kralja Duṣyante. Prsten pronalazi ribar koji prepoznaje kraljevsku foku i vraća ga Duṣyanti, kojem se vraća sjećanje na Šakuntalu i kreće da je pronađe. Njemački pjesnikJohann Wolfgang von Goethe bio je fasciniran Kalidasinim Abhijñānaśākuntalamom, koji je postao poznat uEvropi, nakon što je preveden s engleskog nanjemački.
Vikramōrvaśīyam (Ūrvaśī osvojena hrabrošću) priča priču o kralju Pururavasu i nebeskojnimfiŪrvaśī koji se zaljubljuju. Kao besmrtnica, ona se mora vratiti u nebo, gdje je nesrećna nesreća dovela do toga da bude poslata nazad na zemlju kao smrtnica s kletvom da će umrijeti (i time se vratiti uraj) u trenutku kada njen ljubavnik pogleda dijete koje će mu ona roditi. Nakon niza nezgoda, među kojima i Ūrvašijevu privremenu transformaciju u lozu, kletva je skinuta i ljubavnicima je dozvoljeno da ostanu zajedno na zemlji.
Kālidāsa je imao veliki utjecaj na nekoliko sanskritskih djela, kao i na cjelokupnuindijsku književnost. Također, imao je veliki utjecaj na pjesnika i nobelovcaRabindranatha Tagoru, koji je je tumačio Kalidasine drame i pjesme u svojim djelima. Meghadūtin romantizam nalazi se u Tagorinim pjesmama omonsunima. Sanskritske drame Kalidase utjecale su na veliki broj najznačajnijih evropskih umjetnika, književnika i kompozitora iz periodaromantizma. Najveći odjek na evropskom kontinentu njegova djela doživjela su u Njemačkoj u kojoj je između 18. i 19. vijeka postojao veliki broj naučnika sanskrita nego što ih je zajedno imala cijelaEvropa. Najistaknutiji profesor sanskrita naUniverzitetu u Leipzigu u to vrijeme bio jeHermann Brockhaus (1806-1877), zetRicharda Wagnera od kojeg je Wagner stekao mnogo znanja o indijskoj filozofiji i književnosti, iako je Wagner već bio indolog sam po sebi i veliki poklonik Kalidasinog književnog djela.
Drugi poštovalac Kalidasinog stvaralaštva u Njemačkoj bio jeJohann Wolfgang von Goethe čija se naklonost prema Kalidasinom djelu Shakuntala (najranija verzija ove priče navedena je uMahabharati) nastavila tokom njegovog života i bila je nadahnuće mnogih motiva u njegovim kasnijim radovima. U svom epskom djeluFaust Goethe je koristio prolog Kalidasine drame Shakuntala, dok jeFriedrich Schiller interpretirao pjesmu Meghaduta (Glasnik oblaka) u svojoj drami Maria Stuart. O umjetničkom stvaralaštvu Kalidase Goethe je u svojoj knjizi naveo sljedeće:
Ovdje se čini da je pjesnik Kalidasa na vrhuncu svog talenta u predstavljanju prirodnog poretka, najfinijeg načina života, najčistijeg moralnog nastojanja, najsuverenije i najbožanskijemeditacije, ipak on ostaje u takvoj na način da je potpuno ovladao njegovim stvaralaštvom.
Opera pod nazivom Shakuntalaitalijanskog kompozitoraFranca Alfana (1875-1954) smatra se njegovim najboljim djelom i izvedena je uRimskoj operi 1952. samo dvije godine prije njegove smrti.Franz Schubert komponirao je svoju nedovršenuoperu "Sakontala."[5]
