...muzički protok glasova i protivglasova u romanima i dramama koje s izvanrednimlingvističkim žarom otkrivaju apsurde i prisilne moći društvenih klišea...[1]
Jelinek piše protiv zlostavljanja u javnom,političkom, ali i privatnom životu austrijskog društva. Koristisarkastičan, provokativan stil, zbog kojeg je od protivnika nazvanaNestbeschmutzer (njem.onaj koji prlja vlastito gnijezdo), te i sama ponekad koristiopsceni,bogohulni,vulgarni i podrugljivi stil pisanja u obračunu sa društvenim okruženjem u Austriji.
Za Elfriedeino obrazovanje bila je zadužena njena majka. Upisuje je ukatoličko obdanište, a kasnije u samostanskuškolu, koju je ona kasnije u esejuIn die Schule gehen ist wie in den Tod gehen(Ići u školu isto je kao ići u smrt) opisala kao prilično restriktivnu i strogu. Zbog svoje hiperaktivnosti, na prijedlog školskih nastavnica, upućena je nadječiju psihijatriju klinike Bečkog univerziteta, koju je vodioHans Asperger, mada, gledano smedicinske strane, njeno ponašanje nije prelazilo granice normalnog. Nezavisno od toga njena majka imala je želju da od Elfriede stvorimuzičkočudo od djeteta, te je upisuje na časoveklavira,gitare,flaute,violine iviole. Upisana je s 13 godina naBečki konzervatorij, gdje je studiralaorgulje, klavir, blok-flautu, a kasnije i kompoziciju. Paralelno završava realnugimnaziju u Beču.
Počinje pisati i priključuje se tradiciji tzv.Bečke grupe, te jedno vrijeme piše malim slovima (tzv.Kleinschreibung), mada uskoro napušta ovaj način pisanja.
Nakon mature dolazi do prvog psihičkog sloma. Pohađa nekoliko semestarahistorije umjetnosti iteatrologije naUniverzitetu u Beču, a1967, zbogfobija prouzrokovanih psihičkim stanjem, napušta studije i živi u izolaciji godinu dana u svojoj kući u Beču. U to vrijeme počinje pisati, te nastaje njena prva zbirka priča,Lisas Schatten. Njena se djela objavljuju u časopisima i u manjim izdanjima. Uskoro piše i prviroman,bukolit (1968), koji objavljuje tek1979. Nakon očeve smrti poboljšava joj se psihičko stanje, angažira se urevolucionarnim pokretima iz 1968. i živi nekolikomjeseci u stambenoj zajednici lijeve orijentacije, između ostalih sRobertom Schindelom iLeanderom Kaiserom.
Prvi veći skandal desio se1985. nakon praizvedbe predstaveBurgtheater, koja se tematski bavi nacionalsocijalističkom prošlošću glumicePaule Wessely. U javnosti se tekst definira kao direktni napad na tada prominentne glumce, te joj se ponovo pridaje oznakaNestbeschmutzer, zbog kritičkog pristupa austrijskoj kulturi u vrijeme nacionalsocijalizma u Austriji. 1983. objavljuje romanPijanistica (Die Klavierspielerin), koji kritičari definiraju kao autobiografski, te se sam sadržaj potiskuje u pozadinu.1989. izlazi njen najprodavaniji roman,Naslada (Lust), koji patrijarhalne strukture u redovima književnih kritičara definiraju kao ženskupornografiju. U kritici romanaNaslada prevodilac i književni kritičarSead Muhamedagić navodi:
...Ubrzo nakon objavljivanja ovaj je roman dobio atribut 'kontroverzan' – ponajprije zato što se u njemu Elfriede Jelinek odvažila na vratoloman pokušaj raskrinkavanja mita o blaženosti seksualnog sjedinjavanja koje, umjesto da partnere uzdigne u sferu okrepljujućeg užitka, uglavnom postaje poligon nesmiljena iživljavanja nezasitne muškosti čiji se kategorički imperativ penetrantna iskazivanja moći manifestno odvija na poprištu bračne postelje. Kroz ranjivu vulvu muški uranjajući u skrovitost ženine intime, autorica znalački prevladava kojekakve zablude pseudofeminističkog pozerstva, pa se tako i muškarac i žena podvrgavaju nefriziranoj britkosti autoričine literarne sablje koja, unatoč impresivnoj, katkad grublje, katkada opet finije satkanoj slikovitosti izražavanja, nikad ne prekoračuje tanki zid što takvo razbarušeno štivo razdvaja od pornografije za koju su je mahom nedovoljno upućeni kritičari nerijetko optuživali...[3]
Nakon pozorišnog komadaRaststätte, koji se bavi sličnom tematikom kao iNaslada, te ličnih napada, preko izbornih plakata, austrijske desničarske partijeFPÖ, povlači se iz javnosti i zabranjuje izvođenje svojih komada u austrijskim pozorištima.
Povratak nabečkiBurgtheater trajao je samo 6 sati.1998.Einar Schleef priređujeEin Sportstück. Druga njena zabrana uslijedila je2000. povodom izbora desno orijentirane vlade, tzv.Crno-plave vlade, u čiji je rad uključena desničarska austrijska partija FPÖ. Sljedeći njeni tekstovi odnose se uglavnom na kritiziranje političke situacije u Austriji. Na jednoj od sedmično organiziranihdemonstracija četvrtkom (Donnerstagsdemonstrationen) Jelinek na bečkom trguBallhausplatz potiče prikazivanje djelaDas Lebewohl. EinHaider-Monolog u izvođenjuMartina Wuttkea. Iste godine, u kontekstu akcije njemačkog režiseraChristopha Schlingensiefa "Bitte liebt Österreich", nastaje tekstIch liebe Österreich, u kojem autorica kritizira ophođenje austrijskih vlasti prema azilantima.
Tek2003. dolazi do praizvedbe tekstaDas Werk u režijiNicolasa Stemanna. Predstava je pozvana na Berlinske pozorišne susrete, gdje je osvojilaDramsku nagradu Mülheima. Također 2003. u Schlingensiefovoj režiji uBurgtheateru izvodi seBambiland, zatimmuzička predstavaLost Highway, za koju jelibreto napisala Jelinek. U Beču se2004. osnivaIstraživački centar "Elfriede Jelinek", sa sjedištem na Institutu za germanistiku Bečkog univerziteta, koji za cilj ima obradu i analizu dokumenata Elfriede Jelinek.[4] Iste godine Jelinek dobija Nobelovu nagradu za književnost.
Komentirajući dodjelu Nobelove nagrade rekla je da se osjeća sretnom i očajnom u isto vrijeme: "...očajnom zbog činjenice da postajem poznata, javna osoba". Tipično za njenu skromnost i profinjenu samoironiju, upitala se –feministička književnica s reputacijom - da li je dobila nagradu najviše zbog činjenice što ježena i rekla da bi među austrijskim piscimaPeter Handke, koga ona smatra "živućim klasikom", bio mnogo prikladniji odabir. U jednom intervjuu o svom nedolasku na dodjelu izjavila je:
Poslali su mi knjižicu u kojoj se nalazi lista nobelovaca. To je doista previše za mene. Stvarno u potpunosti živim poput pustinjaka. A kad se sa svojim suprugom nalazim u Münchenu, ondje živimo poput dvaju pustinjaka. Vlastitu nazočnost u Stockholmu ne bih mogla izdržati. Umrla bih. Kad bi se u toj prostoriji s mnogo ljudi zatvorila vrata, srušila bih se i umrla...[5]
, na pitanje kako je Akademija reagirala na njen nedolazak odgovorila je:
S velikim razumijevanjem. Pa ni drugi nisu doputovali. Neki su bili bolesni, nekome je umrla supruga.Solženjicin je strahovao da se više neće moći vratiti. Sve su to dobri razlozi i smatram da je psihička bolest također razlog da se ne otputuje u Stockholm. Mislim ću da barem nešto učiniti za psihičke bolesnike ako to dozovem u svijest. Možda će to onda imati općeniti pedagoški smisao...[5]
Način na koji joj je uručena Nobelova nagrada (videoceremonija) bio je predmet kritike za neke. Drugi su je cijenili zbog iskrene obznane da pati odagorafobije i socijalne fobije. Jelinek je rekla kako je njena bolest sprečava čak i u odlasku u kino ili letenje avionom (u jednom intervjuu izjavila je kako bi željela da jednog dana bude u mogućnosti odletjeti uNew York i vidjeti nebodere prije no što umre), te nije u mogućnosti prisustvovati ceremoniji. Tako je, opet potpuno u njenom stilu, rekla, što je i snimljeno:
...Jako bih voljela biti i uStockholmu, ali ja se ne mogu kretati brzo ni daleko kao moj prtljag...
2005. u Burgtheateru izvodi se predstavaBabel, monumentalna meditacija oratu u Iraku i mučenjima u zatvoruAbu-Ghuraib u režiji Nicolasa Stemanna, koji je oktobra2006. režirao dramuUlrike Maria Stuart, o temiterorizma i njemačke terorističke grupeRAF, te komediju sekonomskom temom,Die Kontrakte des Kaufmanns.
U jednom intervjuu za časopisMagazine littéraire2007, povodom dodjeljivanja literarne nagrade"André Gide" za njen prijevod na francuskiDie Kinder der Toten, Jelinek je ponovila listu svojih tema za pisanje: svoje opsesivno djetinjstvo, polemika o svojim djelimaNatur iUnschuld, mržnju na potisnuto nacionalsocijalističko nasljedstvo u Austriji. Mišljenja je da se veliki dio austrijske literature odvija oko Hitlera kao "crne rupe".
Početkom 2007. pa sve do2008. na svojojweb stranici objavljuje odlomke svog tzv. privatnog romana,Zavist (njem.Neid).[6] Ovaj roman, koji nije objavljen u knjižnoj formi, nego samo kao mrežna publikacija, Jelinek je završila 2008. U štampanoj formi roman bi imao oko 900 stranica. Time Jelinek nastavlja svoj projekatSmrtni grijesi (njem.Todsündenprojekt), koji je 1989. započela romanimaNaslada, a dopunila 2000. romanomGier.
Zbog britkosti književnokritičke oštrice na cijelom njemačkom govornom području, ugledna austrijska kritičarkaSigrid Löffler stavlja Jelinek uz bok velikih austrijskih pisaca kakvi suKarl Kraus,Ödön von Horváth iThomas Bernhard. S Krausom je povezuje virtuoznost stila koja se posebno hrani autoricinom sklonošću prema jezičkoj improvizaciji, kolažiranju i semantičkom "miksanju" različitih, ponekad jedino eufonijski srodnih značenjskih segmenata koje običan čitalac često i ne uoči jer mu u tu svrhu nedostaje lingvistički još nedovoljno apostrofirana kategorija jezičkog osjećaja.[3]
Bählamms Fest, pozorišni muzički komad iz 1998. u suradnjiOlgom Neuwirth, po motivima pozorišnog komadaBaa Lamb's Holiday, engleske autoriceLeonore Carrington[14]
Lost Highway, pozorišni muzički komad iz 2003. Muzika: Olga Neuwirth.
1969 - nagrada na poetskom konkursu austrijskih studenata;
1969 - nagrada 20. austrijske sedmice kulture mladih uInnsbrucku za poeziju i prozuAus einem Illustriertenroman, neobjavljenog rukopisawir sind lockvögel baby!;
1972/1973 - austrijska državna stipendija za književnost;
