Ibn-Batuta je na svom putovanju kroz muslimanski svijet posjetio iGranadu, posljednje muslimansko uporište naPirinejskom poluostrvu
Sve što se zna o životu Ibn Battuta dolazi iz autobiografskih podataka sadržanih u zapisima sa putovanja. Rođen je berberskoj porodici islamskih pravnih učenjaka umarokanskom gradu Tangeru 1304. godine, za vrijeme vladavine dinastije Marinida.[1] Kao mladić studirao jemalikijski mezheb, dominantni oblik obrazovanja u Sjevernoj Africi u to doba,[2] te je po završetku školovanja bio sunitski učenjak i pravnik malikijskog mezheba. U junu 1325. godine, u dobi od 21 godine života, Ibn Battuta odlazi iz rodnog grada nahadždž, odnosno uMeku. Putovanje traje 16 mjeseci a Maroko ponovo neć vidjeti narednih 24 godine. Na put kreće sam, ne nalazeći pratioca sa prijateljskim odnosom niti putnike sa kojima bi se udružio na tom dalekom putovanju. Na ovo putovanje ka Meki krenuo je kopnom, slijedivši rutu koja se prostirala uz sjevernoafričku obaluMagreba. Put ga je vodio kroz Tlemcen, Bejaiau a zatim i Tunis, gdje je ostao dva mjeseca.[3] Zbog sigurnosti tu se pridružio karavani kako bi smanjio rizik od napada lutajućih arapskih beduina. U gradu Sfax, sklopio je prvi u nizu brakova koje je ostvario tokom svojih putovanja.[4] U rano proljeće 1326. godine, nakon putovanja od preko 3.500 km, Ibn Battuta je stigao u gradAleksandriju.[5] Tu je proveo nekoliko sedmica posječujući lokacije u tom područje, a zatim krenuo u unutrašnjosti prema Kairu, koji je u to vrijeme bio važan i veliki grad i ujedno i glavni grad Mamlučkog Sultanata.U Kairu je ostao oko mjesec dana[6] a onda se ukrcao na prvi od svojih zaobilazaka prema Meki. U to doba iz Kaira prema Meki su postojale tri uobičajene rute. Ibn Battuta je izabrao najmanje korištenu rutu koja se sastojala od uzvodnog putovanja rijekomNilom, a onda bi skrenuo istočno kopnom docrvenomorske luke 'Aydhad. Pa ipak, kada se približio tom gradu, zbog mjesne pobune koja je izbila, bio je prisiljen vratiti se nazad u Kairo.[7]
Ibn Battutov kratki posjet perzijsko-mongolskom graduTabrizu 1327. godine
17. novembra1326. godine, nakon mjesec dana provedenih u Mekki, Ibn Battuta se pridružio velikom karavanu hadžija koji su se sa hadža vraćali uIrak prekoArapskog poluostrva.[8] Karavan se kretao prema sjeveru, ka Medini, a zatim su putujući noću, okrenuli prema sjeveroistoku, preko Nađ platoa ka gradu Nadžafu, na putovanju koje je trajalo oko dvije sedmice. UNadžafu je posjetio mezarAlije, četvrtog halifePravednog halifata.Tu, umjesto da nastavi sa karavanom prema Bagdadu, Ibn Battuta je započeo šest mjeseci dugo putovanje zaobilaznicom, koje ga je odvelo uPerziju. Od Nadžafa, putovaoje u Vasit, a zatim slijedio rijekuTigris doBasre. Njegovo sljedeće odredište je bio gradIsfahan u Perziji, preko Zagros planine. Došao je doŠiraza, velikog grada u procvatu, pošteđenog od razaranja mongolskih osvajača koji su opustošili mnoge gradove na sjeveru. Poslije toga, vratio se preko planina do Bagdada gdje je stigao juna 1327. godine.[9] Pojedini dijelovi grada su i dalje bili u ruševinama nakon invazije vojske Hulago Kana 1258. godine.Poslije toga, Ibn Battuta je opet posjetio Bagdad, vjerovatno u julu, ali je prvi put otišao na izlet prema sjeveru duž rijeke Tigris. Posjetio jeMosul, gdje je bio gost guvernera Ilkanate,[10] a zatim i gradove Cizre i Mardin u današnjoj Turskoj. Na planini u blizini grada Sinjar, upoznao je kurdskog mistika koji mu je dao neke srebrnjake.[11] Vraća se natrag u Mosul gdje se pridružuje karavanu hadžija koji putuju u Meku. Oboljen dijarejom, stiže u grad slab i iscrpljen, na svoj drugi hadž.[12]
Hangzhou — Ibn Battuta spominje ovaj grad u svojoj knjizi "Madinat Alkhansa". Takođe spominje da je to najveći grad tog doba. U njemu je ostao 3 dana hodajući po gradu
Beijing - Ibn Battuta spominje grad Beijing kao čist grad
Većim dijelom putovanja u CarstvoMali, Ibn Battuta je putovao sa pratnjom koja je uključivala i robove, od kojih je većina bila zaduženi za robu koja se trgovala.[14]
