Ericaceae ilivrijeskovi suporodicacvjetnica, koje najčešće rastu u kiselim i neplodnim uvjetima staništa. Porodica je velika, s otprilike 4.000 vrsta u preko 126 rodova, što je, po brojnosti vrsta, čini 14. porodicom cvjetajućih biljaka. Od mnogih ekonomski važnih članovaEricaceae najpoznatiji subrusnica,borovnica, sjevernoamerička borovnica,rododendron, uključujući iazaleje i razne općepoznate vrištine, kao što suErica,Cassiope,Daboecia iCalluna, naprimjer.[1][2][3][4]
Ericaceae su rasprostranjene skoro širom svijeta. Nema ih na kontinentalnom dijeluAntarktika, dijelovima visokogArktika, centralnogGrenlanda, sjevernim i centralnim područjimaAustralije i većem dijelu nizijsketropske i neotropske oblasti.
Porodica je u velikoj mjeri sastoji od biljaka nije mogu tolerirati kisele, neplodne uvjete. Kao i druge biljke koje su tolerantne nastres, mnogaEricaceae, na korijenju, imajumikoriznegljive, koje pomažu u crpljenju hranjivih tvari iz neplodnihzemljišta, kao i zimzeleno lišće – u očuvanju apsorbiranih hranjivih tvari. Ova osobina nije pronađen kodClethraceae iCyrillaceae, dvije porodice koje su najuže povezane saEricaceae.
Većina vrijeskova (isključujući iMonotropoideae i nekeStyphelioideae) imaju prepoznatljivu akumulaciju erikoidne mikorize, u kojoj gljiva raste u i oko korijena i osigurava biljkama nutrijente.Pyroloideae sumiksotrofi i šećer dobijaju iz mikorize, kao i hranjive tvari.
Za opisivanje slične porodice,Adanson koristi terminVaccinia (borovnice), ali jeJussieu prvi koristio terminEricaceae. Ime dolazi od tipskog rodaErica, koja se pojavljuje u biti izvedena iz grčke riječiereike. Tačno značenje je teško protumačiti, ali prema nekim izvorima znači nešto kaovrijesak. Naziv se možda neformalno koristi za biljke prijeLinneovogvremena, a jednostavno je formaliziran kada Linnaeus ponovo opisao rodErica u1753., a zatim kada je Jussieu opisaoEricaceae u1789.
Historijski gledano,Ericaceae uključuju potporodice iplemena. Godine1971., Stevens, koji je prkazao prošlost porodice, od1876., a u nekim slučajevima od1839. priznao je šest potporodica (Rhododendroideae,Ericoideae,Vaccinioideae,Pyroloideae,Monotropoideae iWittsteinioideae), te dalje, četiri potfamilije podijelio u plemena. URhododendroideae je svrstao sedam plemena (Bejarieae,Rhodoreae,Cladothamneae,Epigaeae,Phyllodoceae iDiplarcheae). U plemenuRhodoreae, opisano je pet rodova:Rhododendron L. (uključujućiAzalea L. pro parte),Therorhodion maliLedum L.Tsusiophyllum Max.Menziesia J. E. Smith, thatwere kraju prenosi u Rhododendron, skupa s Dipl Ark iz mono generičke pleme Diplarcheae.Sistematsko istraživanje2002. godine je rezultiralo uključivanjem ranije priznatih porodicaEmpetraceae,Epacridaceae,Monotropaceae,Prionotaceae iPyrolaceae uEricaceae, što je zasnovano na kombinaciji molekulskih, morfoloških, anatomskih i embriološka podataka, analiziranih unutar odgovarajućegfilogenetskog okvira. Ovaj potez je značajno povećao morfološki i geografski opseg nalaza unutar grupe. Jedna od mogućih klasifikacija rezultirajuće porodice uključuje 9 potporodica, 126 rodova i oko 4.000 vrsta:
EnkianthoideaeKron, Judd i Anderberg (jedan rod, 16 vrsta)
^Campbell N. A.; et al. (2008).Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco.ISBN978-0-321-53616-7.Eksplicitna upotreba et al. u:|author= (pomoć)
^Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004).Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo.ISBN9958-10-686-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
