Od 9. do 26. ajeta ove sure govori se ostanovnicima pećine, odnosno o nekoliko mladića, vjernika koji su se sklonili u pećinu u blizini svoga grada i tražili od svog Gospodara da im daruje milost i pruži smjernost u tom njihovom postupku. Zatim su uspavani i u pećini ostali punih 309 godina (lunarnih godina) iako su pomislili da su u pećini ostali tek dan ili dio dana. Prema ovom opisanom događaju sura je i dobila naziv.
U suri se eksplicitno ne navodi broj mladića već se kaže da ih je bilonekoliko iako kršćani smatraju da ih je bilo sedam. S njima je bio i njihov pas, koji je ležao na ulazu u pećinu i također prespavao 309 godina.
I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.
te ulazeći u svoju baštu sebi nanese nasilje i reče:
Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će smak svijeta ikada doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.[2][3]
Međutim, ovaj drugi ga prekori na njegovoj nezahvalnostiAllahu i uistinu propadoše njegovi plodovi i on se pođe kajati zbog svoje nezahvalnosti svome Gospodaru.