Imunizacija je proces kojim seimunskii sistem osobe učvršćuje dodeatnim sredstvom (poznatim kaoimunogen). Kad je ovaj sistem izloženmolekulama stranim tijelu, a koje se nazivajune-svoje, on će orkestriratiimunski odgovor, a također će razviti sposobnost brzog reagiranja na sljedeći susret jer je stvorenaimunska memorija. To je funkcija adaptacije imunskog sistema. Stoga, izlaganjem životinje imunogenu na kontrolirani način, njeno tijelo može naučiti da se štiti: to se naziva aktivnom imunizacijom.
Najvažniji elementi imunskog sistema koji su poboljšani imunizacijom suT-ćelije,B-ćelije iantitijela B-ćelija.Memorija B-ćelija imemorija T-ćelija odgovorne su za brz odgovor na drugi susret sa stranom molekulom.Pasivna imunizacija je direktno unošenje tih elemenata u tijelo, umjesto da te elemente proizvodi sama osoba.Imunizacija se vrši različitim tehnikama, a najčešća jevakcinacija. Vakcine protivmikroorganizama koje uzrokujubolest mogu pripremiti imunskiki sistem tijela, pomažući u borbi protiv ili sprečavanjuinfekcije. Činjenica damutacija može izazvatikarcinomćelije da proizvode bjelančevine ili druge molekule koje su poznate tijelu, čini teorijsku osnovu za terapijskevakcine protiv raka . Ostale molekule mogu se koristiti i za imunizaciju, kao naprimjer, u eksperimentalnim vakcinama protivnikotina (NicVAX) ili hormonagrelina, u eksperimentima za stvaranje vakcine protivgojaznosti.
Imunizacije se često navode kao manje rizični i lakši način za postizanje imunosti na određenu bolest od rizikovanja blažim oblikom same bolesti. Važni su i za odrasle i za djecu jer nas mogu zaštititi od mnogih bolesti. Imunizacija ne samo da štiti djecu od smrtonosnih bolesti već pomaže i u razvoju dječjeg imunskog sistema.[1] Korištenjem imunizacije neke su infekcije i bolesti gotovo u potpunosti iskorijenjene širom Svijeta. Jedan primjer je polio. Zahvaljujući posvećenim zdravstvenim radnicima i roditeljima djece koja su cijepljena prema rasporedu, polio je u SAD-u eliminiran od 1979. Polio se još uvijek nalazi u drugim dijelovima svijeta, tako da bi određeni ljudi još uvijek mogli biti u opasnosti da ga dobiju. To uključuje one ljude koji nikada nisu imali vakcinu, one koji nisu primili sve doze vakcine, ili one koji putuju u područja svijeta u kojima je polio još uvijek preovladava.
Aktivna imunizacija /vakcinacija nazvana je jednim od "Deset velikih dostignuća javnog zdravlja u 20. veku".
Prije uvođenja vakcina, ljudi su mogli postati imuni na zaraznu bolest samo tako što su se zarazili i preživjeli. Ospice (variola) su spriječene na ovaj način injektiranjem, što je imalo blaži učinak od prirodne bolesti. Prvi jasni pomak na cijepljenje malih boginja dao je kineski autorWan Quan (1499. - 1582.) u svom djeluDouzhen xinfa (痘疹 心法) objavljenom 1549.[2] U Kini su zdrave kraste malih boginja prenosili na zdrave. Pacijenti bi tada razvili blagi slučaj bolesti i od tada su bili imuni na nju. Tehnika je imala stopu smrtnosti od 0,5–2,0%, ali to je bilo znatno manje od stope smrtnosti od 20–30% u samoj bolesti. Dva izvještaja o kineskoj praksiinokulacije dobilo jeKraljevsko društvo u Londonu 1700 .; jedan dr.Martin Lister koji je primio izvještaj zaposlenog Istočnoindijskoj kompaniji (East India Company) stacioniranog u Kini, a drugi je poslaoClopton Havers.[3] PremaVoltaireu (1742), Turci su koristili inokulaciju od susjednih Čerkeza. Voltaire ne nagađa odakle suČirkezi donijeli svoju tehniku, iako izviještava da su je Kinezi vježbali "ovih stotinu godina".[4]
U Englesku je imunizacija uvedena izTurske prekoLady Mary Wortley Montagu, 1721. godine, a iste godine ga je koristioZabdiel Boylston uBostonu. U 1798.Edward Jenner uveo je inokulaciju kravljim boginjama (vakvina protiv malih boginja), mnogo sigurnijim postupkom. Ovaj postupak, nazvanvakcinacija, postepeno je zamijenio cijepljenje protiv malih boginja, koje se danas nazivavarikolacija da bi ga razlikovao od vakcinacije. Sve do 1880-ih godina vakcina/vakcinacija odnosila se samo na boginje, aliLouis Pasteur je razvio metode imunizacije za pileću koleru iantraks kod životinja i kod bjesnoće kod ljudi te je predložio da se termini vakcina/vakcinacija prošire I na nove postupke. To može izazvati zbrku ako se ne vodi računa o određivanju koje se cjepivo koristi, npr. vakcina protiv ospica ili vakcina protivgripe.
Imunizacija se može postići na aktivni ili pasivni način: vakcinacija je aktivni oblik imunizacije.
Aktivna imunizacija može se javiti prirodnim putem kada osoba dođe u kontakt s, naprimjer, mikrobom. Imuni sistem će s vremenom stvoriti antitijela i ostale obrambene mehanizme protiv njega. Idući put, imunski odgovor protiv ovog mikroba može biti vrlo efikasan; to je slučaj kod mnogih infekcija u djetinjstvu, od kojih se čovjek zarazi samo jednom, ali od tada je imun.Umjetna aktivna imunizacija se stvara tamo gdje se mikrob, ili njegovi dijelovi, ubrizgavaju osobi prije nego što ih je moguće prirodno primiti. Ako su dajučitavi mikrobi, oni su predtretman."[5]Žive atenuirane vakcine imaju smanjenu patogenost. Njihova efikasnost ovisi o sposobnosti imunskog sistema da replicira i izazove odgovor sličan prirodnoj infekciji. Obično je efikasan sa jednom dozom. Primjeri živih, atenuiranih vakcina uključujuospice,zaušnjake,rubeolu,MMR,žutum groznicu,varičelu,rotavirus i vakcinu protiv atenuiranegripe (LAIV).
Pasivna imunizacija je mjesto gdje se presintetizirani elementi imunskog sistema prenose na čovjeka tako da tijelu nije potrebno da sam stvara te elemente.Antitijela se mogu odmah koristiti za pasivnu imunizaciju. Ovaj metod imunizacije počinje djelovati vrlo brzo, ali kratkotrajan je, jer se antitijela prirodno razgrađuju, a ako nema B-ćelija koje bi proizvele više antitijela, ona će nestati.
Pasivna imunizacija se javlja fiziološki, kada se antitijela prenose s majke nafetus za vrijemetrudnoće, radi zaštite fetusa prije i nedugo nakon rođenja.
Vještačka pasivna imunizacija se obično primjenjuje ubrizgavanjem injekcijom i koristi se ako je nedavno došlo do izbijanja određene bolesti ili kao hitno liječenje toksičnosti, kao zatetanus. Antitijela se mogu proizvesti kod životinja, koja se nazivaju "serumska terapija", iako postoji velika mogućnostanafilaktičkog šoka, zbog imunosti protiv samog životinjskog seruma. Dakle,humanizirana antitijela proizvedena "in vitro" u "kulturi ćelija koriste se umjesto toga, ako su dostupna.
