Aleksandar I (ruski: Aleksandr Pavlovič; 23. decembar 1777. - 1. decembar 1825.) je biocar Rusije[1] od 1801. do 1825. godine. Bio je prvi ruskikralj Poljske (1815. - 1825.), kao i prvi ruskiveliki vojvoda Finske.
Rođen je uSankt Peterburgu kao sinvelikog vojvode Pavla Pavloviča, kasnije caraPavla I, i došao je na prijestolje nakon ubistva oca. Vladao je u haotičnom perioduNapoleonovih ratova. Kao princ i car, Aleksandar je često koristio liberalnu retoriku i nastaviorusku apsolutističku politiku. U prvim godinama vladavine, pokrenuo je neke manje socijalne reforme, a 1804. godine veliku liberalnu reformu obrazovanja. Obećao je ustavnu reformu i prijeko potrebnu reformukmetstva u Rusiji, ali bez konkretnih prijedloga. U drugoj polovini vladavine bio je sve više zabrinutiji plašeći se protesta protiv njega, te je završio započete ranije reforme. Očistio je škole od stranih nastavnika i obrazovanje je postalo više vjerski orijentisano i politički konzervirano.
U vanjskoj politici, uključio je Rusiju od neutralnog mirotvorca i saveznikaNapoleona do Napoleonovog neprijatelja. Pridružio se Britaniji uratu Treće koalicije protiv Napoleona 1805. godine, ali nakon poraza ubici kod Austerlitza formirao je savez sa Napoleonom potpisavšisporazum u Tilzitu 1807. godine. Borio se upomorskom ratu protiv Britanije (1807. - 1812.). Sa Napoleonom se nikada nije mogao složiti oko Poljske i savez je propao 1810. godine. Carev najveći trijumf je bio 1812. godine, kada jeNapaleonova invazija na Rusiju doživjela totalnu katastrofu. Kao dio pobjedničke koalicije protiv Napoleona stekao je plijen u Finskoj u Poljskoj. Formirao jeSvetu alijansu kako bi suzbio revolucionarne pokrete u Evropi koje je vidio kao prijetnju legitimnim hrišćanskim kraljevima. Aleksandar je pomogao AustrijancuKlemensu von Metternichu u suzbijanju svih nacionalnih i liberalnih pokreta. Za vrijeme vladavine osvojio je današnjuGruziju,Dagestan iAzerbejdžan odPerzije, nakonRusko-perzijskog rata (1804. - 1813.). Naslijedio ga je njegov mlađi bratNikolaj I.
Aleksandar je bio sin caraPavla iMarije Fjodorovne, rodom princeze odWurttemberga. Njegova nana je bilaKatarina II Velika, za vrijeme čije vladavine se on i rodio. Bez obzira što je imao još devetero braće i sestara, on je bio nanin miljenik, što je kod njegovog oca stvorilo paranoidni strah da će biti izbačen iz reda nasljeđivanja krune.
Tokom školovanja učitelj mu je bio švicarski humanist,Frédéric-César de La Harpe, koji ga odgaja u liberalnom duhu. Kao i većina mladića on u adolescentskoj dobi simpatizira francuske revolucionare i poljske borce za slobodu. Otac ga je naučio da može voljeti čovječanstvo, ali da se treba plašiti ljudi, te da može simpatizirati sa revolucionarima, ali da mora voditi prije svega računa o interesima države. U skladu s tako dva potpuno različita principa školovanja budući car će biti vječito podijeljena osoba između želja i realnosti.
Osnovni primjer takve realnosti postajedržavni udar kojim će stupiti na vlast. Njegov otac zbog svoje politike nikad nije bio popularan među plemićima. Njegovo zahtijevanje moralnog ponašanja kao i povećanja prava seljaka njima je bilo nešto potpuno neprihvatljivo. Pavle je također imao običaj davati otkaze časnicima zbog ponašanja koje nije u skladu sa njihovim činom, što je njih i plemiće navelo da počnu razmišljati o zavjeri protiv cara. Tu mogućnost odlučila je iskoristitiVelika Britanija, kad je postalo očito da će joj trenutni car objaviti rat. Srce te zavjere postali su britanski general u ruskoj službi,Levin August, iOlga Zubov, preko koje je navodno stigao novac.
Prije samog državnog udara oni su o namjerama obavjestili Aleksandra i zatražili njegovo mišljenje. Pošto ih nije ni podržao niti prijavio, zavjerenici su odlučili realizirati ubitstvo Aleksandrova oca23. marta1801. godine. Toga dana zavjerenici su prodrli u carevu sobu i pokušali ga prisiliti naabdikaciju. Kako je on to odbio, udarili su ga mačem i potom ugušili. Po izvršenom djeluNikola Zubov je ušao u drugu sobu gdje se nalazio Aleksandar i obavijestio ga da je on od tog trenutka car. Svi zavjerenici će kasnije biti pomilovani od strane novoga cara.
Prva mjera novog cara tada postaje zahvaljivanje Velikoj Britaniji na kruni, zbog čega odmah u aprilu1801. godine zaključuje s njom mir. Do novembra te godine, u skladu s politikomLondona, on ulazi u savez protivNapoleona Bonaparte saPrusijom iAustrijom.
Kratkotrajni mir koji će početi u Evropi u novembru1801. godine ipak zaustavlja Rusijin ulazak u rat protiv Francuske. Do novog rata se nije trebalo dugo čekati. On počinje u aprilu1805. godine kadaPetrograd i London potpisuju sporazum o borbi za sloboduHolandije iŠvicarske. Najveća bitka ove prve godine rata postaje onakod Austerlitza, gdje su ruska i austrijska vojska pred očima svojih careva, Aleksandra iFranje I, potučene od strane Napoleona. Taj poraz izbacuje Austriju iz rata dok se Aleksandar povlači u pokušaju da zaliječi rane svoje vojske. Sljedeću godinu Prusija doživljava katastrofalni vojni poraz bez ikakve mogućnosti da je spasi Rusija. Zadnje bitke ovoga rata postaju one u Istočnoj Prusiji1807. godine u kojima je ruska vojska ponovno potučena. Nakon ovog poraza Aleksandar je zatražio i dobio mir.
Aleksandar je bio glavni zagovornik modernizacije države. On se tokom prvog dijela vladavine divio Napoleonovim reformama, iako ga je smatrao evropskim gospodarom rata. U tim svojim željama za promjenom on daje mogućnost ministrima da izlažu prijedloge za poboljšanja života, ali kada njegov glavni savjetnik,Mihajlo Speranskij, predlaže uvođenjeparlamenta, on najprije govori da je ideja dobra, ali da"danas nije vrijeme za to". Godine1810. Aleksandar će svojom odlukom u potpunosti ukinuti mogućnost ostvarivanja toga projekta.
Potpuno slična kontradikcija ovoga cara postaje njegova želja da oslobodi seljake kmetstva. Kao i ostale njegove želje, ona se nije ostvarila. U svom tipičnom humanističkom žaru, kako bi poboljšao život vojnika, on im daruje zemlju iako je oni nisu željeli.
Prvobitno ostvareni dobri odnosi između dva cara nakon mira iz1807. godine su se počeli iz mjeseca u mjesec kvariti. Tačka bez povratka postaje Aleksandrovo odbijanje Napoleona, koji je htio oženiti Aleksandrovu sestru. Službeni razlog za rat1812. postaje namjera Francuske prisiliti Rusiju da počne ekonomsku blokadu Velike Britanije. Povodeći se taktikom "spaljene zemlje'" i "dok imamo vojsku imamo državu", Rusi su izbjegavali bitku dopuštajući Napoleonu sve dublji ulazak u zemlju. Sve do trenutka kada je francuska vojska ušla uMoskvu, Aleksadar je molio svog protivnika za mir. Kada je u septembru1812. godine Moskva pala i bila spaljena, Aleksandar mijenja svoju politiku u onu totalne mržnje, smatrajući Napoleona gotovo đavolom kojeg se mora uništiti. Bez obzira na veličinu kasnije ukupne pobjede, gubici Rusa1812. su samo u odbrani domovine dostigli cifru od 400,000 ljudi. Ta činjenica je onemogućila nastavak ruske ofanzive, i oni će tek uz pomoć Austrije i Prusije uspjeti potući Napoleona.
Mirno razdobljeEvrope i Rusije u ostatku života ovog cara počinjeBečkim kongresom1815. godine. Tamo dolazi do promjene političke karte svijeta dogovorom između velesila.Rusija tada dobija veći dio Varšavskog vojvodstva koje se uzdiže na statuskraljevstva ujedinjenog s Rusijom. Tokom tih pregovora potvrđuje osvajanjeFinske iz1809. godine i njen status velikog vojvodstva u sklopu carstva.
Prvobitno se na samom kongresu Aleksandar protivio stvaranjuSvete Alijanse koja bi trebala održavati mir uEvropi. Ipak, nakongresu u Ljubljani1821. godine Rusija, Austrija i Prusija su se obavezale na zajedničko gušenje svih revolucionarnih pokreta. Ovaj sporazum na kraju postaje jedini čije se ideje vodilje Aleksandar pridržavao do kraja. Kada su pobunjeni Grci poslali delegaciju tražeći pomoć velesila u svom ratu za nezavisnost, njegovi glasnici ih presreću na putu i vraćaju kući neobavljena posla.
Službeni stav tadašnje ruske vlade jeste da je car Aleksandar I iznenada umro1. decembra1825. godine u svojoj 48. godine dok se nalazio u malenom gradiću na obaliAzovskog mora. Mišljenje britanskog ambasadora, sa druge strane, je bilo da je Aleksandar potpisaoabdikaciju, pošto ga je navodno vidio kako se ukrcava na brod kao običan mornar. Ta i mnoge druge priče o carevoj smrti su ubrzo stvorilemit kako on nije umro prvog dana decembra1825. godine. Da bi se s takvim pričama napokon završilo, sovjetski naučnici su u20. vijeku odlučili otvoriti njegov kovčeg. Na opće iznenađenje bio je prazan. Sa tako potvrđenim sumnjama historičari su krenuli u potragu za čovjekom koji je mogao biti Aleksandar. Istragom se došlo do svećenika Fjodora Kuzmiča,[2] kojeg su careviNikolaj I iAleksandar II rado primali na svoj dvor.
.png)
.jpg)
