Bjelorepa srna (Odocoileus virginianus) i lanad jedu lišće.Gusjenica se hrani lišćem
Biljožderi ilibiljojedi (herbivori) suživotinje koje suanatomski ifiziološki prilagođene na ishranu biljnim materijalom (npr.lišćem) kao glavnom komponentom ishrane. Kao adaptaciju na ovakvu ishranu, biljojedne životinje obično imaju prilagođene hrapavi ili za mrvljenje prilagođenozubalo.Konji i drugi biljojedi imaju široke zube koji su prilagođeni za brušenjetrave,kore drveta, i drugih tvrdih biljnih materijala. Pored toga, i cijeliprobavni sistem im je prilagođen preradiceluloze i njenih derivata. Tako, npr., zbog specijalizacije na biljnu hranu biljožderi imaju dužiprobavni trakt, većiželudac, jačevilice a kod sisara široke kutnezube negomesožderi ilisvežderi. To se osobito odnosi na niz specijaliziranih strukturaželuca icrijeva, koji su specifični za pojedine redove biljojeda.
Latinska kovanicaherbivora potiče od od riječi herba ( = male biljke ili biljka) i vora od vorare (= da jede ili proždire).[1][2][3]
Biljožderi se mogu naći na kopnu, u moru i slatkim vodama. Biljožderi su uglavnomsisari. Poznatiji sukonji iprimati. Svi su primati biljožderi, izuzmemo liljude ibabune. Takođerčimpanaze ponekad jedu meso manjih životinja.
Na osnovu specijalizacije na ishranu posebnim izvorimabiljnih materijala i proizvoda, biljojedi se mogu podijeliti u niz osobenih skupina, kao što su one u priloženoj tabeli (ispod).
^Sterner R. W., Elser J. J., Vitousek P. (200): Ecological stoichiometry: The biology of elements from molecules to the biosphere.Princeton University Press,ISBN978-0691074917.
^Likens E. (2010):Lake ecosystem ecology: A global perspective. Academic Press,ISBN978-0123820020.
^Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo,ISBN9958-10-686-8.
_grazing_-_20050809.jpg)
.jpg)
