James Cook (27. oktobar 1728 – 14. februar 1779) bio jebritanski istraživač i moreplovac. U njegove najznačajnije istraživačke poduhvate spadaju tri glavna putovanja prekoTihog okeana tokom kojih su otkrivene i znatno tačnije kartografirane njegoveobale, kao nikad do tada. Cook je, između ostalog, izrađivao imapesvijeta. Otkrio je brojnaostrva a također je dokazao da ne postojiTerra Australis, te da brodovima njegovog vremena ne može proći krozSjeverozapadni prolaz. Poznato je i to da je Cook bio jedan od prvihkapetana koji se služio iskustvima svojih prethodnika da bi preduprijediobolesti kao što jeskorbut i da bi podigao nivozdravlja posade. Također je održavao stroguhigijenu na svojim brodovima.[1] Smrtno je stradao na svom trećem putovanju tokom sukoba s domorocima naHavajima.
Cookovo rođenje zabilježeno je u župnom registru sv. Cuthberta uYorkshireu s upisom "27. oktobar 1728, sin nadničara Jamesa Cooka i njegove supruge Grace". Cook je bio jedno od osmoro djece u porodici.[2] Na teret troškova poslodavca njegovog oca, Thomasa Skottowea, Cook je pohađao seosku školu u Great Aytonu. Tamo je naučio čitati, računati i pisati. Sa 17 godina, po želji njegovog oca, postao je učenik u prodavnici mješovite robekvekera Johna Walkera, koji mu je postao jedna vrsta mentora. Preko kvekerskih kontakata, došao je u doticaj sa moreplovcima, ali pri tom nikad nije i sam postao kveker.[3]
Njegova mornarička karijera počela je kada je imao 18 godina,[4] kao mornar na brodovima koji su prevoziliugalj između gradovaNewcastle upon Tyne iLondona, a živio je u gradićuWhitby. Cookove vještine pomogle su mu brzo napredovanje. Sredinom 1755.[1][4] zbog finansijskih poteškoća prešao je u Kraljevsku mornaricu, gdje je služio kao podoficir (master’s mate) na brodu HMSEagle. Tek mu je službovanje za englesku krunu omogućilo znatnije društveno napredovanje u karijeri.
Cookova mapa Newfoundlanda, napravljena po nalogu tadašnjeg guverneraPallisera, verzija objavljena 1775.
James Cook je svoje prvo manje zapovjedništvo dobio 5. aprila 1756. a naredne 1757. godine položio je ispit za funkcijuMaster (komandant broda). Između 1755. i 1758. služio je u funkciji narednika na brodu HMSEagle pod zapovjedništvomHugha Pallisera. Svoj izuzetni talent u kartografiji iskazao je 1758. pri istraživanju i mjerenju rijeke Saint Lawrence (prije opsade Québeca), kao i pri istraživanjuNewfoundlanda i drugih dijelova istočne obaleKanade tokomSedmogodišnjeg rata (1756–1763).
Cookovemape pomogle su britanskim vojnim jedinicama pod zapovjedništvom generalaJamesa Wolfea u septembru 1759. da ostvare odlučujuću pobjedu nad Francuzima kod gradaQuébeca. Od 1764. do kraja 1767. nastavio je svoj rad na kartografiranju i premjeravanju pod Palliserovim patronatom, koji je u međuvremenu imenovan na mjesto guvernera Newfoundlanda, nakon čega je Cook dobio zapovjedništvo nad malomškunomGrenville. Njom je više puta preplovioAtlantski okean, i to izuzetno brzo, čime je potvrdio svoj kvalitet moreplovca. Tokom zimskog perioda bio je po nalogu Admiraliteta u Engleskoj angažiran na izradi nautičkih mapa i priručnika za jedrenje, baziranih na njegovim mjerenjima tokom ljeta. Njegova reputacija kapetana i kartografa donijela mu je 25. maja 1768. čin poručnika, kao i imenovanje za vođu čuvenog "pacifičkog putovanja" za koje su se "borili" mnogi njegovi rivali poputAlexandera Dalrymplea, kasnije imenovanog za prvog hidrografa Admiraliteta.
Ovu ekspediciju iniciralo jeKraljevsko društvo kojim je predsjedavao astronom James Douglas (lord Morton), u okvirima međunarodne kampanje mjerenja prilikom tranzita planeteVenere ispredSunčevog diska 3. juna 1769. što je bilo vidljivo sa ostrvaTahitija. Ovaj velikiastronomski projekat imao je za cilj procjenu udaljenosti Zemlje i Sunca, te tako na osnovu trećegKeplerovog zakona i izračun udaljenosti svih drugih planeta uSunčevom sistemu.
Cookov zadatak bio je prvenstveno da veći broj naučnika (između ostalih astronoma Charlesa Greena) zajedno sa njihovim instrumentima na siguran način odvede do Tahitija i vrati natrag. Za takav poduhvat bio mu je potreban prostrani brod sa dosta niskim gazom. Admiralitet mu je dodijelio 340 tona težak transporter ugljaEarl of Pembroke, koji je za tu priliku preuređen te nazvanEndeavour. Brod je sa 94 putnika[5] i članova posade zaplovio 26. augusta 1768. godine,[6] noseći hrane i potrepština za 18 mjeseci, a brod je bio naoružan sa 10 topova.[5]
Karta prvog Cookovog putovanja, 1768–1771.Maorskikult predaka, jedini sačuvani predmet sa prvog Cookovog putovanja, danas u muzeju Univerziteta u Tübingenu (MUT)
Osim toga, James Cook dobio je i jednu tajnu zapovijed, koju je morao otvoriti tek nakon što ispuni prvi dio svog putovanja (posmatranje tranzita Venere). Taj zadatak bio je istraživanje okeana južno od40. stepena južnegeografske širine i pokušaj da se pronađe ogromni "južni kontinent" (odnosno "veliko južno kopno",Terra Australis incognita), čije postojanje su pretpostavili neki kartografi, idući od teze da u tom području mora postojati određeni "protivteg" velikim kopnenim masama na sjevernoj hemisferi. Također, Admiralitet je znao za postojanjeTorresovog prolaza kodNove Gvineje, iako su njegov tačan položaj krili Španci, ali do tada niti jedan engleski brod to nije mogao potvrditi.
Učešće u ovoj ekspediciji uzeo je i 25-togodišnji naučnikJoseph Banks o vlastitom trošku (u približnom iznosu koliko je uložila i Engleska), prvenstveno u cilju sakupljanja i istraživanjauzoraka biljaka. Za taj projekat Banks je organizirao grupu od deset osoba, istraživača među kojima su bili švedski botaničarDaniel Solander, koji je također bio član Kraljevskog društva kao i Banks. Nakon trosedmičnog zaustavljanja uRio de Janeiru, gdje je brod dopunjen i popravljen, Cook je početkom decembra nastavio putovanje i početkom januara 1769. došao do zalivadobrog uspjeha uprolazu Le Maire (Ognjena zemlja). Krajem januaraEndeavour je uspješno zaobišaort Horn te došao do 60. stepena južne geografske širine, što je bila najjužnija tačka tog putovanja. Sredinom aprila došli do Tahitija,Endeavour je usidren u zaliv Matavai, a posada je počela s izgradnjom utvrdeVenera. Početkom maja opservatorij je bio spreman za upotrebu, a Tahiti je u međuvremenu detaljno istražen.
Nakon uspješno obavljene misije promatranja Venere (u posljednjim trenucima Cook je morao tražiti ukradeni instrument) napustili su Tahiti sredinom jula zajedno sa jednim domorodačkim vodičem, Tupaia. Zatim se Cook uputio pokraj ostrvaTetiaroa,Moorea,Huahine,Bora Bora iRaiatea da bi sredinom augusta napustioDruštvena ostrva ploveći prema jugu. Početkom oktobra ugledao jeNovi Zeland u potrazi za zemljom koju je HolanđaninAbel Tasman stotinjak godina ranije nacrtao u pomorske karte, označavajući je tek sa nekoliko zareza i tačaka. Cook je zemlju kartografirao tokom šestomjesečnog perioda, a tada je i otkrio i današnjiCookov prolaz, po čemu je zaključio da je Novi Zeland sastavljen iz dva ostva.
PosadaEndeavoura, kao prvi Evropljani uopće, iskrcali su se 29. aprila 1770. na istočnu obaluNove Holandije, kako suAustraliju nazvali njeni otkrivači. Mjesto iskrcavanja nazvali su zaliv Botany, zbog brojnih novootkrivenih biljaka koje su tamo našli. Osam dana kasnije otplovili su 3.200 km sjevernije duž obalne linije i pri tom prikupili brojne nove kartografske informacije. Dana 11. juna[7]Endeavour je došao do rta Tribulation i grebenaEndeavour, koji je sastavno dioVelikog koralnog grebena, te su se gotovo nasukali. Tokom radova na popravkama koji su trajali ukupno šest sedmica, Banks je posmatraoogromne zečeve koje su domoroci nazivalikengurima. Zatim je Cook nastavio putovanje, te je sredinom augusta pronašao Cookov prolaz kroz Veliki koralni greben pa je konačno mogao slobodno zaploviti prema sjeveru.
Rute Cookovih putovanja:crveno = 1. putovanje,zeleno = 2. putovanje,plavo = 3. putovanje,plava isprekidana linija = Ruta njegove posade, nakon njegove smrti
Tri nedjelje kasnije ponovno je ugledao obalu te je novoj zemlji dao nazivNovi Južni Vels, prije nego što je prošao krozprolaz Endeavour (najjužniji dio Torresovog prolaza) prema zapadu čime je ustanovio da su Nova Holandija iNova Gvineja međusobno odvojena ostrva, istovremeno proglašavajući istočnu obalu Nove Holandije posjedom engleske krune. Dana 10. oktobra dospio je doBatavije, tada poznata kaoHolandska istočna Indija, gdje je brod tokom tri nedjelje u potpunosti popravljen. U tom periodu sedam mornara je umrlo zbog raznih oboljenja povezanih sadijarejom, a mnogi drugi, uključujući astronoma Greena, preminuli su od posljedicadizenterije i drugih bolesti tokom daljnjeg putovanja, prije nego što je HMSEndeavour sredinom marta 1771. doplovio doCape Towna gdje je ostao oko mjesec dana, te su se tamo mnogi oboljeli postepeno oporavili.
Dana 13. juli 1771. Cook je nakon trogodišnjeg ekspedicijskog putovanja ponovo došao na englesko tlo, a tri dana kasnije HMSEndeavour je usidren ulondonskomWoolwichu. Dana 14. augusta 1771. Prvi lord AdmiralitetaJohn Montagu, vojvoda od Sandwicha predstavio je Cooka kraljuĐorđu III, koji ga je lično proglasioCommanderom (što odgovara današnjem rangu kapetana fregate).
Nakon Cookovog povratka u Englesku, njegove zabilješke sa putovanja nisu objavljene zbog nedovoljnog "literarnog kvaliteta". Objavljivanje je uslijedilo tek 1863. godine. Do tada, objavljena je verzija libretiste i romanopiscaJohna Hawkeswortha, koji je za svoj rad koristio Cookove i Banksove dnevnike, ali je u njih unio grube netačnosti i neobjektivne zabilješke. Dalrymple, koji je vjerovao da je u svom dvotomnom djeluTerra Australis logično i nedvosmisleno dokazao njeno postojanje, kritizirao je Cooka na osnovu Hawkesworthovog pisanja i svoj pretpostavljeni južni kontinent "pomaknuo" u područja "koja Cook nije dovoljno istražio".
BrodoviResolution iAdventure u zalivu Matavai na Tahitiju, tokom njegovog drugog putovanja.
Na osnovu vrlo kvalitetnog materijala za pomorske karte dobijenog iz Cookovog prvog putovanja, Admiralitet je bio "zatrpan" zahtjevima brojnih naučnika koji su tražili učešće u narednom sličnom Cookovom putovanju, a istovremeno Dalrymple se i dalje držao svojih kritika Cookovog istraživanja, pa su zbog toga pripremljena još dva nova kvalitetna broda, preuređena za namjene prekookeanske plovidbe, a nazvani suResolution i HMSAdventure. Ponovno su to bili teretni brodovi izWhitbyja. Brod iz Cookovog prvog putovanja,Endeavor, više nije bio za upotrebu. Joseph Banks opet je tražio da učestvuje na ekspediciji, ali za svoju radnu grupu i planirane kolekcije i pronalaske tražio potpuno preuređenje broda, da je Admiralitet to odbio, jer je nakon probne vožnje brodaResolution zaključeno da bi takvo traženo preuređenje broda u znatnoj mjeri umanjilo njegove navigacijske sposobnosti. Umjesto Banksa, na njegovo mjesto došli suPrusiJohann Reinhold Forster i njegov sinGeorg. Pored toga,klasistički slikarWilliam Hodges i dva astronoma (na svakom brodu po jedan), bili su uključeni u nadgledanjebrodskog vremena. Kako su Cookove mjere za suzbijanje skorbuta bile uspješne, dodatno su eksperimentirali na sljedeći način: osim kiselog kupusa i sladi ponijeli su još žele odmrkve i kondenzatpiva.
Putovanje je započelo 13. jula 1772. izPlymoutha. Cook je krenuo poredCape Towna, gdje je počev od kraja oktobra 1772. ostao tri nedjelje, te se nakon toga zaputio prema rtu Circoncision na 54° južne širine. Taj rt otkrio je Charles Bouvet trideset godina ranije, a za koji je mislio da se radi oprethodnici Terre Australis. Na 51. stepenu južne širine po prvi put je naišao na plutajuće santeleda. Dana 3. januara 1773. nalazio se na oko pet stepeni južnije od navodnog kopna kojeg je "otkrio" Bouvet. Kako Cook nije vizuelno ugledao današnje ostrvo Bouvet, smatrao je da je Bouvet greškom neku veliku santu leda smatrao za kopno. Već 17. januara ekspedicija je po prvi put prešla južni polarni krug (66° 30' J), ali je na 67° 15' južne širine zbog zamrznutog mora i velikih ledenih santi morala okrenuti ponovno na sjever, uputivši se u smjeru sjeveroistoka.
Portret Jamesa Cooka (naslikaoWilliam Hodges) oko 1775–76.
Dana 9. februara 1773. u blizini arhipelagaKerguelen ušli su u gustumaglu, pri čemu su izgubili kontakt sa brodom HMSAdventure. Pošto su prethodno dogovorili da u takvom slučaju plove neovisno prema Novom Zelandu gdje bi se trebali naći, Cook je nastavio ploviti, ispaljujući cijelo poslijepodne topovske plotune kako bi dozvaoResolution, te je tako otplovio još više prema jugu. Tako je 24. februara dostigao 61° 52' južne širine, a zatim se vjerovatno držao nešto sjevernije pa je 27. marta, nakon 117 dana[8] na moru, došao do juga Novog Zelanda, gdje je u zalivu Dusky proveo dvije nedjelje i tamo popravio brod. Nakon toga krećući se na sjever ponovno prešao 60. stepen južne širine a pri tom nije vidio nikakav kontinent. Bio je to novi dokaz protiv Dalrympleove teorije.
Kada je Cook napokon 18. maja došao do mjesta sastanka u zalivu kraljice Charlotte, gdje ga je već šest nedjelja čekao HMSAdventure, suočio se sa jednim teškim i tri lakša slučajaskorbuta među svojom posadom, dok je na broduAdventure bilo već dvadeset ozbiljnih slučajeva. Njihov zapovjednik nije dovoljno ozbiljno shvatio prehrambene zahtjeve koje je postavio Cook, pustili su svekoze koje su poveli akrompir i repu posadili. Pošto se bližila zima na južnoj hemisferi, Cook se polahko kretao prema sjeveru i tropima. Dana 2. augusta nalazio se na mjestu gdje jeCarteret ranije na kartu ucrtao ostrvoPitcairn, ali se tamo nije nalazilo nikakvo ostrvo. U međuvremenu na broduAdventure opet se pojavio skorbut. Cook je kurs okrenuo prema Tahitiju, gdje je stigao 17. augusta.
Početkom septembra otplovio je dalje i početkom oktobra stigao je doarhipelagaTonga, gdje su ga domoroci izuzetno ljubazno dočekali, što je bilo povod da Cook ova ostrva nazoveostrva prijateljstva. Danas je poznato da je njegova grupa, zahvaljujući čistoj slučajnosti, nakon ljubaznog dočeka izbjegla da noću bude pobijena. Takav plan domoroci su u posljednji tren promijenili zbog međusobne svađe. Cook je dalje zaplovio u pravcu Novog Zelanda, gdje je stigao 21. septembra. Dana 30. septembra nakon oluje ponovno je izgubio kontakt saAdventure, te je krenuo duž obale. Dana 25. novembra čekajućiAdventure ostavio je na dogovorenom mjestu jednu flašu sa porukom, s pretpostavkom da ćeAdventure tuda proći. Zatim je krenuo prema jugu i preplovio 67. stepen južne širine, prije nego što je 24. decembra 1773. ponovno morao okrenuti na sjever jer mu se na putu ispriječio led.
Dana 11. januara 1774. Cook je ponovno zaplovio ka jugu, na zaprepaštenje posade, koja je već maštala o povratku kući. Dana 30. januara dostigli su najjužniju tačku putovanja, 71° 10' J, 106° 54' Z, čime je potraga završena sa saznanjem da se ni tamo ne nalazi nikakva velika kopnena masa. Tek 1823.James Weddell je uspio ploviti južnije od Cooka, došavši do 74° 15' južne širine. Zatim je Cook krenuo sjeverno, bezuspješno tražeći arhipelagJuan Fernández koji je 1563. na kartama pogrešno ucrtan kao "kontinent", a nedugo zatim javili su mu se bolovi užuči. Dana 11. marta iste godine dospio je do Uskršnjih ostrva, kada je u svom dnevniku zapisao da je tamošnja voda za piće "tako loša, gotovo nepitka, ali je ipak donesena na brod". Opet je krozMelaneziju i arhipelagTuamotu doplovio do Tahitija (22. aprila),Novih Hebrida i još jednom do Novog Zelanda, gdje je usput otkrio iNovu Kaledoniju.
Po molbi HMSAdventure, zaobišli su novozelandske Maore. Kasnije se ispostavilo da je jedan od čamaca saAdventura sa jedanaest ljudi bio napadnut, posada je pobijena a možda su ih i pojeli ljudožderi. HMSAdventure napustila je Novi Zeland krajem 1773. i do jula 1774. došla do rta Horn, odakle se zaputila u Englesku. Time je taj brod postao prvi u historiji koji je oplovio Zemlju idući ka istoku.Resolution je ponovno zaplovio 10. novembra, prošao pored rta Horn, istražila dio južnog Atlantika i u ime Engleske otkrila neplodna ostrvaJužnu Georgiju i Južna Sendvička ostrva. Od Cape Towna uzeo je kurs prema ostrvimasveta Helena iAscension, tražeći "zamišljeno" ostrvo sv. Mateja, koje je bilo ucrtano na portugalskim kartama iz 15. vijeka u blizini obalaBrazila, pa se iz tog razloga Cook odlučio da odredi položaj ostrvaFernando de Noronha. PrekoAzora vratio se u Englesku 30. jula 1775. godine. Od 112 članova posade koji su krenuli na putovanje, samo su četvorica umrla (dvojica zbog nesretnog slučaja, jedan zbog trovanjaalkoholom i jedan je počiniosamoubistvo), ali niti jedan nije stradao od skorbuta. Tokom ekspedicije brojni sakupljeni predmeti sa ostrva iz južnih mora su poklonjeni muzejima širom Evrope, a veći dio od njih dospio je u Cook-Forsterovu zbirku etnološkog muzeja uGöttingenu.[9]
Na svom posljednjem putovanju, Cook je ponovno komandovao brodom HMSResolution, dok je komandu nad pratećim brodom HMSDiscovery preuzeo kapetanCharles Clerke. Putovanjem je planirano da se domorodacOmai (koji je drugim Cookovim putovanjem doveden u Englesku) vrati na Tahiti, ili bar da javnost tako misli. Osnovni cilj putovanja bio je da se pronađeSjeverozapadni prolaz oko američkog kontinenta.[10] Nakon što su ostavili Omaija na Tahitiju, Cook se zaputio ka sjeveru te je 1778. postao prvi Evropljanin koji je napravio prvi zvanični kontakt sa domorocima sahavajskih ostrva.[11] Nakon što su po prvi put došli na kopno u januaru 1778. u luci Waimea na havajskom ostrvuKauai, Cook je ovaj arhipelag nazvaoSendvičkim ostrvima u čast Johna Montagua, 4. lorda od Sandwicha, koji je u to vrijeme bio na dužnosti prvog lorda Admiraliteta.[12]
Od "Sendvičkih ostrva" Cook je zaplovio dalje prema sjeveru i sjeveroistoku istražujući zapadnu obaluSjeverne Amerike sjeverno odšpanskih naselja uGornjoj Kaliforniji. Pristao je na obaluOregona približno oko 44°30′ sjeverne geografske širine, a mjestu gdje je ugledao kopno dao je ime rt Foulweather. Loše vrijeme ga je natjeralo da se vrati prema jugu do 43° paralele prije nego što se odlučio nastaviti istraživanja obale sjevernije.[13] Neznajući, otplovio je pokraj prolaza Juan de Fuca, te je ubrzo ušao u zaliv Nootka kod ostrvaVancouver. Usidrio se u blizini sela Yuquot. Dva Cookova broda ostala su u zalivu Nootka od 29. marta do 26. aprila 1778. Odnosi Cookove posade i lokalnih domorodaca bili su srdačni, mada ponekad zategnuti. U trgovini, Yuqout domoroci zahtijevali su predmete mnogo veće vrijednosti od uobičajenih poklona koje su članovi posade navikli davati domorocima na Havajima. Metalni predmeti bili su daleko više cijenjeni, aolovo,bronza ikalaj koje su prvobitno nudila Cookova posada, ubrzo su "pali po vrijednosti". Najvrijednije stvari koje su Britanci dobili trgujući sa domorocima bile su kožemorskih vidri. Pri trgovini obično su domoroci "kontrolirali" trampu, češće su oni dolazili do britanskih brodova nego što su Cookovi čamci posjećivali Yuquot selo.[14]
Nakon odlaska iz zaliva Nootka, Cook je nastavio istraživati i kartografirati obalu sve do Beringovog prolaza, usput otkrivši zaliv koji će kasnije biti poznat kaoCookov zaliv na Aljasci. U samo jednom putovanju, Cook je kartografirao gotovo cjelokupnu sjeverozapadnu obalu Sjeverne Amerike, odredivši i približnu veličinu Aljaske kao i popunivši praznine između ruskih (sa zapada) i španskih (sa juga) istraživačkih pohoda sjevernih granica Tihog okeana.[15]
U drugoj sedmici augusta 1778. Cook je krozBeringov prolaz uplovio uČukotsko more. Krenuo je sjeveroistočno duž obala Aljaske sve dok mu se na put nisu ispriječile ledene sante. Najsjevernija tačka njegovog pohoda nalazila se na 70° i 44 minute sjeverne geografske širine. Zatim je krenuo prema obalamaSibira, te skrenuo jugoistočno niz sibirsku obalu nazad do Beringov prolaza. Početkom septembra 1778. vratio se uBeringovo more te se zaputio na jugu prema "Sendvičkim ostrvima" (Havajima). Sve više je postao nervozan, vjerovatno je patio od nekih stomačnih tegoba, a kasnije se špekuliralo da su ti problemi bili uzrokom njegovog iracionalnog ponašanja prema posadi; tako naprimjer tjerao ih je da jedu mesomorževa, za koje je posada tvrdila da su nejestivi.[16]
Smrt kapetala Jamesa Cooka, 14. februara 1779, nedovršena slika Johana Zoffanyja, iz približno 1795. godine
Cook se vratio na Havaje 1779. godine. Nakon što je plovio duž arhipelaga tokom osam nedjelja, pristao je u zaliv Kealakekua, na ostrvuHawaii, najveće ostrvo u Havajskom arhipelagu. Cookov povratak poklopio se sa havajskim festivalom žetve Makahiki, pri kojem su domoroci prinosili žrtve polineškom božanstvuLono. Slučajno, oblik Cookovog brodaResolution, tačnije formacija jedara, pramca, krme i drugih dijelova nalikovala je određenim značajnim predmetima koji su bili u središtu cjelokupnog festivala žetve. Na sličan, slučajan način Cookovo putovanje oko havajskih ostrva prije nego što se usidrio nalikovalo je procesiji koja se odvijala u smjeru kazaljke sata oko ostrva. Neki historičari (naročito Marshall Sahlins) smatraju da su takve koincidencije bile razlog da su domoroci Cooka (a u manjoj mjeri i njegovu posadu) smatrali božanstvima, a naročito su Cooka posmatrali kao utjelovljenje božanstva Lonoa. Iako su takvo ponašanje domorodaca prvo primijetili članovi Cookove ekspedicije, ideju da su Havajci smatrali Cooka božanstvom Lonom kao i dokazi za takva mišljenja oborena istraživanjima historičara 1992. godine.[16]
Nakon mjesečnog ostanka, Cook je pokušao nastaviti svoje istraživanje sjevernog Pacifika. Nedugo nakon što su napustili havajska ostrva, prednje jedro brodaResolution se prebilo pa se brod morao vratiti u zaliv Kealakekua zbog popravke. Između domorodaca i Evropljana postepeno su narasle tenzije. Jedna grupa Havajaca ukrala je jedan mali čamac, nakon čega je Cookova posada umalo počela pucati na njih. Cook je bio frustriran, a nakon jednog neuspjelog lova na divlje guske, pokušao je kindapovati havajskog kraljaKalaniʻōpuʻu i za njega tražio otkupninu.
Sutradan, 14. februara 1779. Cook je krenuo kroz selo u nastojanju da vrati kralja. Međutim, nastao je haos među okupljenim domorocima, prilikom čega su Cooka napali i ubili. Zajedno sa Cookom ubijena su i njegova četiri člana posade, dok su dvojica u sukobu ranjena.[17]
^Prema Cookovim crtežima; autora J. C. Beagleholea"J.C. Beaglehole Room". Arhivirano s originala 13. 10. 2011. Pristupljeno 21. 6. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
Obeyesekere, Gananath (1992).The Apotheosis of Captain Cook: European Mythmaking in the Pacific. Princeton University Press.ISBN0-691-05752-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)