Sa površinom 28.748 km2, Albanija je nešto manja odBelgije, a sa 2,82 miliona stanovnika ima približno kao tri četvrtine stanovništvaBosne i Hercegovine.
Jutro na vještačkom jezeru Koman na sjeveru AlbanijeKamenita plaža kod mjestaSarandaZgrade u rubnom dijelu Tirane. Glavni grad Albanije je zabilježio udvostručenje broja stanovnika u posljednjih 20 godina.
Oko polovine površine Albanije zauzima brdovito područje sa nadmorskim visinama iznad 600 m. Manji dio od toga su područja visokih planina.[7] Od jezeraSkutari na sjeveru pa sve do gradaVlora na jugu proteže se duž obale vrlo uski pojas aluvijalnog tla koji je ponegdje širok samo par kilometara. Taj pojas se u centralnom dijelu Albanije širi u veliku Muzakijsku niziju (Myzeqeja). Na obali se nalaze brojne lagune i močvarna, vlažna područja. Pošto samo doline, brežuljkasto područje, dijelovi primorskih ravnica i neke visoravni omogućavaju gušću naseljenost stanovništa, u takvim regijama je ona relativno visoka, dok su drugi dijelovi zemlje relativno slabo naseljeni.
Na sjeveru Albanije nalaze seProkletije (Albanske Alpe), koje pripadaju planinskom lancuDinaridi. Najviši vrh Albanije sa 2.764 mnadmorske visine jeKorab, koji se nalazi sjeveroistočno odPeshkopia i čini granicu saMakedonijom. Osim njega također je poznata i planinaJezerca. Ona je sa 2.694 m n.v. najviša planina koja se u potpunosti nalazi u Albaniji.
Sve veće rijeke Albanije ulijevaju se u Jadransko more. Sa 282 km,Drim je najduža rijeka ove zemlje.Crni Drim otiče izOhridskog jezera. Kod sjeveroalbanskog gradaKukësa spaja se saBijeli Drimom koji izvire naKosovu. Rijeka Drim teče prema zapadu kroz više većih vještačkih jezera i kodSkadra se ulijeva u Jadransko more. Druge veće rijeke u Albaniji suMat,Shkumbin,Seman saDevollom iVjosom koje više ili manje direktno teku u zapadnom pravcu prema Jadranskom moru, pri čemu prolaze kroz brojne planinske lance. Preko kratke rijekeBojane (albanski:Bunë) odlijeva seSkadarsko jezero prema moru a jednim dijelom ona čini i granicu premaCrnoj Gori.
U Albaniji preovladava suptropsko-sredozemna klima sa prosječnim godišnjim temperaturama od 16 °C i prosječnom količinom padavina nešto manjom od 1200 mm.
U Tirani, naprimjer, dva ljetna mjeseca su izuzetno sušna. Sjeverni i istočni brdsko-planinski krajevi imaju prilično jake zime. U tim područjima, često iljeto bude relativno hladno. Zimi su mnoga mjesta u planinskim područjima odsječena od svijeta zbog velike količinesnijega i sniježnih nanosa. Na jugu na obalama Jonskog mora klima je znatno blaža, što je primjetno i zimi koje su tamo obično vrlo blage. U priobalnim područjima zimske količine padavina su dosta veće.[8] U obalnom graduSaranda godišnje bude gotovo 300 sunčanih dana.
Nešto više od polovine stanovnika Albanije (54%) živi u gradovima.[2] Najveći gradovi u zemlji nalaze se u zapadnim priobalnim nizijama. U većim gradovima posljednjih godina je zabilježen snažan porast broja stanovnika, dok manja mjesta pokazuju smanjenje stanovništva. Naročito se Tirana proširila u okolna područja te danas sa svojim predgrađima i gradom Drač čini metropolsku regiju.
RasprostranjenostIlira naBalkanu prije oko 3000 godina
Na području današnje Albanije u antičko doba su živjeliIliri,indoevropski narod koji se pojavio otprilike oko1000. p. n. e.. Njihov glavni grad bio jeSkadar u sjevernozapadnoj Albaniji koji i danas postoji.Rimljani osvajaju područje 9. godine n. e. a teritorija moderne Albanije je podjeljena između rimskih provincijaMakedonije,Dalmacije iEpirusa.
Tokom većeg dijela srednjeg vijeka, Albanija pripadaBizantu. Albanci se prvi put spominju1043. godine kaoAlbanic. Godine1204. zbog pomoći u ratovanju protivMletaka, Bizant uspostavlja nezavisnu albansku kneževinuEpirus.
Godine1478. godine, teritoriju današnje albanske države osvajaOsmanlijsko carstvo, ali tek nakon što je slomljen otpor Albanaca pod vodstvom čuvenogSkenderbega. U Osmanlijskom carstvu, Albanci postepeno prelaze naislam. Albanska islamska zajednica je bila podjeljena međusunitima ibektašima.
Albanija1912. godine dobija svoju nezavisnost od Osmanlijskog carstva. Godine1928. Ahmed-beg Zogu, sin vođe jednog albanskog plemena, uspijeva nagovoriti parlament da pretvori Albaniju u kraljevinu, a da on postane kralj.Kralj Zogu vlada Albanijom do1939. godine, kad je osvajafašistička Italija.
NakonDrugog svjetskog rata, Albanija postajekomunistička država. Njom vladaEnver Hoxha koji prvo pokušava preuzetijugoslavenski komunizam, pa ondasovjetski i konačnokineski. Nakon kraja kineske izolacije prema zapadu, Hoxha prekida odnose između Albanije i Kine te upostavlja politiku izolacije Albanije. Ova politika uzrokuje propast albanske privrede.
Enver Hoxha umire1985. godine a reforme premademokratiji počinju1991. godine nakon pada komunizma širom svijeta. Novi, demokratskiustav usvojen je1998. godine.
Zastava Albanije (alb.Flamuri i Shqipërisë) je crvenazastava s crnim dvoglavim orlom u sredini, koja predstavlja suverenu državu Albaniju naBalkanu.
Vodi porijeklo od sličnog grba (pečata)Gjergja Kastriotija Skenderbega, vođe pobune protivOsmanskog Carstva iz15. vijeka koja je rezultirala kratkom nezavisnošću Albanije od1443. do1478. U čast Skenderbega, koji se je protiv Osmanlija borio 25 godina i za to vrijeme vodio 25 bitaka, dvoglavi orao je ukrašen sa 25 perki.
U godini 1911. Dede Gjon Luli je na vrhu brda Deçic u sjevernoalbanskim Alpama proglasio nezavisnost Albanaca, dok je sa svojom vojskom - Malisorima - učestvovao u ratu na dva fronta, protiv Srba i Turaka. To je bilo prvi put poslije 500 godina da je ponovo uzdignuta nacionalna zastava Albanaca. U novembru 1912. godine u Vlori po drugi put biva proglašena albanska nezavisnost. Sadašnja zastava službeno je usvojena7. aprila1992, ali su i prijašnje albanske države – Kraljevina Albanija i poslijeratnakomunistička država – koristile gotovo istu zastavu; prva je imala "Skenderbegovu kacigu" iznad orla, a druga crvenu petokraku zvijezdu sa žutim okvirom.
Ista zastava biva privatno korištena od strane Albanaca na Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori kao nacionalni simbol.
Zastava Albanije možda je inspirisala zastavu izmišljene zemlje Sildavije u crtanim filmovima Tintin.
Himni i Flamurit (bosanski: Himna Zastavi) jest nacionalna himna Albanije. Riječi za himnu je napisao albanski pjesnik Aleksander Stavre Drenova. Himna je prvi put objavljena1912 godine u albanskim novinama "Liri e Shqipërisë" koje su izdavane uBugarskoj. Muziku za tekst je komponovaorumunski kompozitor Ciprian Porumbescu.
Albanije je 2000. osnovala Ustavni sud po uzoru na Njemačku, koji se u nedavnim političkim krizama pokazao kao stabilizirajući faktor. Aktualni Ustav usvojen je 28. novembra 1998. nakon referenduma.
Na ranijim demokratskim izborima, naročito onim prije 2007, dešavale su se razne nepravilnosti, koje su međunarodni posmatrači vrlo negativno ocijenili. Tek suparlamentarni izbori 2013. bili prvi koji su prošli bez većih neregularnosti te na kojima su stranke gubitnice priznale izborni poraz, što se ranije nikad nije desilo, a za organizaciju tih izbora Albanija je pohvaljena na međunarodnom nivou. Na parlamentarnim izborima održanim 3. jula 2005. pobijedila je tada opozicijskaDemokratska stranka Albanije (PDSh), na čijem je čelu bio bivši predsjednikSali Berisha, ali nisu uspjeli osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu. Zbog brojnih prigovora i neophodnih ponavljanja brojanja u tri izborna okruga, zvanični rezultat izbora potvrđen je i objavljen tek početkom septembra 2005. Berisha je tada postao premijer Albanije. Međutim, na lokalnim izborima 18. februara 2007. Berishina Demokratska stranka zabilježila je poraz.
Na općinskim izborima 2011. Berisha i Demokratska stranka ponovno su ostvarili pobjedu. Između ostalih, njegova stranka dobila je većinu u općinskom vijeću i mjesto gradonačelnika Tirane, gdje je od 2000. vladaoEdi Rama. Prije parlamentarnih izbora 2013. u aprilu je LSI (Socijalistički pokret za integraciju) napustio koaliciju s Demokratama formiranu 2009. te se pridružio Socijalistima. Na tim izborima pobjedu je odnijela koalicija pod vodstvom Socijalista sa glavnim kandidatomEdijem Ramom, koji je postao Berishin nasljednik na mjestu premijera.
Politika u Albaniji obilježena je djelovanjem dvije velike stranke:Demokratske stranke Albanije (PD) iSocijalističke stranke Albanije (PS). PD je nastala 1990. iz protivkomunističkih studentskih pokreta, dok je PS stanka nasljednica Stranke rada Albanije, koja je zemljom vladala gotovo 50 godina tokom socijalističke diktature njenog predsjednikaEnvera Hoxhe. Danas, da bi neka stranka došla do apsolutne većine u parlamentu, po pravilu bira koalicijskog partnera, pri čemu pojedine manje stranke političkog centra već bile uključene u demokratske i socijalističke vlade.
Političke stranke, uz izuzetak Kršćansko-demokratske stranke, ne zastupaju niti jednu religiju. Demokrate imaju pretežnu većinu u gegijskom dijelu sjeverne Albanije, dok Socijalisti imaju više pristalica uglavnom u toskijskom jugu. Grčka i makedonska manjina formirale su zajedničku Ujedinjenu stranku za ljudska prava (PBDNJ). Druge manje stranke su nastale pretežno izdvajanjem raznih struja iz dvije najveće stranke.
Albanska vojska se gotovo raspala nakon pobune i nemira u zemlji 1997. godine. Zbog tih događaja, vlada je 2001. započela desetogodišnji program reformi, kako bi vojsku dovela na tehnološki viši nivo te je profesionalno usavršila. Nova albanska vojska sastoji se iz 14.500 aktivnih vojnika i 5.000 u rezervnom sastavu. Novost je i da je Albanija ukinula obavezu služenja vojnog roka te danas raspolaže isključivo saprofesionalnim vojnicima.[9] Izdaci za odbranu 2011. bili su u visini 1,52% BDP-a.[10]
Albanija je podijeljena u 12 okruga (qark na albanskom). Regije su dalje podijeljene u 36oblasti („rrethe“ na Albanskom). Glavni grad,Tirana, ima specijalan status.
Već cijeli niz godina Albanija se nalazi u jednom teškom procesu privredne transformacije sa ranije centralno-planske socijalističke u modernu, otvorenu tržišnu ekonomiju. Nakon teške krize 1990tih, privreda je postepeno bilježila oporavak: mnoga država preduzeća suprivatizirana, izgrađeni pravni okviri poslovanja, stopainflacije stabilizirana, smanjena je stopa nezaposlenosti a bruto nacionalni proizvod i prosječni mjesečni dohoci radnika povećani. Sektorturizma je zabilježio snažan porast prihoda. Infrastruktura je značajno poboljšana. Nacionalna ekonomija raste iz godine u godinu, a tokomfinansijske krize 2007. Albanija je, za razliku od većine drugih evropskih država, čak zabilježila i rast privrede.[12] Broj građana koji žive ispod granice siromaštva je smanjen, a od 2008. uvedena je proporcionalna (jedinstvena) stopaporeza od 10%, koja je među najnižim u Evropi.
Ipak, u Albaniji još uvijek postoje brojni strukturalni problemi. Stopanezaposlenosti je još uvijek relativno visoka, tako naprimjer u periodu juli-septembar 2010. iznosila je 13,5%. Iz ove stope izuzete su osobe koje rade u poljoprivredi, jer se ne smatraju nezaposlenim. Prema podacimaSvjetske banke 2008. godine bilo je 12,4% albanskog stanovništva koji su se smatralisiromašnim.[13] U 2006. prosječna mjesečna primanja iznosila su 28.322leka (približno 225eura).[14]
Jedan od većih problema u zemlji je i slaba infrastruktura. Iako su glavne saobraćajne veze znatno obnovljene i izgrađene, veći dio transportnih puteva u planinskim krajevima je i dalje u veoma lošem stanju. U tim područjima opskrba vodom je također ograničena na nekoliko sati dnevno, a česti su i prekidi napajanjemelektričnom energijom. Zbog ovih problema u ruralnim područjima, mnogi stanovnici su napustili sela i odselili bilo u gradove ili čak u inostranstvo.
U 2010.bruto domaći proizvod iznosio je oko 11,955 milijardiUS$, po tekućim cijenama. Sve do 2008. BDP je rastao izuzetno brzo u pojedinim periodima daleko iznad 5% (po realnim cijenama).[15] Rast privrede u tim godinama zasivao se na velikoj aktivnosti u oblastigrađevinarstva, ali i sitnih preduzeća i uslužnih djelatnosti. Međutim, zbog izražene energetske krize, poljoprivreda, rudarstvo i industrija su zabilježili smanjenje proizvodnje, te su vrlo sporo napredovale.
U 2011. izvoz je iznosio 1,954 milijardu US$ dok je uvoz iste godine iznosio 5,076 milijarde US dolara. Iz ovog proizilazi trgovački deficit od 3,122 milijarde US dolara odnosno 24,3% BDP-a.
Najvažniji izvozni partneri Albanije u 2010. bili suItalija (48,8 %),Kina (8,4 %),Turska (6,7 %),Grčka (5,6%),Španija (5,4%) iIndija (4,9%). Najviše se uvozila roba iz Italije (34,8 %), Grčke (12,9 %), Kine (6,2%), Turske (6,0%) iNjemačke (4,6%). Iz Albanije se najviše izvozihrana,hrom, tekstilni proizvodi, sirovanafta, asfalt ipamuk. U uvozu također dominiraju prehrambeni proizvodi, mašine, hemikalije, tekstil i druga potrošna roba.[11]
Budžet Albanije 2009. obuhvatio je izdatke u vrijednosti od oko 4,1 milijarde US dolara, dok su budžetski prihodi iznosili oko 3,36 milijarde US dolara. Iz toga proizilazi budžetski deficit u visini oko 6,3% BDP-a.[11] Javni dug u 2009. iznosio je 6,44 milijarde US dolara odnosno 54,9 % BDP-a.[11]
Plan budžeta za 2012. godinu predviđao je izdatke u visini od 28,7% BDP-a te prihode u visini od 25,7% BDP-a. Prema tome, budžetski deficit je iznosio oko 3% BDP-a.[16] Te godine udio javnih izdataka u budžetu (u %) bio je raspoređen, između ostalih, u sljedeće oblasti:[7]
Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji 28. aprila 2009.6. novembra 2009. Vijeće Evropske unije poslalo jeEvropskoj komisiji relevantnu dokumentaciju pozivajući da predloži mišljenje o njoj.16. decembra,Evropska Komisija je poslala upitnik Vladi Tirane, a odgovori su dostavljeni 14. aprila 2010. Dana 8. novembra 2010. godine Vijeće je odobrilo ukidanje režima viza cirkuliranje zraka uŠengenskom prostoru albanske državljane; ova se odluka primjenjuje počevši od 15. decembra. 10. oktobra 2012.Evropska komisija preporučila je Albaniji da dobijestatus kandidata čim provede neke temeljne reforme.
U martu 2015., tokom petog "sastanka dijaloga na visokoj razini", povjerenik za proširenje Johannes Hahn naglasio je albanskim vlastima da prije pregovora mogu započeti određivanje datuma za pristupanje, Vlada mora ponovo otvoriti dijalog uz oporbu i provode se značajne reforme u svih pet prethodno identificiranih kritičnih područja, a to su javna uprava, pravna organizacija i državna služba (vladavina zakona),korupcija, organizirani kriminal, temeljna prava. Ovaj službeni stav u cijelosti je dijelioEvropski parlament u aprilu 2015 Putem rezolucije kao komentara na predstavljanje izvješća Komisije o napretku Albanije u 2014. godini od straneKomisije.
Temeljni korak ka otvaranju pristupnih pregovora bilo je jednoglasno odobravanje Skupštine ustavne reforme pravosudnog sustava održanog 21. juna 2016., koju su politički čelniciEvropske unije smatrali neophodnom za borbu protiv korupcije bijesan u zemlji.
U aprilu 2018. godine, visoki predstavnik Evropske unije i povjerenik za proširenje objavljuju svoje pozitivno mišljenje o otvaranju pregovora o pristupanju, s obzirom na ostvareni napredak. U junu iste godine čelnici 28 zemalja članica odobrili su sporazum o početku pregovora o pristupanju od lipnja 2019.
29. maja 2019. godine, visoki predstavnik i povjerenik za proširenje ponovili su svoje pozitivno mišljenje prilikom otvaranja pregovora o pristupanju, s obzirom na ostvareni napredak, posebno u pogledu "masovne reforme pravosudnog sustava.Međutim, iako su iSjeverna Makedonija i Albanija ispunile svoja obećanja,Evropsko vijeće nije uputilo zeleno svjetlo za pregovore o pristupanju. Sjeverna Makedonija je u povoljnijem položaju u odnosu na Albaniju. Obećana potvrda pregovora o pristupanju trebala bi se dogoditi uoktobru 2019, no 18.oktobra čelnici zemalja članica Evropske unije nisu se suglasili oko prijedloga da se otpočnu pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i nakon duge i burne rasprave protekle noći nisu usvojili nikakve zaključke o proširenju.
Prema popisu stanovništva koji je proveden u Albaniji u oktobru 2011, zemlja je imala 2.800.138 stanovnika. To predstavlja smanjenje broja stanovništa za preko 8% u periodu od 2011. godine, što je pravdano velikim iseljavanjem stanovnika. Prvi put u njenoj historiji, manje od polovine stanovnika živjelo je na selu (46,5%).[2] Ministarstvo unutrašnjih poslova Albanije objavilo je u decembru 2015. da je u registru stanovnika upisano više od 4,4 miliona osoba. Međutim, većina tih osoba živi u inostranstvu.[19]
U dobakomunističke vlasti u zemlji, ona je stalno vršila proceseindustrijalizacije i urbanizacije zemlja, ali i pored toga velika većina Albanaca je prije 1990. i dalje živjela na selu. To i danas obilježava mentalitet mnogih ljudi i u gradovima, čak i onih koji nisu doselili u grad, već njihovi roditelji ili, u svakom slučaju, neko od rođaka još i dalje živi na selu. Tradicionalna srednja klasa stanovništva u Albaniji je i dalje rijetka. Moderna građanska kultura postojala je početkom 20. vijeka samo u većim gradovima poput Skadra,Korçe,Drača iĐirokastra. Tek od 1920tih njima se pridružuje nova albanska prijestonicaTirana. Komunisti su odbijali građansku samosvijest ovih gradova te su nakon 1945. značajno uništili građanska kulturna dostignuća.
Vrijeme nakon prekretnice 1990. donijelo je velikedemografske promjene. S jedne stane, stotine hiljade Albanaca je bilo legalno ili ilegalno otišlo u Italiju, Grčku, druge zemljeEU iliSjevernu Ameriku, dok je s druge strane uslijedila velika unutrašnja migracija, "bijeg" sa sela u gradove, u kojem su stanovnici planinskih naselja i sela doselili u gradske centre. Albanska vlada je 2004. objavila podatak da se broj emigranata popeo na jedan milion za manje od 15 godina.[18] Međutim, i pored odseljavanja broj stanovništva u glavnom gradu Tirani i lučkom gradu Draču zabilježio je ogroman porast zbog unutrašnjeg doseljavanja. Tirana je sa 250 hiljada stanovnika 1990. porasla na 600.000 danas. Sela i mali gradovi su gotovo pusti. U brdima i na jugu zemlje postoje brojna sela u kojima niko ne živi.[20]
Iako su Albanci prije 1990. imali najvišu stopu prirodnog prirasta u Evropi (kontracepcijska sredstva su bila zabranjena), danas su sa 1,32 rođena djeteta po jednoj ženi daleko ispod evropskog prosjeka od 1,5 djeteta po ženi. Glavni grad ima čak i niži prosjek od oko 1 djeteta po ženi, što je daleko najniža vrijednost među većim evropskim gradovima. Ova okolnost zajedno sa nezaustavljivim odseljavanjem stanovništva doveli su do brzog starenja albanskog stanovništva, koje, zbog još uvijek velikog udjela mlađe populacije od 15 do 30 godina starosti, nije značajnije izraženo. U međuvremenu prosječna starost stanovništva porasla je na 35,3 godine.[2]
U etničkom smislu, Albanija ima prilično ujednačeno (homogeno) stanovništvo.Albanci, prema podacima s popisa 2011, predstavljaju najveći etničku grupu sa 82,58% stanovništva.
Na istom popisu 13,96% stanovništva nije dalo odgovor u smislu etničke pripadnosti. Ostalih 1,58% stanovništva dalo je nevaljan ili neodređen odgovor. Na osnovu velikog udjela ovako nedorečenih odgovora, čije uzroke treba tražiti u brojnim pozivima na bojkot od strane organizacija etničkih manjina, ovi podaci, prema riječima Dhimitëra Doke,[21]ne predstavljaju jasnu i nedvosmislenu sliku etničke strukture stanovništva Albanije.
Prema odgovorima datim na popisu stanovništva,Grci sa 0,87% stanovništva predstavljaju najveću etničku manjinu a žive pretežno na jugu zemlje.Romi i Vlasi (Arumuni) također žive u Albaniji, obje grupe sa po 0,3% stanovništva zemlje. Međutim njihovi pripadnici žive u cijeloj zemlji, vrlo raspršeno, a veće zajednice su koncentrirane u većim gradovima te u južnim dijelovima zemlje. Poslije njih slijede etničkiMakedonci sa 0,2% stanovništva Albanije, koji žive u nekim selima duž državne granice prema Makedoniji. KaoBalkanski Egipćani izjasnilo se 0,12% stanovništva. Ova zajednica uglavnom živi u većim gradovima, a u etničkom smislu su se izdvojili iz Roma. Relativno mala manjina je 0,01% Crnogoraca. Oni žive uglavnom na sjeverozapadu Albanije prema granici sa Crnom Gorom. Pored navedenih, sve ostale etničke grupe u zemlji sačinjavaju ukupno 0,09% stanovništva.
Bošnjaci sa oko 10.000 pripadnika također predstavljaju jednu od manjina u Albaniji. Njih oko 3.000 živi u regiji između Drača i Tirane, tačnije u naseljima Borak i Šijak. Oni su tamo i dalje zadržali svoj nacionalni identitet i jezik.[22] Međutim, na popisu stanovništva 2011. njihov broj nije iskazan zasebno.[2]
Suri orao (Aquila chrysaetos, alb.Shqiponja) – simbol Albanije
Albanija se nalazi u području gdje je, između ostalog, prisutan i veliki broj biljnih vrsta. Albanska flora ima 3.221 poznatu vrstu, od čega je 489endema karakterističnih za Balkansko poluostrvo, dok 40 vrsta raste samo u Albaniji.
U obalnom pojasu rastu palme,narandže ilimun. U dubokim riječnim dolinama koji protiču kroz gorje rastu velike šume oraha i badema. U šumama na sjeveru zemlje rastu između ostalih jele, smrče, hrastovi, bukve ijavor. Za Albaniju su naročito karakteristične hrastove šume koje čine oko petinu svih šuma u zemlji. Na toplijem jugu države i u priobalnim nizijama rastu borovi,lipe i masline. Sredozemni grmovi (makija) rasprostranjeni su sve do nadmorske visine od 800 m, a osim njih i lovor, eukaliptus i smokva.[23]
U velike površine netaknute okoline, Albanija čini životni prostor velikom broju rijetkih ptica kao i drugim životinjama, koje su u ostalim područjima ovog dijela Evrope već nestale. U zabačenim planinskim područjima živevukovi, euroazijski ris, lisice, jeleni, divlje koze i divlje svinje. Broj smeđih medvjeda je krajem 1990ih znatno opao.[24] Osim toga u Albaniji živi više od 350 vrsta ptica, između ostalih to su jastrebovi, orlovi i lunje. Vlažna i močvarna područja duž obale i jezera su važne stanice za mnoge ptice selice. U albanskim vodama i moru živi oko 260 ribljih vrsta kao i neke rijetke vrste kornjača poput velike želve (Chelonia mydas) i glavate želve (Caretta caretta).[25]
Međutim, u Albaniji je u posljednjih 25 godina zabilježen padbiološke raznolikosti. Dvije biljne i četiri životinjske vrste su već izumrle. Kod 27 vrsta sisara, 89 vrsta ptica, šest vrsta riba i 4 biljne vrste zabilježen je pad broja jedinki za više od polovine.[25]
Albanija je dom velikom broju biljnih i životinjskih vrsta, ali se istovremeno bori sa cijelim nizom ekoloških problema, između ostalih nelegalnim lovom i ribolovom, prekomjernim izlovom ribe, nelegalnom sječom šuma i njihovim krčenjem te prekomjernom ispašom pašnjaka. Prema podacima iz 2002, 3,6% površine zemlje je bilo zaštićeno u okvirima rezervata ili nacionalnih parkova dok je 2010. taj postotak narastao na 9,9.[26] Albanija pripada takozvanom "Zelenom pojasu Evrope" te se nalazi u "Plavom srcu Evrope".[27][28]
U Albaniji postoji 14nacionalnih parkova, koji zauzimaju oko 6,9% površine zemlje, te pomorski nacionalni park Karaburun-Sazan. Najveći po površini su nacionalni park Prespansko jezero, nacionalni park Šebenik-Jablanica i nacionalni park planine Dajtit. Parkovi su mjesta gdje rastu brojne ugrožene biljne vrste i utočište za brojne ugrožene životinjske vrste, a smatraju se mjestima netaknute prirode. Međutim, nedostaje efektivan i praktičan način zaštite tih područja. Pojedini nacionalni parkovi su također i omiljena turistička odredišta.
Najpopularniji sport u zemlji jenogomet. U najvišem rangu nogmetnog takmičenja,Kategoria Superiore, takmiči se 12 klubova. Do danas najviše titula šampiona ostvario je klub iz TiraneKS Dinamo Tirana.Nogometna reprezentacija Albanije ostvarila je najvišu pobjedu u Balkanskom kupu 1946. godine. Također, po prvi put se 2015.kvalificirala naEvropsko prvenstvo u nogometu. Osim nogometa, u zemlji su popularna košarka, odbojka istreljaštvo. Posljednjih godina, automobilske utrke također dobijaju na popularnosti.
Albanija je članicaUEFA,FIFA i Međunarodnog olimpijskog komiteta. Tek 2013. u Tirani je održano neko značajnije međunarodno takmičenje i to Evropsko prvenstvo u dizanju tegova.
Prva poštanska marka Albanije izašla je 5. maja 1913. godine, gotovo šest mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti. Tiskana je jedna marke sanominalnom vrijednošću od 1 groša, odnosno 1turske pjastre Marke su bile zapravo službeni okrugli pečat Ministarstva pošte Albanije, sa albanski dvoglavim orlom kao grbom, tekstomMINISTERIA E POST-TELEG E TELEFONËVETu crnoj boji i bez naznačene nominalne vrijednosti. Ukupno je tiskano 2232 komada. Drugo izdanje izašlo je 1. juna, a varijacija te marke 14. oktobra 1913. Radi se ponovo o pečatu, ali bez grba sa nominalnom vrijednošću od jednog groša. Varijanta iz juna je tiskana ukarnetima od 45 komada, a na poštanskim šalterima je rezana u približno kvadratične marke, a marke su zbog teksta zarotiranog za 45° lijepljene tako da je zarotirani vrh kvadrata bio dolje. Postoje varijante u crnoj i plavoj boji. Drugo izdanje je perforirano iglom šivaće mašine, a perforacije su obilježavane grafitnom olovkom. Tiraž junske serije bio je 1643 komada, a oktobarske oko 800. Petnaest dana kasnije 16. juna izlazi serija od 8 maraka, koje su markeOsmanlijskog carstva iz 1908, 1909 i 1911. godine, na kojima je ručno utisnut crni pečat u obliku albanskog dvoglavog orla. Nominalna vrijednost je od 2, 5, 10 i 20 para, 1, 2, 2½, 5, 10, 25 i 50 pjastri. Marke su u raznim bojama, a pored orla u donjem dijelu marke je polukružno utisnuto albansko ime AlbanijeShqipёria. Tiraž ove serije bio je od 11.375 komada za marku sa nominalnom vrijednošću od 1 pjastre (plave boje), do 16 komada za najvrijedniju marku sa nominalnom vrijednošću od 50 pjastri u naranđastosmeđoj boji. Ova serija je jedna od najvrijednijih albanskih maraka, te vrijednost na tržištu za visoke nominalne vrijedosti, u zavisnosti od kvaliteta, prelazi nekoliko desetina hiljadaeura.
Marka br. 18 iz serije od 25. oktobra 1913. godine[a]
Marka br. 21 iz serije od 25. oktobra 1913. godine[a]
Marka br. 29 iz serije od 1. decembra 1913. godine[a]
Sve do uvođenja nove albanske valutealbanskog franka, albanske marke su imale nominalne vrijednosti u turskoj pjastri ili u manjim jedinicamaparama. U decembru 1913. izlazi serija od 6 maraka sa motivomSkenderbega sa nominalnim vrijednostima od 2, 5, 10, 25, 50qintara, kao stotog dijela franka i 1 franka. Marke imaju štamparsku grešku jer je ime Skenderbega umjestoSkanderbegu oštampanoSkanderbergu. Ova serija je poznata u manjoj količini (oko 50 kompleta) sa pečatomShkoder iLezkë u zlatnoj boji. Tiraž je bio 500.000 sa niže vrijednosti, a 100.000 za marku od 1 franka.[29]
^Abwanderungsraum Albanien - Zuwanderungsziel Tirana; Praxis Kultur- und Sozialgeographie. H. 27. Potsdam: Wilfried Heller. 2003.ISBN3-935024-68-1.
^Dhimitër Doka (2013).Die ethnischen Minderheiten in Albanien im Licht der Volkszählung 2011. Bochum: Deutsch-Albanische Freundschaftsgesellschaft; Albanische Hefte. str. 14–16.ISSN0930-1437.
.jpg)
.png)
![Marka br. 5 iz serije od 16. juna 1913. godine[a]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aShqipenia_16_June_1913-2.jpg)
![Marka br. 6 iz serije od 16. juna 1913. godine[a]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aShqipenia_16_June_1913.jpg)
![Marka br. 18 iz serije od 25. oktobra 1913. godine[a]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aTe_Shqipenies_25_October_1913.jpg)
![Marka br. 21 iz serije od 25. oktobra 1913. godine[a]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aTe_Shqipenies_25_October_1913-1.jpg)
![Marka br. 29 iz serije od 1. decembra 1913. godine[a]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fbs.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aShqipenia_E_Lire_1_December_1913.jpg)
.svg)
