Obuku u psihoanalitici završio je 1930. na Psihoanalitičkom institutu uBerlinu. Iste godine otvorio je kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast uNjemačkoj, preselio se uŽenevu, a onda 1934. uNew York City te je dobio posao naUniverzitetu Columbia. Nakon što je napustio Columbiju, pomogao je u stvaranju njujorške filijale Vašingtonske škole psihijatrije 1943. i Instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju "William Alanson White" 1945.
Kad se preselio uMexico City 1950, postao je profesor naUNAM-u (Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitičko odjeljenje u medicinskoj školi. Podučavao je na UNAM-u do penzionisanja 1965. U međuvremenu je podučavao kao profesor psihologije naMichigan Stateu od 1957. do 1961, a kao pomoćni profesor psihologije na Odjeljenju za umjetnost i naukeNjujorškog univerziteta poslije 1962. Fromm se 1974. preselio uMuralto (Švicarska) i umro u svom domu 1980, 5 dana prije svog 80. rođendana. Cijelo vrijeme imao je svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.
Počevši s njegovim prvim radom,Bijeg od slobode (Escape from freedom), Frommova djela poznata su po njegovim socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim podvlačenjima. Njegova druga knjiga,Man for Himself: An Inquiry into the Psychology of Ethics iz 1947. bila je nastavakBijega od slobode. Zajedno, te knjige su činile Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakakoUmjetnost ljubavi, internacionalni bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode izBijega od slobode iMan for Himself.
Erich Fromm (1974)
U Frommovom pogledu na svijet centralno mjesto zauzimala je njegova interpretacijaTalmuda, koji je studirao kao mladić kod rabina J. Horowitza, a kasnije i kod rabina Salmana Barucha Rabinkowa dok je radio na doktoratu iz sociologije na Hajdelberškom univerzitetu. Frommov djed i dva pradjeda na očevoj strani bili su rabini, dok je majčin ujak bio poznat talmudski naučnik. Ipak, Fromm je se distancirao od ortodoksnogjudaizma 1926, a pridružio sekularnom shvatanju skripturalnih ideala.
Jezgro Frommove humanističke filozofije je njegova interpretacijabiblijske priče oAdamovom i Evinom protjerivanju izRajskog vrta. Oslanjajući se na svoje znanje Talmuda, Fromm je ukazao da je uglavnom vrlina kada se može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavom smatraju Adama i Evu griješnim zbog neposlušnosti premaBogu, tako što su zagrizli jabuku sDrveta Znanja. Ipak, napuštajući tradicionalnu religioznu ortodoksiju, Fromm je veličao ljudske vrline zbog nezavisnog djelovanja i korištenja razuma kako bi se uspostavile moralne vrline, a ne pripadanju autoritetskim moralnim vrijednostima.
Pored pojednostavljenog osuđivanja autoritetskih vrijednosti sistema, Fromm je koristio priču Adama i Eve kao alegorijsko objašnjenjeljudske biološke evolucije iegzistencijalnog straha, izjavljujući da su Adam i Eva, nakon što su jeli sa Drveta Znanja, postali svjesni samih sebe kao odvojenim od prirode, ali i dio nje. Zato su se osjećali "goli" i "postiđeni": Oni su serazvili uljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama prirode i društva. Nisu više bili ujedinjeni s kosmosom kao što su biliinstinktivno, u praljudskom postojanju kaoživotinje. Po Frommu, svjesnost odvojenog ljudskog postojanja je izvor svihkrivica israma, a rješenje za ovu egzistencijalnu dihotomiju se nalazi u razvitku jedinstvene ljudske moćiljubavi i razuma. Fromm je odvojio njegov koncept ljubavi od popularnog shvatanja ljubavi u takvoj mjeri, da je njegov odnos prema ovom konceptu bio u biti paradoksalan.
Fromm je smatrao da je ljubav međusobni kreativni kapacitet, a neemocija, i odvojio je kreativni kapacitet od onog što je smatrao raznim formamanarcističkih neuroza isado-mazohističkih tendencija, koje se obično uzimaju kao dokaz "istinite ljubavi". Fromm je zaista posmatrao iskustvo "zaljubljivanja" kao dokaz nečije nesposobnosti da razumije istinitu prirodu ljubavi koja, po njemu, uvijek ima zajedničke elemente kao što subriga,odgovornost,poštovanje iznanje. Oslanjajući se na svoje znanje o Talmudu, Fromm je isticao priču oJonahu, koji nije htio da spasi građaneNineveha od konsekvenci njihovih grijehova, kao demonstraciju njegovog vjerovanja da su vrijednostibrige iodgovornosti uglavnom odsutne u većini ljudskih veza. Fromm je također tvrdio da vrlo mali broj ljudi savremenog društva imapoštovanje prema autonomiji drugih ljudskih bića, a još manje objektivnoznanje o onome što drugi ljudi iskreno žele i trebaju.
Kulminacija Frommove socijalne i političke filozofije je bila njegova knjigaZdravo društvo (The Sane society), štampana 1955, u kojoj favorizira humani,demokratski socijalizam. Oslanjajući se primarno na radoveKarl Marxa, Fromm je bio prvi politički i sociološki komentator te vrste misli, koja je zagovarala ideal lične slobode, koje se češće nalazila u knjigamaklasičnih liberalista. Frommova varijanta socijalizma je odbacila i zapadnjačkikapitalizam i sovjetskikomunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje rezultiraju otuđivanjem pojedinaca od društva i svijeta.
Fromm je bilo vrlo aktivan u američkojpolitici. Pridružio seSocijalističkoj partiji Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe kako bi se dalo alternativno gledište naMcCartizam koje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao suosnivačSANE-a, Frommov najjači politički interes bio je međunarodni pokret za mir, koji se borio protiv utrke u nuklearnom naoružanju i američkog učestvovanja uVijetnamskom ratu. Nakon što je uzalud podržavao senatoraEugenea McCarthyja tokom predsjedničke nominacije demokrata 1968, Fromm se manje-više povukao s američke političke scene.
^Funk, Rainer.Erich Fromm: His Life and Ideas. Translated by Ian Portman, Manuela Kunkel. New York: Continuum International Publishing Group, 2003.ISBN0-8264-1519-9,ISBN978-0-8264-1519-6.p. 13.
