Država je uzela ime nakon nezavisnost od Sudana, te po geografskoj lokaciji dodana je riječ "Južni". ImeSudan je skraćeno ime srednjevjekovnog arapskog nazivaBilād as-Sūdān, (bos.zemlja crnaca), čime je u konkretnom slučaju označavano kršćansko carstvo uNubiji.Sudan je također naziv i zaistoimenu regiju, zbog čega može doći do određenih zabuna.
Južni Sudan se nalazi između ovih koordinata:3° i 13°S (sjever), i geografske dužine 24° i 36°I (istok).Kroz Južni Sudan protičeNil, te u tom području tvori močvaruSudd. Pritoka NilaBahr al-Arab (Kiir) je gruba granica na sjeverozapadu prema sjevernom Sudanu. Granična linija još nije tačno uvtrđena, te je osim naftom bogatim područjemAbyei, još nerješena pripadnost pograničnih područja bogatim travnjacima i sirovinama, kao enklavaKafia Kingi[3]. Osim tih područja nerješen je status područjaIlemi, na koje pravo osimSudana, polažu jošKenija iEtiopija.
Po službenim rezultatima popisa stanovništva u Sudanu 2008. godine, Južni Sudan ima 8,26 miliona stanovnika, što čini 22% od ukupnog broja stanovništva Sudana. Južnosudanska regionalna vlada ne priznaje ove podatke, tvrdnjom da je broj stanovnika Južnog Sudana procentualno veći, te da čini oko trećine ukupnog broja.[4][5]
Najveće grupe naroda su iz grupe Niloti, narodiDinka,Nuer,Šiluk iAzande, kao i ostale manje etničke grupe. Po podacima južnosudanskih službi je 2009. godine bilo 73% starijih od 15 godina nepismeno.[6].
Južni Sudan je za razliku od većinskog islamskog dijela sjevernog Sudana, nastanjen uglavnom stanovnicima koji pripadaju kršćanskim i animističkim religijama, Većina krišćana pripada katoličkoj, te anglikanskoj crkvi.
Oko četiri miliona stanovnika Južnog Sudana, je zbog građanskog rata izbjegla u sjeverni Sudan ili u inostranstvo. Po procjeni iz 2006. godine, tri miliona od njih namjerava se vratiti u Južni Sudan[7] Naročito prije referenduma o nezavisnosti u januaru 2011. godine, došlo je do masovnog povratka.[8]
1947. godine naKonferenciji u Jubi, odlučeno je ujedinjenje Sjevernog i Južnog Sudana, pod vođstvom sjevernosudanske vlade, bez pregovora sa predstavnicima Južnog Sudana. Time su se stanovnici tog područja, osjećali potčinjeni i marginalizirani, te su pobunjenici već između 1955-72 i ponovo 1983. godine pokušali izboriti nezavisnost. Sudan je proglasio 1956. godine nezavisnost odVelike Britanije. Od 1983. godine tzv.Sudanska narodna oslobodilačka armija (SPLA) preuzela je vođstvo na strani separatista. Vrh armije se 2005. godine sa vladom uKartumu, dogovorio o primirju.
Mirovni sporazum, autonomija i referendum o nezavisnosti
Sudanska je vlada nakon rata sa trupama Južnog Sudana, odlučila 2005. godine dati izvjesnu autonomiju. Vođa SPLAJohn Garang je postao potpredsjednik Sudana i privremeni predsjednik autonomnog područja. 30. jula 2005. godine poginuo je pri padu helikoptera, a za njegovog nasljednika proglašen jeSalva Kiir Mayardit.
Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, dolazilo je i dalje do oružanih sukoba između jedinica Sjevernog i Južnog Sudana, ali se oni nisu rasplamtali u rat. Oružani sukobi između nacionalnih grupa, prouzrokovani su u borbi za zemljište za ispašu stoke, te su se grupeŠiluk iMurle oružano sukobile protiv jedinica vlade pod vođstvom SPLA. U sukobima sa pobunjenicima, jedinice SPLA su u gušenju pobune počinile mnogobrojne zločine protiv stanovništva. Vlada Južnog Sudana optuživala je vladu u Kartumu, za potpomaganje plemenskih milicija za destabiliziranje režima. U referendumu za nezavisnost Južnog Sudana, koji je po mirovnom sporazumu bio od 9. do 15 januara 2011. godine, oko 99% na referendum izašlih glasača, glasalo je za nezavisnost. Sudanski predsjednikOmar Hassan al-Baschir je zvanično priznao ovaj referendum. Proglašenje nezavisnosti je, nakon prelaznog perioda, proglašeno 9. jula 2011.
Krdo stoke na ulici gradaJubaTransport na rijeci Nil u mjestuA'ali an-Nil
Infrastruktura Južnog Sudana je nerazvijena i prilično u lošem stanju. Jedina stalna prometna veza, koja funcionira čitave godine je neredovna brodska linija na Nilu između Jube, prekoMalakala zaKusti. Željeznicom, koja je u potpunosti otvorena 2010. godine su povezani sa sjeveraWaw i drugi manji gradovi.[10]. Postoje planovi o izgradnji željezničke mreže te njenog povezivanja sa željeznicama u Keniji i Ugandi.
Aerodromi se nalazeu gradovima Juba, Malakal i Waw zu finden, a u mnogim distriktima se nalaze jednostavne piste za slijetanje aviona.
Južni Sudan izvozi drvo na svjetsko tržište. Poznat je po tikovini i građevinskom drvetu iz Western Equatoria i CentOne.U vremenu dok je bio dio Sudana, Južni Sudan je proizvodio 85% sudanske nafte, a u toku trajanja mirovnog ugovora, dobit se dijelila na pola.Naftu iskorištava Greater Nile Petroleum Operating Company (GNPOC). GNPOC je sastavljen od sljedećih kompanija: China National Petroleum Corporation (CNPC, Narodna Republika Kina), sa a 40% udjela;Petronas (Malezija), sa 30%; Oil and Natural Gas Corporation (India), sa 25%; i Sudapet centralne vlade Sudana sa 5%.
.svg)
.svg)