Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Država Izrael (heb.מדינת ישראלMedinat Yisrael) je službeni naziv zemlje, a njena moderna historija započinje u 19. vijeku kada se počinje buditi židovska nacionalna svijest, što će u novim međunarodnim okolnostima, nakon dva svjetska rata, i dovesti do uspostave nove države naBliskom istoku.
Tokom 19. vijeka među evropskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom uIzrael. Tako je stvoren pokret nazvancionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra seTheodore Herzl, 1897). Pokret je nastao uBaselu uŠvicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom. Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jerusalemski hram (Zion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jerusalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova udijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina biti Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina). Sherif Hussain,emir odMeke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajne dogovore sa sir Henryem McMahonom, britanskim visokim predstavnikom uEgiptu. Zahtijevao je potpunu nezavisnost arapskih zemalja pod Osmanlijskom vladavinom, a McMahon mu je potvrdio daVelika Britanija podržava želju za nezavisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Sherifa Hussaina. Prvi Aliyah (povratak Židova) desio se 1881. Većina useljenika je podigla nova židovska naselja. Broj Židova postepeno je rastao kao rezultat daljnjih useljeničkih valova, posebno tokom Prvog svjetskog rata. 1914. u Palestini je živjelo 60.000 Židova (oko 9% ukupnog stanovništva).
Dok se carskaRusija rušila uslijed ekonomskog rasula iboljševičke revolucije, a Amerika još nije bila uključena u rat na strani silaAntante, britanski ministar vanjskih poslovaArthur Balfour 2. novembra 1917. šalje pismo lordu Walteru Rotschildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U njemu mu objašnjava kako britanska vlada povoljno gleda na mogućnost uspostave nacionalne domovine židovskog naroda na prostoru Palestine, no naglašava da se ne smije činiti ništa što bi narušilo status ostalih nežidovskih zajednica na prostoru. No, pismo nije posljedica britanske nesebične brige za židovski narod, već kao i bilo što izimperijalne historije, sebični pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu osiguraju britanski interesi u tom prostoru. Jerusalem su vidjeli kao strateški smješten gradić na sjecištu puteva izmeđuEvrope iIndije, sjevera i juga. Tada, u decembru 1917. Velika Britanijade facto počinje upravljati Palestinom kao okupacijska snaga. Ubrzo poslije, 1918. Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji uVersaillesu 1919. donijeta je odluka o budućnosti regije. Od mandata utvrđenog ugovoromDruštvo naroda, Palestina prelazi pod direktno britansko tutorstvo.
Ubrzo nakon preuzimanja mandata, Britanija odvaja 76% mandatne Palestine i na njenom teritoriju osniva Transjordan, na čelo kojeg dovode svog savjetnika, hašemitskog šerifa od Meke, koji je izgubio borbu za vlast u Arabiji protiv porodice Saud. Jordanom i danas vlada ista kraljevska porodica.
Tokom dvadesetih i tridesetih godina i usporedno s useljavanjem Židova i Arapa u mandatnu Palestinu, izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Arapi podižu pobune: 1922. pa 1929. Za vrijeme arapskih pobuna, Britanci većinom stoje sa strane (najpoznatiji primjer arapskog nasilja u ovoj pobuni su uništavanje drevnog židovskog naselja u Hebronu, u koji se Židovi vraćaju tek nakon rata 1967), uprkos mandatuDruštvo naroda, po kojem su mandat nad Palestinom dobili, kako bi na njenoj teritoriji, uspostavili židovski nacionalni dom. Britanija počinje ograničavati židovsko, ali ne i arapsko useljavanje.
Dolazaknacista na vlast uNjemačkoj 1933. pojačava doseljavanje u Palestinu. Arapi izazivaju nerede u Jerusalemu iJaffi. Arapi se opiru naseljavanju Židova, što s vremenom kulminira u pobuni 1936. Britanci pobunu guše tek tri godine kasnije (njen vođa, jerusalemski muftija hadži Amin al Huseini bježi u Berlin. On će, za vrijeme Drugog svjetskog rata, osnovati Handžar diviziju). Britanska vlada šalje Peelovu komisiju (pod vodstvom lorda Roberta Peela) koja zaključuje da mandat više ne funkcionira i preporučuje podjelu zemlje na dvije države - židovsku i arapsku, te neutralno sveto područje kojim bi upravljala Britanija. Kroz dvije godine Britanija je, sHitlerom, na vlasti u Njemačkoj i s Drugim svjetskim ratom pred vratima, izdala zloglasnu "Bijelu knjigu" u kojoj značajno ograničava ulazak Židova u Palestinu, ograničavajući imigracije na broj od 75.000 ljudi u idućih 5 godina. Židovi to vide kao kršenje Balfourove deklaracije i mandata.
Za vrijeme rata zbivala su se mnoga legalna i nelegalna useljavanja i daljnja polarizacija dviju zajednica. Tokomholokausta u Evropi, V. Britanija iSAD nisu prihvatale židovske useljenike, pa je njihova jedina nada bila Palestina. Kao rezultat toga, 1947. Židovi čine 33% stanovnika. Tokom godina, Židovi su stekli i mnogo zemlje kupujući je od Arapa.
1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje PalestineUjedinjene nacije. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. novembra 1947. i predlaže sljedeći plan podjele:
britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jerusalema pod međunarodnim nadzorom
židovska država bi obuhvatala 55% zemlje (uključujući pustinju Negev) sa 498.000 Židova i 325.000 nežidova
arapska država bi obuhvaćala 45% zemlje sa 807.000 nežidova i 10.000 Židova
Jerusalemsko područje imalo bi 105.000 nežidova i 100.000 Židova
Dok su Židovi u Palestini prihvatili plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su htjeli čitavu teritoriju za sebe. Počeli su arapski napadi, koji su eskalirali u građanski rat.
Kada je 14. maja 1948. završio britanski mandat, istog dana je proglašena država Izrael. Arapske su zemlje već sutradan napale Izrael. Izbio je rat između Izraela i sljedećih arapskih zemalja:Libana, Sirije, Egipta, Transjordanije,Saudijske Arabije iJemena. I pored teške situacije te nekim početnim neuspjesima, izraelska vojska pokazala se nadmoćnom te je u sedmomjesečnom ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78% ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija, su došle pod transjordanijsku kontrolu, koji ove teritorije i anektiraju dobijajući imeZapadna obala, dok sama Transjordanija, nakon prelaska rijeke, svoje ime mijenja uJordan (aneksiju su priznale Britanija i Pakistan);pojas Gaze zauzima i anektira Egipat. S područja pod izraelskim nadzorom izbjeglo je ili protjerano između 520.000 ljudi (prema izraelskim procjenama), 900.000 ljudi (prema arapskim procjenama) i oko 720.000 po podacima UN-a. Istovremeno, iz arapskih zemalja je protjerano između 800.000 i milion Židova; njih oko 600.000 nalazi utočište u Izraelu.
NacionalizacijaSueckog kanala 1956. pružila je Izraelu priliku da napadne Egipat kako bi priveo kraju terorističke napade na granici. Nakon snažnog američkog pritiska i kratkotrajne borbe, Izrael je pristao povući se saSinaja uz obećanje o nenapadanju i neometanju plovidbe izraelskim brodovima u Akabskom zaljevu od strane Egipta.
Do kraja 1966. sukobi Izraela i arapskih susjeda poprimili su ozbiljne razmjere. Osuda tih incidenata od UN-a bila je neučinkovita. Kada je egipatski predsjednikNaser zatvorioAkabski zaljev za plovidbu, po međunarodnm je pravu objavio rat Izraelu. Naser je pokrenuo egipatske snage bliže granici, a kako bi preduhitrio bili kakav arapski napad, Izrael je udario prvi i uništio egipatske snage još u bazama. Jordan i Sirija napali su Izrael s područja Judeje i Samarije odnosno Zapadne obale te s Golanske visoravni. U manje od sedmicu dana Izrael je od Egipta okupirao pojas Gaze, cijeli Sinaj, od Jordana zapadnu obalu Jordana i od SirijeGolansku visoravan. Uslijedila je RezolucijaVijeća sigurnosti UN-a, koja počiva na bilateralnosti i principu "zemlja za mir", a po kojoj se od Izraela tražilo da se povuče s određenih dijelova zauzetih teritorija (unutar sigurnih i obranjivivh granica) u zamjenu za mir.
Egipatska je vojska u iznenadnom napadu prešla Suecki kanal 6. oktobra 1973, no ubrzo je poražena u pokušaju iznenadnog povrata Sinaja. Psihološki učinak inicijalne egipatske pobjede u ratu omogućio je historijsku posjetu egipatskog predsjednikaSadata Izraelu 1977. i mirovne pregovore, koji su kulminirali sporazumom u Camp Davidu, u kojem se Izrael, Egipat iSAD slažu da će se Izrael povući sa Sinaja, Izrael i Egipat će normalizirati odnose, a sporazum će biti povezan s pregovorima o autonomiji Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze.
PLO, nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u Jordanu bježi u Libanon i koristi ga kao bazu za napade na Izrael. Izraelska vojska u nekoliko navrata napada i ulazi uLibana (1978. i 1982), iz kojeg se povukla krajem 1982. ali je zadržala kontrolu nad pojasom od deset milja na jugu zemlje.
Kao rezultat akcije, PLO napušta Libanon i svoje uporište uspostavlja uTunisu.
U decembru 1987. započinje pobuna kao spontana provala protesta među Palestincima na okupiranim područjima protiv dvadesetogodišnje okupacije.Intifada je započela kad su djeca i mladi izašli na ulice bacajući kamenje i zapaljive bombe na izraelske vojnike i kad je upućen poziv na generalni štrajk. Tim protestom Palestinci su željeli pokazati da oni nisu naoružan narod, već da jednostavnim bacanjem kamenja, demonstracijama i štrajkovima mogu prouzročiti znantne štete Židovima. Vjeruje se da je intifada pomogla u započinjanju mirovnog procesa uMadridu 1991. Protest je završio u septembru 1993.
Dana 15. novembra 1988. na sastanku uAlžiru Palestinsko nacionalno vijeće objavilo je Deklaraciju o nezavisnosti, uspostavljajući time državu Palestinu na okupiranim područjima. Istog dana Jordan se odrekao Zapadne obale u korist Palestinaca, jer je na prostoru još uvijek većina stanovnika bila palestinske nacinalnosti. Proglašenje Palestine značilo je priznavanje UN-ove rezolucije 181. tj. podjele prostora iz 1947, prihvatanje načela odijeljenosti, priznavanje rješenja obiju država i napuštanje terorizma. Ubrzo je 55 zemalja priznalo palestinsku državu. Izraelska je vlada reagirala u aprilu 1989. s prijedlogom o slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze koji bi vodili prijelaznoj samoupravi.
Široko rasprostranjeno mišljenje okonapada Iraka na Kuvajt bilo je da krajnji cilj napada nisu ni pogranični sporovi ni nafta, već ujedinjenje svih Arapa i uprezanje njihovih snaga u borbu protiv Izraela.Arafatova podrška iračkoj invaziji unazadila je palestinski slučaj za mnogo godina. Palestinci su uSadamu Huseinu vidjeli snažnog čovjeka koji ima moć i hrabrost da se suprotstavi Izraelu i SAD-u.
Američka inicijativa dovela je do sazivanja trodnevne konferencije uMadridu 1991. Zbog izraelskog nepriznavanja PLO-a, Palestinci su bili uključeni kao članovi jordanske delegacije, ali su mogli djelovati nezavisno. Vodila se velika rasprava, pogotovo oko formule "zemlja za mir". Dvije strane su se složile da nastave rasprave slijedećih mjeseci. Ekstremističke palestinske skupine poputHamasa iIslamskog džihada osudile su proces kao rasprodaju Palestine a, radi potpisivanja Sporazuma, Arafata je ostavio dugogodišnji saveznik i savjetnik Edward Said.
U vrijeme madridskog procesa, posredstvom norveške vlade počeli su tajni pregovori uOslu , koji su finalizirani sporazumom Oslo I, potpisanim odYitzaka Rabina i Jassera Arafata na tratini Bijele kuće 13. septembra 1993. Sporazumom je dogovoreno postupno izraelsko povlačenje iz Gaze iJerihona i prepuštanje uprave Palestinskoj Samoupravi. Najveći je upjeh bio priznavanjePLO-a kao predstavnika Palestinaca, a PLO je formalno priznao pravo Izraela na postojanje, iako još uvije nije promijenila povelju, u kojoj poziva na uništenje Izraela. Snažno protivljenje sporazumu među Palestincima dovelo je do snaženjaterorizma, koji se očitovao u početku samoubilačkih napada na civilne ciljeve (autobusa, restorana i slično).
U septembru 1995. slijedio je sporazum Oslo II koji je zamijenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podijeljena na 4 zone, a prijedlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima. Rezultat sporazuma je bilo ubistvo Yitzaka Rabina od strane izraelskog ekstremista Yigala Amira 4. novembra 1995.
U julu 2000. predsjednikClinton ugostio je izraelskog premijeraEhuda Baraka i predsjedavajućeg Palestinske Samouprave Jassera Arafata u Camp Davidu kako bi postigli konačno rješenje problema. Izraelsko tumačenje je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje je da Izrael nije ponudio dovoljno. Tokom predizborne kampanje za izraelski parlament Knesset,Ariel Sharon, vođaLikuda, posjetio je ostatke židovskog Drugog Hrama na Hramskom brežuljku uJerusalemu 28. septembra 2000, a pratilo ga je hiljadu policajaca. Istakao je da Izrael nikada neće odustati od prava na Hramski brežuljak, a Barak je najvjerovatnije odgovarao Sharona od posjeta. Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unaprijed pripremljenu tzv.Drugu intifadu, koja traje i danas. U njoj su Palestinci izašli na ulice u protestu koji je postao sve nasilniji, s nastavkom bombaških samoubistava, započetih 1994, koja su prouzrokovala smrt mnogih izraelskih civila. Pripadnici Hamasa uključeni su u napade na židovske naseljenike, a Izraelci vrše pritisak na Palestince ograničavajući im kretanje i zatvarajući granice.
