Arno Allan Penzias (/ˈpɛnziəs/; (26. aprila, 1933 - 22 januara 2024.) bio jeameričkifizičar, radio astronom i dobitnik Nobelove nagrade zafiziku. Zajedno sRobertom Woodrowom Wilsonom otkrio je pozadinsko kosmičko mikrovalno zračenje, što je pomoglo u uspostavi teorije kosmologijeVelikog praska.
Rođen je uMünchenu uNjemačkoj, sin Justine (rođene Eisenreich) i Karla Penziasa, koji je vodio kožarski posao.[1][2] Njegovi baka i djed došli su uMinhen iz Poljske i bili su među vođama Reichenbach Strasse Shul. Sa šest godina, on i njegov brat Gunther bili su među jevrejskom djecom evakuiranom uBritaniju u sklopu spasilačke operacije Kindertransport. Nešto kasnije, njegovi roditelji su pobjegli iznacističke Njemačke uSAD, a porodica se 1940. smjestila u Garment District uNew Yorku. Godine 1946. postao je naturalizirani državljaninSjedinjenih Država. Završio je srednju tehničku školu u Brooklynu[3] a nakon što je upisao studij hemije na City College u New Yorku, promijenio je smjer i diplomirao fiziku 1954, pri čemu je bio pri vrhu svoje klase.
Zatim se upisao kao apsolvent na Columbiji 1956. On je doktorirao fiziku na Univerzitetu Columbia 1962.[4]
Penzias i Wilson stoje na 15 metara Holmdel Horn anteni koja je donijela njihovo najznačajnije otkriće.
Penzias je nastavio raditi uBell Labs-u u Holmdelu, New Jersey, gdje je s Robertom Woodrowom Wilsonom radio na ultra osjetljivim kriogenimmikrotalasnim prijemnicima, namijenjenim za posmatranje u radio astronomiji. 1964, prilikom izgradnje svog najosjetljivijeg sistema antena/prijemnik, par je naišao na radio smetnje koje nisu mogli objasniti.[5] Bio je daleko manje energičan od zračenja koje jeodašiljao Mliječni put, i bio je izotropan, pa su pretpostavili da njihov instrument podliježe smetnjama zemaljskih izvora. Pokušali su, a zatim odbacili, hipotezu da je radio šum dopirao iz New Yorka. Pregled mikrotalasne antene pokazala je da je bila puna izmeta slijepih miševa i golubova (koje je Penzias opisao kao "bijeli dielektrični materijal"). Nakon što su oni uklonili nakupljeni gnoj, buka je ostala. Odbacivši sve izvore smetnji, kontaktirao jeRoberta Dickea, koji je sugerisao da je to možda pozadinsko zračenje predviđeno nekim kosmološkim teorijama. Par se složio s Dickeom da objavi uporedna pisma u Astrophysical Journal-u, pri čemu su Penzias i Wilson opisali svoja zapažanja[6] a Dicke sugerirao tumačenje kao kosmičko mikrotalasno pozadinsko zračenje (CMB), radio ostatakVelikog praska.[7] To je omogućilo astronomima da potvrde Veliki prasak i isprave mnoge svoje prethodne pretpostavke o tome.
Izabran je za saradnikaAmeričke akademije nauka i umjetnosti i Nacionalne akademije nauka 1975.[8][9] Penzias i Wilson dobili su Nobelovu nagradu 1978. podijelivši je s Pyotrom Leonidovičem Kapitsom (Kapicin rad o fizici niskih temperatura nije bio povezan s Penziasom i Wilsonovim). Njih dvojica su 1977. dobili medalju Henry Draper Nacionalne akademije nauka.[10] Penzias je 1979. dobio nagradu Zlatna ploča Američke akademije postignuća.[11] Također je dobitnik Nagrade za izvrsnost u New Yorku. Godine 1998. od Instituta za industrijska istraživanja odlikovan je IRI medaljom.
Dana 26. aprila 2019. Nürnberger Astronomische Gesellschaft e. V. (NAG) je otvorio 3-metarski radio teleskop u Regiomontanus-Sternwarte, javnoj opservatoriji uNürnbergu, i posvetio ovaj instrument Arnu Penziasu.
Bio je stanovnik Highland Parka,New Jersey.[12] Imao je sina Davida i dvije kćerke, dr Mindy Penzias Dirks, i Rabbi Shifra (Laurie) Weiss-Penzias.[13][14] radio je kao preduzetnički partner u preduzeću New Enterprise Associates.[15]
Preminuo je 22. januara 2024. od komplikacija Alchajmerove bolesti uSan Franciscu, u 90. godini.[16]
