Ars antiqua, također poznata i pod nazivimaars veterum iliars vetus je naziv koji savremeni naučnici koriste zaevropsku muzičku tradiciju iz vremenasrednjeg vijeka. Ovaj u to vrijeme novi muzički stil nastao je između 1170. i 1310. godine, a bio je dio muzičkog stila poznatog polatinskom nazivuars nova (bosanski: "nova umjetnost", "nova tehnika komponiranja", "novi stil"). Ovaj muzički stil pokriva periodNotre Dame školepolifonijskog komponiranja (upotreba višestrukih, istovremenih, nezavisnih melodijskih linija), a to je u narednim godinama dovelo do ranog razvojamoteta, koje se ogledalo u veoma raznolikimhorskim muzičkim djelima.
Pojam ars antiqua obično se odnosi na sakralnu (crkvenu) ili polifonijsku muziku, sa izuzetkom sekularne monofonijske muziketrubadura itruvera.
Skoro svi kompozitori iz ovog perioda su anonimni. Od malobrojnih poznatih tu je imePetrusa de Crucea, koji je komponirao motete u poznom životnom dobu, kao iAdam de la Halle kompozitor i truver. Međutim, najznačajniji i najpoznatiji predstavnici ars antiqua stila komponiranja bili su članovi Notre Dame polifonijske škole:
Na poljumuzičke teorije iz ars antiqua perioda vidljivo je nekoliko poboljšanja u odnosu na prethodnu praksu, većinom u koncepciji inotnog zapisa ritma. U ranoj srednjovjekovnoj muzičkoj eri, notni zapisi su ukazivali natonove u pjesmama bez ukazivanja o ritmu, na osnovu kojih bi se te notne bilješke trebale pjevati. Najznačajniji muzički teoretičar iz prve polovine 13. vijekaJohannes de Garlandia, koji je napisao "De Mensurabili Musica" iz 1240. godine, raspravu koja je definisala i najpotpunije razjasnilaritmičko bilježenje. Nešto kasnije 1280. godine,njemački muzički teoretičarFranco iz Kölna bio je prvi koji je opisao sistem notnog zapisa u kojem različiti oblici notnog zapisa imaju sasvim različite ritmičke vrijednosti (u djeluArs cantus mensurabilis). Ova inovacija je imala veliki utjecaj na kasniju historiju evropske muzike.Ranagotika objedinjuje francusku muziku komponiranu u Notre Dame školi do 1260., a visoka gotika svu muziku komponiranu između 1260. i 1320. godine, konvencionalnog početkaars nove. Obliciorganuma iconductusa dostigli su svoj vrhunac razvoja u ranoj gotici, a započeli su svoj pad tokom visoke gotike, kada bivaju zamijenjenimotetom.