Iskopane ruševineMohenjo-dara, pokrajinaSindh,Pakistan, prikazujuVeliko kupatilo. Mohenjo-daro, na desnoj obali rijeke Ind, mjesto je UNESCO-ve svjetske baštine, prvo mjesto u južnoj Aziji koje je tako proglašeno.
Civilizacija doline Inda[1] bila je civilizacijabronzanog doba u sjeverozapadnojjužnoj Aziji koja je trajala od 3300. do 1300. pr. n. e, a u svom zrelom obliku od 2600. do 1900. pr. n. e.[2] Uzstari Egipat iMezopotamiju, bila je jedna od tri rane civilizacijeBliskog istoka i južne Azije, a od tri je bila najraširenija, sa svojim nalazištima koja su pokrivala područje od većeg dijelaPakistana do sjeveroistočnogAfganistana i sjeverozapadneIndije.[3] Civilizacija je cvjetala naaluvijalnoj ravni rijekeInd, koja teče cijelimPakistanom.[2][4]
IzrazHarappan ponekad se primjenjuje na civilizaciju Inda prema nalazištuHarappa, koje je prvi put iskopano početkom 20. stoljeća u tadašnjoj provincijiPunjab u Britanskoj Indiji, sadašnjemPunjabu u Pakistanu.[5] Otkriće Harappe i ubrzo zatimMohenjo-dara bilo je vrhunac rada koji je započeo nakon uspostave Arheološkog istraživanja Indije uBritanskoj Indiji 1861.[6] Postojale su ranije i kasnije kulture nazvane Rana Harappa i Kasna Harappa na istom području. Rane harapske kulture naselile su se izneolitskih kultura, od kojih je najstarija i najpoznatijaMehrgarh uBalučistanu, Pakistan.
Gradovi starog Inda bili su poznati po svomurbanističkom planiranju, kućama od pečene opeke, razrađenim sistemima odvodnje, vodoopskrbnim sistemima, grupama velikih nestambenih zgrada i tehnikama zanatstva i metalurgije.[7] Mohenjo-daro i Harappa su vrlo vjerovatno imali između 30.000 i 60.000 ljudi, a civilizacija je mogla sadržavati između jednog i pet miliona ljudi tokom svog procvata.[8] Postupno isušivanje regije tokom 3. milenija p. n. e. možda je bio početni poticaj za njegovu urbanizaciju. Na kraju je također smanjio opskrbu vodom dovoljno da izazove propast civilizacije i rasprši njezino stanovništvo na istok.
Iako je prijavljeno više od hiljadu nalazišta iz doba zrelog Harappa i gotovo stotinu iskopano,[9] postoji pet glavnih urbanih središta:Mohenjo-daro u donjoj dolini Inda (proglašeno mjestomSvjetske baštine UNESCO-a 1980. kao "Arheološke ruševine u Moenjodaru"), Harappa na zapadu regijePunjab,Ganeriwala u pustinjiCholistan,Dholavira u zapadnomGudžeratu (proglašeno mjestom Svjetske baštine UNESCO-a 2021. kao "Dholavira: grad Harappana") iRakhigarhi uHaryani.[10]Harapski jezik nije izravno potvrđen, a njegova pripadnost je nesigurna, budući da jeindsko pismo ostalo nedešifrirano.[11] Odnos sdravidskom ilielamo-dravidskom jezičkom porodicom favorizira dio znanstvenika.[12][13]
↑Habib 2015, str.13. harv error: no target: CITEREFHabib2015 (help)
↑Wright 2009, str.2. harv error: no target: CITEREFWright2009 (help)
↑Wright 2009, str.115–125. harv error: no target: CITEREFWright2009 (help)
↑McIntosh 2008, str.387: "The enormous potential of the greater Indus region offered scope for huge population increase; by the end of the Mature Harappan period, the Harappans are estimated to have numbered somewhere between 1 and 5 million, probably well below the region's carrying capacity." harv error: no target: CITEREFMcIntosh2008 (help)
