Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljenizvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepepouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putemreferenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
UDrugom svjetskom ratu bio je pomoćnik načelnika Generalštaba, a u junu 1942. imenovan je za zapovjednika američkih snaga u Evropi. Rukovodio je invazijom saveznika na sjevernu Afriku, iskrcavanjem naSiciliji i invazijom naApeninski poluotok te invazijom naNormandiju i operacijama na zapadu do slomanacističke Njemačke. Od kraja 1950. zapovjednik je snaga Sjevernoatlantskog pakta (NATO), a1952. i1956. izabran je za predsjednika SAD-a. Napisao je memoare"Rat za oslobođenje Evrope" i "Od invazije do pobjede".
Dwight David Eisnehower rođen je u teksaškom gradu Denison, u porodici koja potječe odnjemačkih doseljenika u Ameriku. Kad je imao 6 godina, roditelji su mu postali članovi Društva Kule stražare, koje će kasnije postati poznatije pod imenomJehovini svjedoci.
Eisenhowera je od vjere više zanimao sport, pa je na temelju dobrih sportskih rezultata u srednjoj školi stekao potrebne preporuke za upis na Vojnu akademiju uWest Pointu godine 1911. Eisenhower je diplomirao godine 1915. te sljedećih nekoliko godina proveo po garnizonima uTexasu iGeorgiji. Godine 1916. se oženioMamie Geneve Doud koja će mu roditi dva sina.
Kada je izbioPrvi svjetski rat, Eisenhower je privremeno unaprijeđen u čin potpukovnika kako bi od1918. mogao voditi novoformirani Tenkovski korpus SAD. Ta je jedinica uPennsylvaniji obučavala tenkovske posade prije odlaska na frontu u Francuskoj. Eisenhower je bio oduševljen s novim oružjem, ali ga sam nije stigao primijeniti u praksi, jer je rat u međuvremenu završio.
Eisenhower je vraćen u čin kapetana te je služio u garnizonima uMarylandu, a kasnije i uZoni Panamskog kanala, gdje je bio pomoćnik tamošnjeg komandanta, generala Foxa Connera. Pod Connerovim uticajem Eisenhower je postao sljedbenik idejaCarla von Clausewitza, a kasnije je pohađao i Generalštabnu školu uFort Leavenworthu.
1920-ih i1930-ih američka vojska je bila mala, slabo plaćena i zanemarivana od strane izolacionistički raspoloženih političara i javnosti. U to je doba Eisenhower uglavnom radio kao pomoćnik raznih ministara i generala. Na tim je položajima stekao ugled kao sposoban administrator i štapski oficir.1933. je imenovan pomoćnikom načelnika generalštabaDouglasa MacArthura, a njega je1935. slijedio naFilipine, gdje je služio kao vojni savjetnik tamošnje vlade.
Eisenhower je1936. unaprijeđen u majora, a godine1939, po povratku u SAD, i u potpukovnika. U septemberu1941. unaprijeđen je u čin brigadnog generala i imenovan načelnikom štaba Treće armije u Texasu.
Nakon japanskognapada na Pearl Harbor i ulaska SAD udrugi svjetski rat, Eisenhower je u decembru1941. doveden u Washington kako bi u Generalštabu planirao ratne operacije protiv Japana iNjemačke. Tamo je ostavio je snažan utisak na načelnika GeneralštabaGeorgea C. Marshalla, koji ga je odlučio preporučiti za najviše komandne položaje usprkos nedostatka bilo kakvog ratnog iskustva.
U junu1942. Eisenhower je imenovan komandantom svih američkih snaga u Evropi te je doputovao uLondon, gdje će mu biti štab.
Kada je donesena odluka da se savezničke snage iskrcaju uSjeverozapadnoj Africi, Eisenhower je imenovan vrhovnim komandantom svih savezničkih snaga na tom ratištu. Nakon uspjehaoperacije Torch, Eisenhower je u februaru1943. pod svoju komandu preuzeo i britansku Osmu armiju generalaMontgomeryja te rukovodio operacijama za uništenje snagaOsovine uTunisu. Nakon toga je pod njegovim vodstvom izvršeno iskrcavanje naSiciliju, a potom i naitalijansko kopno.
U decembru 1943. je Eisenhower imenovan komandantom svih savezničkih snaga u Evropi te se sljedećih nekoliko mjeseci posvetio konačnom planiranju i pripremama zanormandijski desant - jednu od najsloženijih ratnih operacija u historiji. Upravo je on donio odluku da se desant izvrši6. juna1944. Nakon uspješnog iskrcavanja savezničkih snaga u Francuskoj rukovodio je operacijama kojima su njemačke snage istjerane iz Zapadne Evrope to konačno prisiljene na kapitulaciju8. maja1945.
Eisenhower nikada nije imao prilike da se iskaže kao naročito hrabar, a većina drži da nije bio ni naročito nadahnut vojni komandant. Međutim, uživao je veliku popularnost među svojim potčinjenima, a pokazao je - za prirodu svog posla daleko važnije - diplomatske sposobnosti, temeljem kojih su ogromni vojni resursi pod njegovom komandom izvojevali pobjedu usprkos uplitanja često suprotstavljenih političara kao što suChurchill iDe Gaulle, odnosno nezdravog protivništva potčinjenih generala kao Montgomery iPatton.
Eisenhower je nakon završetka neprijateljstava imenovan komandantom američkih okupacijskih snaga u Njemačkoj, te je bio de facto jedina vlast u američkoj okupacijskoj zoni sa sjedištem uFrankfurtu. Kada su američke snage otkrile postojanje i pravu svrhunacističkih koncentracionih logora, Eisenhower je, zgrožen tim otkrićem, naredio da se u njih dovedu filmske kamere i dokumentiraju tragovi ratnih zločina. Eisenhoweru zbog toga također pripisuju nedostatak brige o njemačkim ratnim zarobljenicima, zbog kojih veliki broj njih umro od gladi i bolesti.
Godine 1945. Eisenhower se vratio u SAD kako bi postao načelnik generalštaba SAD. Na tom je mjestu ostao do1948, a nakon što je osnovanNATO pakt, Eisenhower je u decembru1950. postao komandantom njegovih snaga.
U to je doba Eisenhower služio i kao gostujući predavač naUniverzitetu Columbia u New Yorku, te napisao knjiguCrusade in Europe, koja se smatra jednim od najboljih vojnih memoara u historiji.
Kao ratnog heroja i jednog od najpopularnijih ličnosti svog doba, Eisenhowera su počeli obilaziti predstavniciDemokratske iRepublikanske stranke kako bi ga nagovorili da se kandidira za predsjednika SAD. Iako je Eisenhower cijenio predsjednikaRoosevelta i njegovNew Deal, isto kao i njegovog nasljednika Trumana, držao je kako su SAD pod dvadeset godina demokratske administracije previše skrenule ulijevo, odnosno kako se mora uspostaviti ravnoteža izborom republikanskog predsjednika. Zbog toga je pred izbore1952. godine podnio ostavku na vojne dužnosti i javno podržao republikance.
Liberalna frakcija republikanaca je, pak, bila uplašena da bi njihova stranka mogla otići previše udesno ukoliko predsjednički kandidat postane uticajni konzervativni senatorRobert A. Taft. Eisenhoweru je, pak, kod Tafta smetao njegovizolacionizam. Zato je spremno prihvatio ponudu liberalnih republikanaca da se pod njihovom paskom natječe za predsjedničku nominaciju. Na kraju je s Taftom postignut kompromis, prema kome je Eisenhower dobio nominaciju i mandat da nakon eventualne pobjede nastavi voditi aktivnu politiku SAD u svijetu, dok se u unutrašnjim pitanjima morao ravnati po konzervativnim načelima.
Demokrati, demoralizirani odlukom Harryja Trumana da se ne natječe, kao i nizom korupcijskih skandala, su za kandidata nominiraliAdlaia Stevensona, liberalnog guvernera države Illinois. Tokom kampanje kojom su dominiralihladni rat, nezavršenisukob u Koreji i antikomunistička histerija senatoraMcCarthya, Eisenhower je vješto koristio kako svoju ogromnu popularnost tako i novi medijitelevizije. Jedina stvar koja je mogla naškoditi Eisenhoweru bila je kontroverza vezana uz njegovog potpredsjedničkog kandidataRicharda Nixona. Međutim, Nixon se vješto iz nje izvukao, te je Eisenhower glatko izvukao jednu od najuvjerljivijih pobjeda u historiji američkih predsjedničkih izbora.
Eisenhower je svoj mandat započeo u skladu s imageom gorljivog antikomunista, stvorenog u izbornoj kampanji. Za državnog sekretara je imenovaoJohna Fostera Dullesa, jastreba i tvorca doktrine prema kojoj SAD ne samo da su imale dužnost svim sredstvima zaustaviti širenjekomunizma po svijetu, nego obarati već postojeće komunističke države.
Međutim, iako je Eisenhower deklarativno podržavao ovu radikalnu retoriku, u praksi je, prije svega motiviran svojim ratnim iskustvima, bio nesklon potezima koji bi mogli eskalirati u otvoreni oružani sukob. Godine 1953. je, koristeći smrtStaljina, isposlovao primirje kojim je završen korejski rat.
Umjesto obaranja i suprotstavljanja komunizmu putem oružane sile, Eisenhower je preferirao diplomaciju, kao i tajne operacijeCIA-e. Tako su SAD, po uzoru na NATO, stvorileBagdadski pakt,SEATO,ANZUS a u okviru tog sistema je kraće vrijeme bila iTitovaJugoslavija kao članica novogBalkanskog pakta.
Politika korištenja CIA-e je također imala uspjeha -1953. je pučem u njenoj organizacijisrušen iranski nacionalistički premijerMossadeq i instaliran pro-američki raspoloženi šahMuhamed Reza Pahlavi. Godinu dana kasnije uGvatemali je CIA uspješno srušila ljevičarski režim predsjednika Arbenza.
Iste je godine nakon porazaFrancuza u bitki kodDien Bien Phua američka diplomacija spriječila daVijetnam postane nezavisna država pod dominacijomHo Chi Minha. Umjesto toga je država podijeljena, a južni dio, poznat kaoRepublika Vijetnam, postao je vjerni američki saveznik.
Eisenhower se nije toliko zanimao za unutrašnju politiku, iako se na početku mandata diskretno suprotstavio senatoru McCarthyju i iz sjene orkestrirao kraj njegove političke karijere, držeći ga opasnošću za američku demokratiju i ugled u svijetu.
Godine1954. Eisenhower je, inspiriranAutobahnovima koje je bio vidio u Njemačkoj, uspio ishoditi zakone kojima je u SAD za nekoliko godina sagrađen prvi sveobuhvatni sistemautocesta.
U jesen1956. godine, dok se Eisenhower oporavljao od srčanog udara i po drugi put natjecao za predsjednika, jedna za drugom su izbilesueska kriza teantikomunistička pobuna u Mađarskoj. Eisenhower je u oba slučaja nastojao smiriti tenzije - Britance i Francuze je ekonomskim pritiskom natjerao da se povuku iz Sueza, a mađarskim pobunjenicima odbio pružiti pomoć nakon sovjetske prijetnje nuklearnom odmazdom.
Sovjetski vođaNikita Hruščov tokom svog 11-dnevnog američkog posjeta kao gost predsjednika Eisenhowera, septembar 1959.
Iste je godine Eisenhower na izborima za predsjednika ponovno potukao Stevensona s impresivnom većinom glasova. Njegov drugi mandat je bio obilježen nastojanjima da se smiri hladni rat, ili barem stvore mehanizmi kojima bi se trajno spriječila njegova eskalacija u otvoreni oružani sukob. SaSSSR-om su vođeni pregovori o razoružanju, a sovjetski vođa Nikita Hruščov je na Eisenhowerov poziv1959. godine posjetio SAD. Uzvratni Eisenhowerov posjet Moskvi je, međutim, otkazan zbog afere sa špijunskim avionomU-2.
Hladni rat je, usprkos Eisenhowerovih napora, eskalirao. Sovjetsko lansiranjeSputnjika1957. je protumačeno kao sovjetska prijetnja, ali i kao povod da se sljedeće godine osnujeNASA i započnesvemirska utrka između dvije supersile. Godine1959. je na Kubi revolucijom na vlast došaoFidel Castro i tako u neposrednom susjedstvu Amerike stvorio režim blizak SSSR-u.
Na unutrašnjem planu je drugi Eisenhowerov mandat bio obilježen društvenim nemirima koje je izazvao pokret za građanska prava crnaca. Iako Eisenhower taj pokret nije podržavao, nije mu se ni suprotstavljao. Kada su se vlasti južnjačkih država pokušati oduprijeti presudamaVrhovnog suda kojima je ukinutarasna segregacija u školama, Eisenhower je na njih1957. godine poslao vojsku kako bi se neometano održavala nastava.
Prije nego što je Eisenhower postao predsjednik, donesene su odredbe Ustava kojim je jednoj osobi dozvoljeno vršiti samo dva predsjednička mandata. Zato je Eisenhower1960. godine bio prisiljen pripremati se za odlazak iz Bijele kuće, odnosno na izborima podržati svog potpredsjednika Nixona.
Nakon što je za predsjednika izabran Kennedy, Eisenhower se početkom1961. posljednji put iz Bijele kuće obratio naciji, pri čemu je ostala upamćena njegova tvrdnja kako SAD-u prijetivojno-industrijski kompleks.
Eisenhower potpisuje zakon kojim se Dan primirja mijenja u Dan veterana, 1. juni 1954.
Nakon odlaska iz Bijele kuće Eisenhower se sa suprugom povukao na farmu u bliziniGettysburga. Nije se u potpunosti odrekao politike, te je godine1964. učestvovao na republikanskoj izbornoj konvenciji.
Umro je ubolnici Walter Reed nakon duge i teške bolesti u dobi od 78 godina.
Eisenhower je u to doba, i nekoliko decenija nakon smrti imao reputaciju lošeg ili, u najboljem slučaju, osrednjeg predsjednika. Danas su američki historičari, pak, daleko skloniji Eisenhowera proglašavati daleko boljim predsjednikom od mnogih svojih prethodnika i nasljednika.
Eisenhowerova administracija je bila uglavnom lišena skandala, a sam Eisenhower se pokazao kao odgovoran državnik, neopterećen stranačkim prepucavanjem, te uspješan državnik koji je u najosjetljivijem trenutku očuvao svjetski mir. U samim SAD su Eisnenhowerove godine, usprkos kraćih recesija, ostale upamćene kao doba velikog ekonomskog buma i nezampaćenog prosperiteta koji je širokim masama omogućio da uživaju u dotada nezamislivim blagodatima potrošačkog društva.
Mnogi drže da je upravo to razlog Eisenhowerove potcijenjenosti, jer su percepciju o njemu stvorili baby boomeri, prva generacija odrasla u takvom društvu i nesvjesna svega onoga što mu je prethodilo. Eisenhower je također bio zasjenjen kultom koji je stvoren oko njegovog mladog nasljednikaJohna F. Kennedyja.
